No pain, no gain?!

Ponedjeljak je poslijepodne. Sve je u vezi ovog dana usrano. I vikend trkačka dužina na kojoj se mučilo, i vikend izlazak navečer na kojemu se, iako je prvotno zamišljen kao odmor (kaže trener da su i odmor i opuštanje ponekad jako bitni), opet nekako više mučilo nego zabavljalo od toliko buke, zadimljenosti, nespavanja, ponešto alkohola i umornih mišića od one dužine. Pa onda ta kiša i sivi oblaci spušteni do koljena, mučenje da se ustaneš pa odlazak na posao gdje te dočeka klasična radna atmosfera ponedjeljkom. Ne, nije ovo casting za novu epizodu serije `Walking Dead`, to je samo tvoj radni kolektiv u kišni, jesenji ponedjeljak. I baš u takvom danas, kako to već biva nesvjesno utetovirano u umu prosječnog građanina, posla je bilo najviše jer ljudi vole ponedjeljkom obavljati stvari. I završi i taj posao u nekom trenutku i konačno smiješ doma. I uđeš u auto i započne tvoja sloboda. Puštaš svoju omiljenu, nabrijanu muziku, da razbije nakupljene molekule stresa, da ti opusti ukočena leđa i moždane vijuge, da tim ritualom otpustiš sve repove s posla. Pojačavaš muziku, basovi su glasni, ne treba ti dugo da započneš urlanje. Euforija je tu već u drugoj rečenici pjesme. To je to, dodaješ gas i izlaziš s poslovnog parkinga s onim smiješkom raspoloženja koji ti nikakva kiša ne može skinuti. Ovo je tvoj život, za ove trenutke slobode radiš sve te silne sate. Ma je, umor je tu, no tko jebe umor. Nema predaje.

Nije još dan gotov. Čeka te trening. Tvoje pražnjenje, tvoj smisao i ravnoteža, jedini razlog zašto nisi na antidepresivima, droga i utjeha. I tek što, pod naletom nadahnuća izazvanim muzikom poželiš glasno pomisliti da jedva čekaš, eleganciju i glasnoću misli okrzne ti kiša koja lupa po staklu automobila. Ma tko jebe kišu, najbolji su treninzi po kiši. Ne, stvarno nema predaje. Kako kaže ono trenerovo geslo: treninzi se nisu otkazivali ni za vrijeme rata pa sigurno neće zbog malo kiše. Ma da, nisi ti od onih što zbog kiše ne idu na trening. Tebe čeka maraton i preskakanje treninga nije opcija. Ionako stalno osjećaš krivnju da premalo trčiš. Ma da, ne dolazi u obzir da preskočiš trening.

Prebaciš na sljedeću, još energičniju i basovitiju pjesmu da svojom bombastičnom pozitivom otkloni svaku sumnju. Skreneš sa sporedne ulice na glavnu i evo te u koloni živčanih i ludih. Da, ponedjeljak je. Krećeš se puževim korakom. Ljudi trube živčano, uvijek se tu nađe netko tko ne kuži osnove vožnje ili oni koji si uzimaju za pravo da igraju po svojim pravilima pa pokušavaju izbjeći gužve. Diši, samo diši. Psovka ti se razlije po utrobi automobila. Trening, sjeti se treninga. Još samo malo strpljivosti i sve će biti u redu. Kroz glavu ti prolazi sjećanje na sva ona stajanja na startnoj liniji kada samo želiš krenuti, no još nije vrijeme, još ima puno vremena, a ljudi se guraju oko tebe i živčane. Shvati ovu situaciju kao situacioni trening, dobro će ti doći u kasnim etapama maratona. Sve u vezi maratona tiče se strpljivosti i zato je i ovo trening.

Osvijesti, opusti.

10 minuta kasnije, tri si automobila do semafora. Živci su kratki, situacioni trening traje. Udah, izdah. Kiša ne namjerava stati, a ti ideš na trening na sada već bez sumnje blatni nasip.

Da ne gušim ionako prezagušljivu priču probijanjem kroz grad, u nekom trenutku ipak se približiš svome stanu i nađeš nakon nekoliko minuta potrage parking tih par stotina metara od svog stana i izađeš van, a vremena je sve manje za odmor prije treninga, i vjetar ti izokrene i uništi kišobran pa pokisneš tih par stotina metara. No onaj osjećaj nakon što konačno uđeš u stan, izuješ mokre cipele i ručnikom protrljaš kosu, i zatim izliješ svoje narajcano tijelo u mekani kauč... i još upališ laptop, a na njemu nova epizoda tjedan dana nestrpljivo čekane omiljene serije... ma tko to može platiti.

A Trening? Treba ići na trening, sjećaš se. Kiša, ponedjeljak, umor, gužva u prometu, još kiše, nenalaženje parkinga, vjetar koji je sjebao kišobran, mokre noge, kiša... ma ne, kako kaže ona trenerova, treninzi se nisu odgađali...da, da, nema predaje... ali ovaj mekani kauč i nova, tjedan dana nestrpljivo čekana epizoda serije, ona u kojoj će se razriješiti važne stvari, ona koja ti je izvukla iskonski krik nestrpljenja tjedan prije, na kraju prošle epizode uz onaj ritualni, ugodno-neugodni uzdah, popraćen rečenicom "ah, tko će sada dočekati sljedeći ponedjeljak".

Kiša, vjetar, omiljena serija, kiša, umor, ponedjeljak, maraton, nema predaje, kiša, treninzi se ne preskaču, kiša s vjetrom, najboji su treninzi po kiši, onaj osjećaj kada te kiša natapa cijeli trening pa moraš skidati svu robu sa sebe, ma ne, nisi ti ta osoba što odustaje, umor, ogroman umor, mekani kauč, trčanje po blatnom nasipu, napor, teret, težina, trčanje po kiši i blatnom nasipu, trčanje po kiši, vjetru i blatnom nasipu, ustajanje s mekanog kauča i odgađanje gledanja serije do navečer, ako te već umor ne savlada i zaspeš još za vrijeme uvodnih minuta serije. Ali ne, ne smiješ preskakati treninge. Osjećaš ćeš krivnju, osvetit će ti se to na maratonu, falit će ti taj današnji trening. Jer, svaki je važan, svaki je najvažniji.

Sve ili ništa, nema druge.

Sve ili ništa.

No pain, no gain.

Znaš da moraš ići. Da, moraš! A tako ti se ne ide. Tako ti se ostaje na mekanom kauču, tijela ušuškana u najmekšu deku koju imaš, uz seriju, tako genijalnu i napetu seriju koju čekaš tjedan dana.

Ustaj!

Ustaj kad ti kažem!

Nema više vremena. Vrijeme je da se krene.

Nema više vremena za izležavanje. Izležavat ćeš se kada umreš. To je samo tvoj lijeni i razmaženi um koji te želi zadržati u krevetu pod dekom. Nije život užitak, nije život izležavanje i gledanje serije. Ustaj se i na trčanje.

Samo pravi junaci i superjunakinje trče po ovakvom vremenu, u dane kada roditelji bez imalo drame dozvoljavaju svojoj djeci da danas ne moraju na svoje treninge u zatvorenom ili na izvannastavne aktivnosti, a velike i male muško-ženske obiteljske svađe odgađaju se za neke lakše dane od ovog sivog i kišnog ponedjeljka.

Uzimaj stvari za trening i Izlazi van, posljednji je trenutak da kreneš!

Walking Dead. Opet ta jebena Walking Dead parada. A ovo bi kao trebao biti tvoj hobi. Nešto što radiš jer voliš, jer ne moraš, jer uživaš u trčanju.

Sve ili ništa.

Kako je samo i ovo trčanje postalo tako ozbiljno i sudbonosno?

Mučenje, kada je trčanje postalo još jedan od načina mučenja?

Bičevanje samoga sebe moranjima, težinom, naporom, patnjom, pritiskanjem, tjeranjem preko granica, egotripičnim ambicijama koje vode u predvorje ozljeda, idealima nadilaženja svojih trenutnih tjelesnih mogućnosti.

Kada je trčanje postalo identični poligon za kažnjavanje sebe?

Kada je i trčanje postalo ovisnost?

I što je to u mojoj srži toliko krivo i nedostojno da zaslužuje toliko stalnog kažnjavanja?

Kažnjavanje poslom, kažnjavanje odnosima, a sada i kažnjavanje hobijem, tj. trčanjem.

Zar baš sve u životu mora biti tako ozbiljno i isključivo?

A što bi bilo da ne moraš?

Da ne moraš ići na trening u ovaj kišni ponedjeljak?

Da smiješ ostati gledati svoju omiljenu seriju? Izležavati se na mekanom kauču pod najtoplijom dekom?

Da uopće ne moraš trčati? Nikada!?

Kroz glavu mi prolazi rečenica iz knjige koja govori o polaganosti u trčanju.

Rečenica koju zamišljam da izgovaraju treneri prvog dana prvog treninga u školama trčanja. Rečenica koju bi kao zlatno pravilo učili krajnji početnici kao i krajnji profesionalci.

Rečenica s kojom bi kretali na svoje maratonske trke oni najbrži kao i oni puno, puno sporiji, kreativci i rekreativci.

Rečenica koju bi se moglo preliti a ma na baš svaki aspekt naših života. Rečenica svih rečenica, toliko obična, toliko direktna.

Rečenica koja nikada neće završiti niti u jednoj pionirskoj ili bilo kojoj drugoj zakletvi kojom se ispiru dječji mozgovi, dok su još mali i vjeruju odraslima da znaju o čemu pričaju.

Rečenica koja glasi:

Ovo je sve samo igra. Molim vas, nemojte to shvaćati previše ozbiljno.

Odlazak na trening po kiši kao igra? Gužve u prometu kao igra? Stres na poslu? Sivi ponedjeljak? Spremanje za maraton? Umor? PB-ovi i tjedna kilometraža kao igra? Doživljavanje sebe i svoje uloge u povijesti čovječanstva? Svojih ljubavnih i seksualnih odnosa? Svoje djece i roditeljstva? Imanja? Bivanja? Svoje vrijednosti i životnog smisla? Sve to, kao igra?!

Slabost svoje volje i onog lijenog psihičkog umora koji uvijek teži ugodi, a želi izbjeći neugodu? IGRA?! Ono `ne da mi se` jer pada kiša, jer me umor savladao, jer želim gledati seriju, jer je deka premekano izazovna, ponedjeljak je, jer moram ići na trening?!

Da, igra.

Igra za mene ne znači isključivo nepodnošljivu lakoću postojanja i užitak. Igra mi znači nemoranje. Napuštanje uloge žrtve koja se vječito bori protiv nečega. Koja stalno nešto mora pa čak i kada se radi o hobijima. Na silu, do kraja, uvijek 100%, uvijek na nož.

U igri možeš nastaviti i onda kada ti je najteže. Igrom prihvaćaš napor, upoznaješ ga, otvaraš mu se zainteresirano, eksperimentiraš s njim i oko njega, tražiš načine kako da nešto naučiš od njega, da možda nešto promijeniš u pristupu, opustiš napete mišiće tijela, dopustiš da ti je teško.

U igri daješ sve od sebe kada osjećaš da je pravi trenutak, kada je došlo vrijeme da se stisne i prijeđe svoju granicu. U igri prihvaćaš svoj umor i svoje "ne da mi se" i promatraš što ćeš s njim. U igri ostaješ fokusiran bez napora snage volje. U igri smiješ stati i/ili nastaviti. U igri znaš granicu jer nema pritiska moranja. Kada je mjesto i vrijeme da usporiš, a kada da ubrzaš. U igri ne moraš postići ciljani rezultat i možeš dati sve što ti je na raspolaganu da ideš u tom smjeru. U igri stvari kojima se baviš ne moraju biti korisne, zdrave i vrijedne po sebi, no zanimljivo je da, kada se oslobodiš takvih mitova o korisnim zdravim i vrijednim aktivnostima, radiš stvari od najveće koristi.

I što je najvažnije, u igri se sa svime možeš zajebavati. Iskreno i opušteno, prozračno i rahlo, izdašno i meko.

U igri čak smiješ povjerovati da ti, da baš ti, znaš najbolje što ti je u tom trenutku potrebno. I da ponekad ili nikada baš to što najviše trebaš ne možeš imati. Pa si smiješ dozvoliti tugu zbog toga. Ili razočaranje. Ili ljutnju. Smiješ si dozvoliti da je to u ovom trenutku ili pak zauvijek tako.

Igra je najbolji mogući poligon za prihvaćanje onoga što je takvo kakvo je. Kažu da tako nestaje patnja.

Ponedjeljak je, kišan i siv, a ti ležiš u najmekšoj i najtoplijoj deci na kauču s akumuliranim sranjima s posla i grada, a pred očima ti na laptopu nova dugo čekana omiljena serija.

A trening? Koji kurac s treningom? Kauč zove, ona prokleto topla i mekana deka zove, serija isto. Ma zovi, samo zovi, nema ovdje sokolova da daju svoj život za svete stvari, ozbiljnost i moranja. Odoš ja na trening jer me privlači pomisao da sam jedan od onih 50-ak budala i avanturista s kojima ću kisnuti zajedno, među ovisnike i zajebante, na blatni nasip kao zadnje mjesto gdje bi moja lijena, ušuškana snaga volje na ovakav dan htjela biti. Gdje stvari nisu teške i kada su naporne. Gdje se imam priliku igrati s poimanjem svoga umora i prihvaćanjem da mi se ne da. Da mogu otići i onda kada mi se jako ne ide.

Ne moram, mogu.

I zato i hoću.

Jer, kao što kaže rečenica:

Život je samo igra. Molim vas, nemojte sebe shvaćati previše ozbiljno.