Još jedna o stadu. Salomon Running Team.

Malo slobodnog vremena, malo samoće, puno kiše, novi The Nationalov album u pozadini, prazan bijeli pravokutnik na ekranu i brljavljenje o tamo nekim egzistencijalnim temama kakve najviše volim u ove kišne dane. Puno pisanja i brisanja, puno nemoći da pronađem svoju rečenicu, onu prvu koja ima moć da oko sebe okupi jato rečenica u neku manje, više smislenu rečenicu.

No ne ide mi danas.

Nekako sam samome sebi dosadan s ponavljanjem jednog te istog. Htio sam ostaviti trag o subotnjoj ultramaratonskoj utrci u Sv. Martinu Misteriji na Muri (čak sam imao i dobar naslov: "Na Muri se poznaju junaci"), o meni jako dragima Adrijani Šimić i Krcku zbog kojih mi je toliko jako drago da su osvojili i mjesta na postolju na stotki, o pobjedi Ane Štefulj na 50 km, trećem mjestu Ivana Sakača na 25 ili drugom na 50 samouvjerenog budućeg ustavnog suca Gorana Selaneca.

Bilo je tu još puno onog malog, lijepog, emocionalnog materijala za složiti jedan tekst barem elementarno dostojan gubitka vremena onih koji bi ga čitali. I napisao sam tih nekih klasičnih 5 stranica, opisao svoje ugodno i zabavno iskustvo trčanja 100 kilometarske tročlane štafete s Tamarom i Katjom, najiskrenije čestitao Dinkovoj četveročlanoj ekipi na osvojenom trećem mjestu, no ma koliko u toj priči bilo meni važnih i dragih ljudi, nekako sam ostao prazan s tim tekstom i odustao od njega. Ono nešto. Nema tog nečega što bi me potaklo da potrošim još malo vremena na kačenje na blog i ukrašavanje teksta slikama.

I onda me ujutro dočekala ova siva kiša, pojavio se prostor od nekoliko sati samoće, a kako je Stojka otišla s bebom kod frendice, konačno sam mogao propustiti novi Nationalov album kroz zvučnike da ga čujem glasnije i jasnije. Kada se sve to spojilo, eto ti egzistencijalističkih nagrizanja duše kao stvorenih za ponedjeljak prijepodne dok radni narod namješta svoje vikend podočnjake na čačkalice kako ne bi zaspali.

Ovako je izgledao moj brzopotezni slijed misli:

"priča počinje na sasvim nekom drugom, rijetko korištenom, osobnom tonu u odnosu na akcent kojim svakodnevno pričaš svoju životnu laž nezainteresiranim ogledalima oko sebe.

tamo, gdje su privatne himne i snažna uvjerenja samo obične (roza za djevojčice, plave za dječake) dude varalice za kratkotrajnu silikonsku utjehu.

tamo gdje su svi tvoji uspjesi zlatnog sjaja u potpunosti pomnoženi s egzistencijalnom nulom.

tamo, gdje je tišina.

gdje smo mali.

najmanji od najmanjih.

gdje postajemo prozirni, krvavi i mesnati. gdje padaju lica, titule i talenti.

gdje je postojanje boli neovisno o kemijsko-biološkim kombinacijama i nedostacima u našem organizmu. gdje je jasno da niti jedan laboratorij, ni legalan ni ilegalan, ne može proizvesti ništa što bi zaliječilo tu ranu.

ranu egzistencijalne samoće.

ranu krajnje bolne nemogućnosti da se, okruženi gomilom, u druženju s drugima, sretnemo sa samima sobom..."

Upravo me ova zadnja rečenica dotakla:

"nemogućnost da se u druženju s drugima sretnemo sa samima sobom."

Čini mi se da se baš u toj rečenici krije razlika između osjećaja usamljenosti i osjećaja pripadnosti. I ne radi se tu o imanju ljudi oko sebe u redovnom tjednom ritmu, ma koliko to ponekad bilo presudno da preživiš suočavanje s pizdarijama koje ti život u ovakvoj državi svakodnevno nudi, nego se radi o onih nekoliko koji čine razliku.

Pomislio sam na riječ stado. Kojem stadu iskreno pripadam i mogu li ja, Pavle sam na svijetu, uopće iskreno pripadati stadu?

Da, mogu. Salomon Running Team je moje stado.

Razmišljam kako bi odgovorio na pitanje koja je za mene glavna razlika između Salomon Running Teama i ostalih škola trčanja koje više ili manje poznajem.

Drago mi je da ex Adidas škola trčanja, danas Trčaona uspijeva privući veliki broj ljudi trčanju i pokrenuti ih (jer za svaku novu trkačicu i trkača jedan je manje "jebem vam mater trkačku" na Zg maratonu kada se zaustavi promet na tih nekoliko nedjeljnih sati), cijenim način i ozbiljnost u pristupu na koji Murić priprema ekipu u Forci, drago mi je da se pojavljuju i neke nove grupe, trkačke ili triatlonske, lijepo je kada ti je trener Drago Paripović, da ne spominjem sve ostale s kojima sam nešto manje upoznat jer, ma koliko do sada saznao o trkačkom svijetu od Vece, mnoga važna imena mi nedostaju u široj slici. O Zagreb Runnersima valjda i ne treba pisati nove hvalospjeve, jer svatko tko je trčao barem neku utrku, vrlo je vjerojatno čuo za njih. Pojavili su se i Adidas Runners, raznorazni trkački klubovi imaju svoje škole.

No što je to što Ak Sljemensku školu Salomon Running Team izdvaja od ostalih? Radi se o jednoj ozbiljnoj opasnosti s kojom se nije za zajebavati.

Radi se o opasnosti da ti pristupanje SRT-u/AK Sljeme-u postane način života.

Da ti ta neka krajnje čudna, na mnogo nivoa neumjerena i neuravnotežena, pogana grupa trkača postane stado. Da ti onaj smrad vlage u Štenari postane jedna potpuno neobjašnjiva, metaforička verzija mirisa doma.

Zajebano je i da klub organizira sada već bez imalo drame kultne zagrebačke utrke: rockerski Hendrix polumaraton, Borošu od trga do vrha Sljemena, kultni Sljemenski maraton, svake godine sve fascinantniji, brojniji i svjetliji Grawe noćni maraton, pivski cener MedvedRun i 9,99 oko jezera, Orešje plus ultramaratonsku utrku u Sv. Matinu na Muri. Treba li spominjati i lige Puntijarku i zimsku Lagvić ligu plus neke stare utrke koje se više ne događaju?

Volim taj osjećaj dok trčiš neku od domaćih utrka, a na svakom koraku je netko tko zna tvoje ime, jer oni koji ne trče, s punim guštom volontiraju na utrkama.

Kažem ti, jebeno stado.

No niti to nije sve. Jer, jebeš ti i utrke, ma koliko one bile više ili manje odlično organizirane i sav blješteći sjaj vanjštine. Ljudi su ti koji čine da ti je u stadu toplo.

I da, Miroslave, crni Miroslave Krležo, znao sam, točno sam si znao da ćeš se baš ti iz

zadnjih kluba cinično javiti za riječ i podsjetiti me kako je "u gomili toplo, ali smrdi".

Da, smrdi. Nema stada koje ne smrdi. To je narav i pravilo da bi stado moglo opstati. Jer, kada ne bi srmdjelo, kurca ne bi mogli naučiti jedni od drugih kroz svoje i tuđe pogreške. Ne bi se uopće susretali. Ne bi otkrivali svoje najljepše i najsjebanije verzije samih sebe.

Lidija, Danijela, Simke, Kos, Matija, Veca, Trs, Paola, Robi, Gulin, Katja.

Ovako danas izgleda prva postava trenera u Salomon Running Teamu i to je uglavnom vrlo konastantna postava. Prva četvorka je u početničkoj priči, Matija je most koji spaja početnike s naprednijima i po potrebi uskače gdje se pojavi rupa, a ostatak vodi SRT tzv. naprednu grupu, kao neko međustanje između početnika i AK Sljemena. Međustanje u kojemu smo se mnogi od nas poprilično dugo zadržali upravo zbog te ljudske, trenerske priče i osjećaja odanosti i prijateljstva koje osjećamo prema i s njima.

Iako prezidente Janko sa svojim punkerko-crnogorskim duhom definitivno nije primjer reda, rada i discipline u organizaciji, kako kluba, tako i škole, što nikako ne vrijedi za njegovo proučavanje, istraživanje, stručnost i pristup filozofiji treninga trčanja, upravo ta njegova karizma i opuštenost (kao i okruženost kvalitetnim ljudima) podmazuju mehanizam da funkcionira točno onoliko koliko je potrebno da bi se ljudi vraćali i osjećali da pripadaju.

Jer, kako kaže stara mudrost liječenih plućnih bolesnika jordanovačke bolnice: tko se jednom nadiše vlage u štenari, iz njega štenara nikada ne isparava i ta(j) se, htjela/htio, ne htjela/ne htio, vraća.

A ima nešto i u onoj mojoj gornjoj, kompliciranoj, egzistencijalnoj rečenici. Salomon Running Team je, da parafraziram, za mene postao poligon za "mogućnost da se u druženju s drugima sretnem s boljim, opuštenijim i lakšim verzijama samoga sebe."

Točno to mjesto mi je na onom najprivatnijem planu, ma koliko meni bliski ljudi mogli pričati o trkačkim i životnim pizdarijama, najviše promijenilo i obogatilo život.

Način života, ma koliko pretjerano zvučalo.