GRAWE NOĆNA MORATON (nije za one slabijeg želuca ili je možda upravo za njih?!)

Dragi dnevniče...

bio je ovo još jedan Grawe noćni maraton za pamćenje. U sjeni ovotjednog, bjesomučnog pripetavanja na temu Zagrebačkog maratona, koji se ima za dogoditi u listopadu, kasnog objavljivanja od strane organizatora da će staza biti ista kao i lani, nakon što je najavljena nova, atraktivnija, pa brisanja kritičkih komentara na fb stranici maratona, puno frustracije i raznoraznih manifestacija lokalnog mentaliteta iz isto tako raznoraznih kutova gledanja, sinoćnja organizacija "najbolje noćne utrke u svemiru, a vjerojatno i šire" by AK Sljeme, pokazala je da se itekako može kad se hoće. A može se jer se ima kreativne, sposobne, zdravo zajebane, autentično, uvrnuto opuštene jake snage na raspolaganju. A kada se takve male ruke slože...

i dok su nam svjetleće narukvice koje svjetle u ritmu muzike izmamile osmijehe (organizator je javno obećao da ne svjetle samo u ritmu Thompsonovih pjesama, nismo probavali, vjerovat ćemo na riječ), a iznenadni vatromet ozario lica, Zagreb Runnersi su nam (tko više od njih išta manje i smije očekivati) dotakli srca i raspametili tempomate na satovima (sjebavši svakog od trkača koji je imao čast proći kroz njihov fanatični špalir u vidu ekstatičnog ubrzanja od 20-ak sekundi po tom ZG Runners kilometru (skraćeno 20 sek/zgrunnerskm)), sve te narančaste, volonterske snage mojih dragih prijatelja i poznanika, ponos da ti klub kojemu na neki način pripadaš ogranizira ovakvu utrku, da je pobjednik maratona Bojan Kuljić koji je prije manje od godinu dana došao u Salomon Running Team pa potom po zaslugama ubrzo prešao u AK Sljeme, a sada na svom prvom maratonu ujedno i pobijedio, kao i njegova cura Ana Štefulj koja je na svom prvom maratonu zauzela treće mjesto među ženama...

Da. Tako bi mogao započeti još jedan moj subjektivan izvještaj s utrke napisan svega nekoliko sati nakon što sam stigao doma s tek 3 do 4 sata nazovi spavanja i 3 do 4 ranojutarnja uboda komarca koji su mi uvelike definirali ton raspoloženja ovog teksta. 6 je sati ujutro i na ovom sam mjestu, ma koliko malo spavao (čitaj: pisao tekst pod afektom pokušavajući sebi i komarcima oko sebe objasniti koji kurac uopće pišem ovo) svjestan koliko je besmislena i ograničena moja pozicija promatrača i koliko je do neke mjere nepošteno uopće zauzimati stav i pisati ovaj hinjeni izvještaj s obzirom na toliko svjesne ograničenosti kuta gledanja. Na sreću, naučio sam kako sebe, a tako i ovaj blog ne shvaćati previše ozbiljno pa si samim time dozvoljavam još jednu pizdariju ovog tipa (jel opet ovaj kuka i sere o svojoj nedostatnosti, ograničenosti i osobnoj nevažnosti?!? Ne misliš li da ovaj tekst sadrži dovoljno sranja i bez ovog pasusa?! Krenimo redom.)

Jel bilo vruće danas?- pitao me Kiki po završetku moje agonije, dok sam se metodom "mali je ovo korak za čovječanstvo, no preveliki za moj želudac" uhodavao u cilj.

Ne, nije mi bilo vruće. Po prvi puta u četiri godine koliko nastupam na utrci Grawe noćni maraton (u prvotnoj verziji Perskindol noćni maraton), nije mi bilo vruće, doslovno, niti na sekundu. Jer da bi ti bilo vruće, moraš biti prisutan, moraš trčati i proživljavati velike i male vremenske nepogode.

A kažu drugi da je bilo jebeno vruće. Neki čak koriste izraz pakleno.

I nije me čak niti na trenutak zaboljelo upaljeno rame koje sam u nedjelju nakon tek malo bržeg solističkog treninga na Kušlanovoj osjetio kao posljedicu kroničnog nerađenja vježbi snage za gornji dio tijela u kombinaciji s nošenjem tromjesečne bebe. Ništa me od onoga što me brinulo na treninzima kroz tjedan kao potencijalna opasnost za Grawe maraton, nije mučilo na utrci.

A baš je u srijedu Neno u ugodnom društvu na treningu pričao o tome kako je zahvaljujući crijevnoj virozi koju je njegova jednogodišnja kći nesebično podijelila i s mamom i tatom, konačno i sam postao trkač jer je bio prisiljen pokenjati se u prirodi tijekom boravka na nasipu. Pa sam se ja tu nadovezao s pričama o govnu našem svagdašnjemu iz obiteljske riznice imanja, u kontekstu upaljenog ramena ranije u ovom tekstu spomenute tromjesečne bebe, pa je Mara dodala iskustvo treniranja šaptačice dječjeg piškenja i kakenja, i sve smo tako tim ugodnim, svakodnevnim temama skratili tih nekoliko malo bržih kilometara na početku te neke završne faze priprema za jesenke utrke. I znam da je Katji novi ponos i PB iz Trevisa odlazak od samo dva puta na wc po maratonu, da je Mara s tri carska pješačenja trčala New York ispod 3:30. Sjećam se i Vecine priče o nekoj poznatoj maratonci i njezinom smeđem materijaliziranju olakšanja uz stazu u punoj prisutnosti kamera, s obzirom da je žena u tom trenutku uvjerljivo vodila (ili čak i napadala svjetski rekord (nisam bio pažljiv na satu (čitaj treningu) pa nisam siguran kako je priča točno išla)?!).

Uglavnom, što hoću reći prije nego se rasplinem u nove digresije? Neninom terminologijom govoreći, ja sam sinoć postao trkač. Dva puta.

Prvi puta u drugom krugu tamo negdje malo prije druge okrijepe na Savici, kada sam prvi puta izgubio junf i u pokušaju da si, pjesnički govoreći, olakšam dušu i raznježim želučane tegobe, odradio unakrsnu mokraćno-govnu radnju baveći se tada još aktivno mišlju da ovo pražnjene neće i ne smije dugo da traje jer moram stići Milanu i Elzu koje se drže onog opuštenog trening tempa maratona od 6:00. Obavivši obje vodoinstalaterske isprazne radnje, i krenuvši tempom od 5:10 da bez većih problema stignem dvije spomenute, na moju sam žalost osvijestio da biti i sam svoj majstor i klijent u poznatoj narodnoj mudrosti rečenice "drži vodu dok majstori ne odu" definitivno ne drži želučanu vodu izvan mene i da potrebitog i ciljanog želučanog olakšanja kao krajnjeg cilja pognojavanja stabla u mraku Savice niđe na vidiku. No na tom mjestu ja sam 100od100 u toj trening maratonskoj utrci i držim se zamišljenog protokola, natoč toj probadajućoj boli koja se probudila tamo negdje na trećem kilometru (ako ću iskreno, probudila se kada sam se i ja probudio u subotu u 5 ujutro, no rasplamsala je svoj žar na tom trećem kilometru). No kurikularne postavke su jasne. Treba istrčati sva 4 kruga ma što želudac mislio o tome. Kako ono kaže Veca, ovo je pravi situacioni trening za neku važniju utrku.

Drugi sam puta (jer jednom je jednom, a dvaput je dvaput) postao trkač, a gdje ću drugdje nego ispod Mosta mladosti, na kojemu sam davne 2013. započeo svoj prvi trkački trening. No to više nije bila zajebancija i nikakvo vodoinstalatersko metaforlje ovdje više nije moglo da zadrži gore spomenutu vodu koja je iz mene eruptirala u formi prolijeva ( to je taj moj treš hranom dan prije opterećeni ljevičarski gen da ga jebeš (op.a. ako netko nije shvatio, radi se o igri riječi pro_lijevo, iliti po naški skraćeno, proljev)). Na tom je mjestu Grawe noćni maraton dobio puni titularni intenzitet marketinške pjesničke slike "utrka s okusom (mučnine)".

I tako je zen poezija vrhunaravnih autoriteta za pitanja smisla života, izvjesnih Spice Girls, "when 2 become 1" za mene postalo "when 4 become 3".

Oko 25. kilometra postalo mi je jasno da nema tog boga izlučevina i vodoinstalaterskih panteona, nema tog Bracinog pogleda ni Mišine pjesme koji bi me uveli u 4. krug. I dok sam pri prvom izlijetanju sa staze još aktivno i razmišljao bi ili ili ne bi olakšao dušu u netresućoj šumici uz stazu, drugo mi je zaustavljanje pod mostom bilo čisto `biti ili u gaće liti`. Nije bila zajebancija i da nije bilo tog mraka imao bih i ja svoje rasprsno ugaćno iskustvo trčanja maratona. I ako prvi puta nije upalilo da otpuštanje grijeha lošeg jedenja proteklih dana ne donese prijekopotrebno olakašnje, jer sam imao osjećaj kao da sam tek sada otvorio slavinu pa je pritisak nakon toga bespovratno prvo mučki, a potom i sve glasnije počeo rasti, drugi mi je postmostni izvadak iz matice posranih donio potpuni raspad. Ako sam i mislio otrčati do u cilj 3 frtalja i završiti ovu agoniju, nakon ovoga je postalo jasno da to više neće biti moguće. Trčkarao sam, gonio me jedan od Zg Runnersa koji je i sam trčao i poticao moje želučane pasije motivirajući me da, citiram "pojedem stazu" (gdje si baš jedenje našao kao motivacijsku sliku na ovakav želudac), i uspio me natjerati na barem minimalno skraćivanje agonije, no kada sam se spustio s nasipa u posljednjih 500-tinjak metara, otišlo je sve u lijepi hondurac. Nedoumica je još samo bila: trčati još malo i ispovraćati se pred ciljem ili začepiti gubicu i zadržati taj kratak sadržaj gornjh ekstremiteta želuca za sebe. Izabrao sam drugu opciju, ma što draga dječica koja su na Bundeku bodreći me da mogu ja to, mislila o tome. Da, bio sam svjestan, draga djeco.

Mogao sam, bilo mi je na vrh jezika. Trebalo je samo nekoliko trkačkih koraka da se pretvorim u fontanu kakve se ni aga Bandić ne bi postidio. A nisu to prizori za vaše dječje oči u taj kasni sat te, kažu svjedoci, vrele subote.

Uhodao sam u cilj 3/4. maratona umjesto prijavljene 4/4 maratona. Očajnički mi je trebalo da nešto popijem, no to bi samo značilo dodavanje vode na prepunu pred_eksplodirajuću fontanu. U cilju mi blaženo nazujan prilazi Vjeran Hašček i čestita mi. Blijedo ga gledam blijeda lica i pojma nemam o čemu on govori. Na čemu mi točno čestita? Možda mi je na licu pročitao kratak sadržaj agonije koju sam upravo završio? Možda zna nešto što ja ne znam?! Lako je njemu, s pivom u ruci, dok ja niti sanjati ne mogu o istoj jer znam da bi to bilo najklasičnije zakucavanje u povijesti. Dosta je bilo moga izlučivanja izlučevina danas (pitam se na ovom mjestu vidno zainteresiran tko li je samo smislio tu riječ `izlučevine`?!).

Odležao sam neko vrijeme u vodoravnom položaju na travi tik do DJ-a, Kiki je na mikrofon nešto pričao o "Highway to Hell" kao pravoj pjesmi za ove što trče četvrti krug, i taman kada sam konačno skupio snage da se usudim popiti vodu, susreo sam Milanu i nemalo se iznenadio da je i ona odustala nakon 3. kruga zbog istih želučanih poteškoća. Kako se ona nije potrošila na čučnjevito pražnjenje u šumicama uz stazu, mogla si je priuštiti oprost grijeha želuca kroz usta. Poželio sam da i ja mogu. Na tom bi mi mjestu to tako dobro došlo. Možda da stvarno popijem pivu ili ono proteinsko mlijeko? Upalilo bi bez sumnje i otpustilo sve kočnice.

Popio sam malo vode i otišao se presvući. Iako su temperature u ponoć bile oko 25 stepeni, obukao sam se u trenirku jer sam se smrzavao. Red ležanja na klupici, red druženja s prijateljima, i još k tome nonšalantno prelaženje preko ciljne ravnine s torbom na leđima, da bi za posljedicu među rezultatima maratona vidio i svoje ime. 4:22:43, kažu online rezultati. Jebiga, neumoljiva tehnologijo, nije mi palo na pamet da bi na dnu torbe zgužvani broj mogao biti sposoban tako nešto napraviti i zabilježiti sramotnu laž o završenom maratonu.

Po završetku teksta šaljem mail isprike i zapovijedi da me se, u ime svih onih hrabrih i odlučnih maratonaca koji su završili sva četiri kruga, makne s liste. A posebno se to odnosi na Elzu, Edu i Darka, s kojima sam dobar dio utrke i trčao. Svaka vam čast na izdržljivosti. Vjerujem da je bilo pakleno vruće i teško trčati ovaj maraton. To iskustvo ću morati sačuvati za sljedeću godinu jer ove ja nisam trčao. Ove sam postajao trkač.

I to dva puta.

Pitanje je jesam li si sam sjebao želudac nemarom dan prije i na dan utrke. Malo junk fooda u vidu čipsa, smokija i dvije male craft pive dan prije ne bi trebalo ovako djelovati. Jesam li pretjerao popivši dva izotonička napitka prije utrke? Je li kofein u njima utjecao na moje stanje jer inače ne pijem kavu pa mi je ovo bila prevelika doza? Povišena temperatura po povratku doma i mučnina i nakon nekoliko novih epizoda ovaj puta gospodskog pražnjenja (onako kako to preporuča stručnjakinja Giulia Enders u svojoj simpatičnoj knjizi Crijeva sa šarmom, s podignutim nogama uz pomoć malene hoklice), jutarnja mučnina koju osjećam i dok ovo pišem, ponukale su me da pomislim i na crijevnu virozu. Valjda nisam trudan, dragi Lastane?! Ostaje mi da ovu svetu nedjelju potrošim na testiranje i strpljivo iščekivanje radi li se o ovoj ozbiljnoj partizanskoj dijagnozi koja je, kažu autoriteti, posebno opasna za dojenčad (jer stomak me i dalje boli).

Moj razlog da odlučim prijaviti maraton na ovoj utrci, koja je u sve tri prijašnje verzije bila dominantno pretopla, bio je psihičke naravi. Baš ta naporna priča o četiri kruga i prolasku kroz cilj me ponukala da je prijavim. Odličan način, pomislio sam, za moje rekreativno, trkačko amaterstvo da vježbam nositi se sa izazovima uma i proučavati kako to izgleda kada se pojavi poriv za odustajanjem.

Kada ti se neda, kada se oko tebe svi zajebavaju uz pivu, a ti ideš dalje u mrak nasipa da se dodatno mučiš. Kada si već u predvorju maratonskog Mišo Kovač tajma, i sve što trebaš je jedna `ladna piva na tratini i šeretski smješak upućen umirućima na stazi i onda baš na tom mjestu izabereš da ti budeš jedan od tih umirućih, to bi bio pravi trening psihe. Na tom se mjestu uči o razlici između mazohizma i snage volje. Između očiglednog kažnjavanja sebe trčanjem i onoga što oni koji ne trče ne mogu razumjeti u onom zdravom smislu kada potjeraš stado svoje volje na još jedan krug oko nasipa.

Čak i da sam htio kazniti se (što bi bio odličan pokazatelj da mora da sam sve one silne sate osobne psihoterapije na putu da se i sam bavim tim poslom očito bezočno potratio), nije bilo nikakve šanse. Moje tijelo s prijestolnicom u želucu, nije htjelo dalje, a meni nije padalo na pamet da mu ne vjerujem.

Jer, nakon ovakvog trkačkog upoznavanja flore i faune Savskog nasipa, veselim se utrkama i treninzima koji slijede, u kojima, ponizno se nadam, neću morati proživljavati ovakvu vrstu patnji mladog Werthera.

Po završetku ovog teksta ne preostaje mi nego da u duhu svojeg trenutnog stanja nimalo svečano preimenujem jutarnje mučnine u rano prijepodnevne s punim potencijalom da do kraja dana budu proglašene virozom.

PS. nadahnjujuće fotke s mosta potpisuje PromoArt Studio Damir Senčar.