"teške se kiše spremaju". jedna sasvim, usputna, osobna, postsvatovska nota namijenjena va

U jednom sasvim, sasvim beznačajnom trenutku postsvatovskog bluesa (svaka prava ekstaza iziskuje svoje pražnjenje upravo u melankoličnoj ljepoti bluesa) u glavi mi se rodila misao kako je sva ona teška, svatovska kiša najdragocjeniji poklon koji ste mogli dobiti. Poklon koji ćete cijeli život zajedno učiti otvarati.

Podsjetilo me to na povijesni koncert Rogera Watersa iz 1990. godine na Potzdamer Platzu u Berlinu. Sve je u vezi tog koncerta bilo važno i nabijeno snažnom simbolikom. Samo 6 mjeseci prije pao je Berlinski zid i Roger će baš u to ime prvi puta nakon više od 10 godina ponovno pokušati zaživjeti svoj grandiozni koncertni spektakl "The Wall". Neće tu biti ostatka iz nekadašnjeg matičnog benda Pink Floyd, David Gilmour neće zapjevati s vrha zida "Comfortably Numb", no jednostavno je bila šteta propustiti ovakvu povijesnu priliku. Kako je turneja s ovim tehnički nevjerojatno zahtjevnim koncertom propala zbog prevelikih troškova, bilo je potrebno jako puno truda i planiranja kako bi ovaj, najveći od svih koncerata do sada, uspio. Priča kaže da su prije koncerta razminirali Potzdamer Platz kako bi na isti stalo očekivanih 250 000 ljudi. Da. Trebao je to biti mitski spektakl. No umjesto očekivanih 250 000 došlo je oko 500 000 ljudi što je podrazumijevalo micanje svih ograda i puštanje ljudi da se, koliko je fizički moguće, natiskaju pred ogromnom pozornicom, na kojoj će se ponovno zidati ogroman zid, kako je već planirano pema scenariju koncerta.

Koncert je započeo, a na pozornici su se izmjenjivale stotine muzičara (nekoliko filharmonijskih i orkestara bubnjara sudjelovalo je u ovom spektaklu), prolazili su preko pozornice vojni kamioni i limuzine, nastupili mnogi poznati pjevači toga doba kao gosti na određenim pjesmama. Sve je počelo glamurozno i spektakularno i tako sve do svega nekoliko pjesama od početka kada se iznenada cjelokupni razglas ugasio.

Taj moment kada je Roger Waters izašao pred 500 000 ljudi i nemoćno raširio ruke...

Koncert se kasnije nastavio i natoč svoj svojoj iznimnoj zahtjevnosti uspješno priveo kraju, no ja ću taj koncert pamtiti po onih nekoliko minuta čiste agonije kao najsnažniju manifestaciju nepredvidljivosti života.

Ta nemoć, ta agonija, raspad, slom...

Ta osuđenost na nesigurnost.

"Mudrost nesigurnosti" je naslov meni jako drage, malene knjižice autora Alana Wattsa, vjerojatno jednog od najboljih zapadnjačkih poznavatelja istočnjačkih životnih filozofija zen-buddhizma i taoizma. Jedna rečenica koju pamtim iz te knjige, jedna od onih jako mi bitnih u životu, rečenica koja mi se nekako jako uklapa u ovu priču, kaže:

"Ne pokušavajte vodu tekućicu uhvatiti u posudu jer je očito da, ako to pokušavate, ne razumijete njezinu narav."

Baš ta bi rečenica, pomišljam, mogla biti kratak sadržaj vašeg vjenčanja. Jer u subotu je sve bilo u znaku vode tekućice. Žive vode, divlje vode, prirodne i glasne, teške i kaotične. i mogu si sada samo zamišljati kakve vam je glavobolje danima prije moralo zadavati gledanje vremenske prognoze. I točno vidim kako bjesomučno pretražujete na internetu različite vremenske prognoze samo kako bi naišli na barem jednu koja nudi barem minimalnu šansu da neće padati. Ma možda se promijeni, svi znaju koliko su nepouzdane te dugoročne prognoze. Toliko ste energije uložili, toliko vam je bitan taj dan, toliko se intenzivnoj ranjivosti izložili (jer, budimo realni, pozvati sve te ljude na okup i željeti za svakoba ponaosob da im bude ugodno i lijepo i da se zabave, traži ogromnu količinu energije), a ono što vam prognoze nude scenarij je iz pjesme Haustora, kojom će, da simbolika bude zadovoljena, bend zaključiti svatove:

"Teške se kiše spremaju/ nad gradom munje sijevaju..."

I naravno da se na takvu najavu automatski probude svi oni dosadni i naporni iz užih i širih obiteljskih krugova i osjete se prozvanima njurgati jer prostor gdje će biti svatovi nije pod krovom, na taj način po tko zna koji puta propustivši vidjeti da se uopće ne radi o njima i njihovim išijasima i reumama, nego o vama.

I konačno dođe subota, a sa subotom od ranog jutra dođe i kiša. Pa prestane pa opet počne. Da, izvjesno je da će padati. I to s naglaskom na večernjim i noćnim satima, taman za kada je zakazana proslava u atriju Muzeja za umjetnost i obrt.

Bad luck, rekli bi cinici. Ili, kako mi je rekao konobar Emil, kiša ih u tom prostoru tijekom vjenčanja uhvati jednom u godinu dana. Sranje.

No prije nego nas sve kiša dočeka u predvorju muzeja, trebalo je obaviti i sam čin vjenčanja. Moram priznati da me jako ugodno iznenadila malena crkvica na brežuljku okružena šumom i zelenilom. Davno su crkve pogubile svaki kontakt s prirodom i stoga je ovaj prizor, onako pročišćen prijašnjom kišom, bio pravo osvježenje.

Kada ste se konačno vas dvoje pojavili, Tihi i ja doživjeli smo blago olakšanje da nismo promašili svatove, jer nikoga oko sebe nismo poznavali. Vidjevši vas kako polaganim korakom prilazite crkvi, kroz glavu mi je prošla pomisao kako me Gorane tako neodoljivo podsjećaš na... ma ne, nije bitno.

Nekih sat vremena kasnije, spuštajući se prema muzeju, dok je kiša započela nabijati tempo, podijelivši svoju misao s Tamarom o tome kako me podsjećaš na lika koji je nekoć radio u fonoteci KGZ-a, saznajem da ti radiš tamo i da ne da ličiš na njega, nego to jesi ti. U tom sam trenutku shvatio da mi je to, u nekom sasvim mojem mikrosvijetu jako bitno i drago.

Fonoteka Gradske knjižnice postala je moje utočište još otkako sam doselio u Zagreb, moj krajnje personalizirani hram za mene najpročišćenijeg oblika duhovnosti, muzike, mjesto na koje sam odlazio s poniznošću potpunog laika i interesom početnika željnog proučavanja i otkrivanja. Fonoteka je poput nekog većini skrivenog, mističnog svijeta izgubljenog u vremenu. Jer, tko još sluša CD-e, a ja sam baš taj old school pristup najviše volio. Uzeti fizički CD u ruku, provjeriti o čemu se radi, eventualno ga otvoriti, osloniti se na neku prijašnju informaciju, iskustvo, intuiciju. Taj mali, tihi, privatni ritual koji radim sada već dobrih 15 godina pretvorio je tu rutinu u jednu osobnu i jako dragu aktivnost. Treba li stoga čuditi da sam sve ljude koji tamo rade jako dobro zapamtio i na neki način vas i prisvojio, iako je upravo smiješno koliko je neosobna i rutinizirana transakcija posudbe i/ili vraćanja CD-a. No ionako se radi o muzici gdje riječi nisu toliko presudne. Zapamtio sam te Gorane kao samozatajnog i na prvu povučenog mladića za kojega sam stvorio predrasudu da iza povučenosti na prvu skriva bogati unutrašnji život. Definitivno osoba s kojom bih se, onako na prvu, rado volio družiti kada bi nas život naveo na ista mjesta.

I zato mi je taj moment bio tako simpatičan i drag. Iako tebe Ana poznajem tek nešto više od godinu dana, a sada u paketu drage mi trkačke ekipe koju smo počeli tek nedavno nešto ozbiljnije razprijateljavati, imam čast biti ti na vjenčanju, svijest da tebe Gorane "poznajem" puno duže, iako to nisam znao, obradovala me.

I znam Ana iz tvoje priče da vi već dugo živite zajedno i da je ovaj čin vjenčanja bio simbolično okrunjenje vašeg zajedništva i znam da ste sam čin i simbol zajedništva izrekli pred onim simpatičnim svećenikom u kapelici na brežuljku, no za mene je taj trenutak slaganja kockica iz prošlosti u vezi tebe Gorane i potom stavljanja u isti kontekst s tvojom pričom Ana bio trenutak vjenčanja u onom mojem gore spomenutom mikrosvijetu.

Svakodnevno se na poslu susrećem s raznoraznim ljubavnim pričama i isto tako svakodnevno pokušavam svojim intuitivnim, psihoterapijskim osjetilom za prepoznavanje smislenosti nečijeg više ili manje ljubavnog odnosa prepoznati kojim putem krenuti s osobom, u podršku osnaživanja ili završavanja odnosa, no u vezi vas osjećao sam mir i smislenost. To za mene ne znači ona "to je to" mjesta iz opće kulture, raznorazna sudbonosna preklapanja, horoskopske osude jedno na drugo, ljubavne trokute ili ugovore potpisane za cijelu vječnost. Za mene to prvenstveno znači onaj zdrav i autentičan potencijal za stvaranje odnosa kroz raznorazne, više ili manje izazovne životne situacije.

A kada je taj kriterij zadovoljen, što je tu uopće mogao jedan običan prolom oblaka.

I znam da ste u barem nekoliko trenutaka proživljavali onaj RogerWaterovski moment nemoćno raširenih ruku dok je u vašem slučaju kiša divljala i prijetila da razjebe i opremu benda i sav impozantan trud dekoraterke i cijele svatove.

I baš na tom mjestu, kada više niste mogli ništa, baš tu, događa se najvažniji i najsnažniji poklon koji ste za svoje vjenčenje mogli dobiti.

To je ta mudrost nesigurnosti, lekcija iz prepuštanja i napuštanja brige.

Što bude, bit će.

I što je tu uopće moglo nekoliko snažnih proloma oblaka osim da svojom silinom poskidaju nepotrebne maske one svečanostima poznate ukočenosti, da rastjeraju stidljivost pozvanika i da izvuku najbolje iz nas i potjeraju na ples.

Jer, što možeš bolje napraviti u trenutku potpunog gubitka kontrole i kaosa do li zaplesati?!

Sve ostalo pretvorilo se u jednu nezaboravnu priču. Zahvaljujući dobroj volji i iskrenoj želji da proslavimo vašu ljubav, ništa nam ovaj dan nije moglo pokvariti.

A shvatio sam Ana koliko je trkačkoj sekciji u svatovima bilo važno da ti pokažemo koliko si nam važna. Gledati Trsa kako iskreno i sretno pleše (a Trs navodno nikada ne pleše u svatovima, ili barem nije do sada), Gordana koji nas je odmah u startu podigao na noge, veselje i radost u plesu Anite, Katjinu, Tamarinu, Dugijevu i moju odlučnost da izdržimo do zadnje pjesme, i sve to pri punoj svijesti da je nas petero taj dan istrčalo zajedno fucking 170 km plus Gordanovo bicikliranje do vrha Sljemena i natrag te Tihog koji je noć prije doma došao u 7 ujutro... ako to nije dokaz ljubavi i odanosti prema tebi Ana...

A koliko sam vidio niti ostatak ekipe nije bio ništa drugačije raspoložen.

U takvoj dobroj atmosferi dojmljive dekoracije našle su svoje zasluženo mjesto u stvaranju atmosfere, a bend se svojim urbanim pristupom vjenčanju nametnuo kao dobri duh zabave osuđene na uspjeh, ma što vremenske prognoze mislile o tome.

I nekako sam na kraju ove poslanice uvjeren da nakon ove noći imate predivan potencijal za uspješno savladavanje svih izazova koje će vam suživot donijeti. A ovaj kišni dan s početka vaše bračne priče neka bude učitelj svakom budućem strahu od prepuštanja i rasplesavanja kaosa oko vas, ma koliko se žestok činio, onako na prvu.