JESENJI BLUES O NOĆI, KIŠI I SAMOĆI.
Jel ovo možda ta noć kada jesen izvodi svoj improvizirani koncert za ulicu i životom natopljeni blues?
Iz dubine daljine dopire kronerski kašalj psa noći.
Slamaju se koplja čovječnosti pod nogama apsurda. Nemogućnost prepoznavanja pod teretom praznine noćne zavjese zajamčena je.
Ulice su mokre, škripe im kosti.
Glasovi su nerazumljivi, pokisli. Jeftina rečenica, dvije, da obeskućeni prolaznici ne zaborave koliko su promukli od životnog samozavaravanja. Alkoholne pare su se razbježale pod naletom vjetra, a koža puca od razvučenosti zbog nekoliko novih kilograma sala jeftino zarađenih na tjednoj akciji u obližnjoj pekarni.
Netko je možda baš noćas (p)ostao esencijalno sam.
Netko će se noćas predati tupom zagrljaju tablete za spavanje, da lakše prikrije tragove usamljeničke hladnoće u velikom bračnom krevetu. Gdje su ta topla leđa uz koja se nekada grijalo i tješilo usred noći, u onim prvim postnoćnomornim sekundama? Jesen svake godine sve glasnije rasklimava osamljeničke kosti.
Tko nedostaje? Pitala se Paula na jednoj od svojih dugih utrka na koju je otišla s troje poznanika. Tko zna koliko je to trajalo, ta agonija, ta zastrašujuća iscrpljenost uma koji se pogriženim noktima nemoćno i očajnički pokušava dokopati vrha litice spoznaje tko nedostaje, dok je već pomalo umorna u kasnom satu ultraške utrke trčala iza njih troje. Bilo ih je četvero na početku, a sada ih je troje ispred nje.
Potraga za iznemoglim vremenom, za energijom koja bi barem na trenutak osvjetlila moždane sinapse, strujni impuls koji će oživjeti akumulatore razrješenja ove muke, tišina za početnike, gluho doba nemoći.
Tko nedostaje?
Vječito pitanje svakog istinskog, samoproglašenog osuđenika na bespoštednu potragu za smislom života. Uvijek jedan logički korak prekratki.
Ona koje nema.
Onaj koji prvi nestaje, a posljednji se ne vraća.
Ono nešto u pučkoj, prostituiranoj pjesničkoj figuri "ono nešto".
Tko nedostaje?
Kiša je noćas ritam sekcija grada. Tempo joj je mlohav, dovoljan tek za konstantaciju erektilne disfunkcije.
Nije ovo noć za umjetnost ili važne i presudne odgovore na teška pitanja.
A Paulino, za nju na tom mjestu već sasvim halucinirajuće opsjedajuće pitanje "tko nedostaje", jednako je važno koliko i teško.
Tko nedostaje? Da bi se živjelo, da bi se smjelo, da se ne bi moralo, da bi se slavilo da se živi?
Zar se zaista danas smisao življenja može barem na neko vrijeme nažicati još samo u osušenim sjenama sjećanja na otišle, skrivenima u zagušljivosti trulih svjetala bezizlaznih hodnika na odjelu onkologije dječjih bolnica?
Imaš li muda i tamo postaviti ovo tako važno, prevažno pitanje...
tko nedostaje?
Ili su već i na to mjesto marketinški gurui posrali svoj briljantan smrad ideje, koja će se zaobilaznim putem zavući pod kožu i najokorjelijim cinicima?
Tko nedostaje, pitala se Paula u kasnom satu utrke.
- Pa ja nedostajem, ja sam ta četvrta s početka- uskliknula je u jednom trenutku usred utrke Paula i tako zaključila svoju egzistencijalnu, trkačku agoniju.
Ja nedostajem...
ponavljam tu njenu spoznaju u ovaj posljednji sat 26. dana rujna, s pomišlju da je ponavljanje i u 2017. još uvijek majka znanja i da kao takvo ipak ima nekakvu, barem skrivenu, nesvjesnu moć da promijeni.
