o plesu i ženama. poziv na prigovor svijesti.

raspleši svoja koljena pa neće klecati pod naletom budućih životnih maratona.

pleši divlje, pleši potpuno, psihotično, kaotično.

pleši kao da ti je jučer bio zadnji dan života pa sada, kada ti više ništa nije jasno, možeš opušteno rasturati svojom strašću i lakoćom nemoranja.

pleši kao da se ništa ne događa, a može, svakog trenutka može.

pleši jer te trebam ludu, divlju, oslobođenu, pojavno emocionalno nepredvidljivu.

trebam te da razbacanim koracima izvrištiš svoj za brigu genetski predodređeni mozak,

da pustiš svu tu svoju veliku i malu, potrebitu djecu oko sebe da se suoče s boli,

da im prestaneš biti spasiteljica,

ona koja je uvijek na usluzi,

uvijek korak prije nego što uopće osvijeste što trebaju od tebe.

koja podmeće cigle od svojih porušenih granica kako bi zakrpala zidove njihove egzistencije.

trebam te da iz svoje vilice pustiš krik svoje najpaklenije tisućljetne, ženske ljutnje, da porazbijaš vitrine kumira i idola koji te regrutiraju u pričuvni sastav za ponizne i drugotne.

daj mi bijesa, ludila, divljeg divljanja s divljom slobodom.

budi obična, budi predvidljiva, budi živa.

ona koja može, zna i hoće što zna da može.

ona koja pušta svoju djecu od sebe,

ona kojoj ne trebaju ovakva patetično-nadobudna sranja muškarca da zna tko je, kada se svjetla reflektora tuđe pažnje ugase.