"potencijal za velika djela"

samo jedan korak do raspada. samo taj jedan nejasan, neizmjerljiv, nedefinirljiv korak do dna.

uvijek je tu, znam da je tu, osjetim mu miris, opomenu, podsjetnik (ma kako da se život s vremena na vrijeme čini smislenim i posloženim).

krik očaja,

posljednjeg preživjelog romansiranog pokušaja da se održiš na životu (ili barem onom što imaš naviku zvati tom imenicom).

na vitici litice,

na ivičnjaku u beton zarobljene svoje chi energije,

u dosluhu s mračnim sjenama zalaska s trona posljednjeg mita o ljubavi.

glas je hrapav, pun najosamljeničkije boli.

nije ovo poziranje, nije predstava za javnost (ma koliko javnost iz dosade i rutinske nemaštovitosti voljela gurati svoj kratkotrajno-površni "like" palac u svježu ranu).

samo si se prestala skrivati. samo si odustao od igre skrivača za nevješte glumce amatere.

nije smrt.

smrt je već odavno na nivou izjavne činjenice tu (ako je ikada i napustila oltare tvojeg centra).

ne, nije smrt.

bol je. hrapava poput najosamljeničkijeg glasa krajnje iskrenosti.

egzistencijalna, čista, tečna, nemoguće nemoćna.

tamo gdje ne idemo jer se bojimo.

jer tamo...

tamo počinje život.

tamo, iza tih masivnih željeznih, kaotičnih vrata potpunog raspadanja,

zastrašujućih sve ili ništa vrata raja i pakla,

vrata krivnje i samoodbacivanja,

vrata istočnog, zapadnog, sjevernog i južnog grijeha,

tamo...

iza njih...

ne idemo...

jer se bojimo.

bojimo se biti.

bojimo se svoga bivanja.

jer biti znači osjećati,

biti znači opažati,

biti znači prihvaćati svoju bol,

postati svoja bol, vrištati, izgubiti kontakt s podlogom, razbacati se u svim smjerovima,

utopiti se u svojoj tuzi i poput prvaka mesijanskog uskršnjeg svjetskog kupa,

vratiti se iz mrtvih sa svježim tračevima kako je s one strane vrata.

gdje nema nikakvog jamstva da će kaos ikada završiti.

da ti se neće, sam od sebe, nepozvan, uplesti onaj korak s početka priče.

korak koji vodi u raspad i kaos.

korak kojim potencijalno postižeš kvalifikacije za zvanje i titulu koju ti uručuju uvažena gospoda doktori za ovu priliku obučeni u bijele kute (dok nitko u pozadini ne pjeva "gaudamus igitur").

korak zbog kojeg se lažemo da će biti bolje, da mora biti bolje u toj i za nas zlatnoj budućnosti.

jer ako je ova sadašnjost sve...

a znaš da je.

i tu,

za kraj,

ostaje još samo pitanje.

a što ako je baš taj korak moj najstrastveniji i najautentičniji plesni korak?