FERRAGOSTO JAM STATE OF MIND... TAKE 10

Prenijeti emociju kao prvi i posljednji argument smislenosti, kako ovog tako i svakog drugo zapisa na ovom blogu.

Na rubu umora, nakon tri dana izostanka uobičajenog za moje svakodnevno postojanje potrebnog ritma sna i još k tome iscrpljenog pojačanim količinama alkohola (nikada ni blizu ruba, no sasvim puno više od tek krajnje povremenog minimalizma svakodnevlja da ne bi osjetio razliku), bilo je dovoljno da se opet nađem na onom mjestu slabosti i ranjivosti. Jebiga, stari se i ni tijelo ni um ne mogu više samo tako prijeći preko one usputno-šarmantne festivalske destrukcije koja mi je puno prije lakše sjedala.

Pretposljednji vagon vlaka punog ošamućenom Ferragosto mladosti, zbunjenom deziformacijom željezničara na kolodvoru Zdenci-Orahovica da će biti presjedanja na putu do Zagreba pa je dobar dio njih pijanih i potpuno dezorijentiranih izašlo sa svim šatorima, ruksacima, torbama i demižonkama na kolodvoru Koprivnica u potrazi za izgubljenim vremenom (na sreću, kako to obično biva, spas je donijela mlada djevojka koja je trčeći po peronu obavijestila ove zbunjene da se vrate u vlak jerbo presjedanja nema i ovo je jedini vlak za Zagreb). Pretposljednji vagon ("mi nismo hc mi smo HŽ, onaj ko to ne kaže taj te laže" by Kandžija) i ono umorno, polagano odmotavanje dojmova s festivala.

I ove sam godine, kao i svake prijašnje nakon Ferragosta svoj emocionalni kufer jedva zatvorio zbog prepunjenosti snažnim proživljajma. I to su te neke male i velike usputne pričice i proživljaji koji barem meni zaslužuju svoju pažnju, svoj spomen, riječ ili dvije.

I znam, svjestan sam da se ponavljam, razumijem i preuzimam odgovornost za gotovo prozračnu nevažnost svojeg kuta gledanja, gotovo pa nepodnošljivo izvjesnu nemogućnost objektivnosti, nonšalanciju svoje isključivosti i svjesno prenaglašavanje kada mi je nešto dobro, kada me dotakne. Jer kako da piše o festivalu netko tko ne spava u šatoru oko jezera. Netko koga nije u potpunosti omamio i slomio alkoholno-neispavani umor. Kome vlaga jezera nije nepovratko sjela na pluća, a atmosfera festivala uvukla u svoje halucinogene misterije. I svatko bi mi mogao prigovoriti da je ovo vrlo sličan zapis onom prošlogodišnjem, no možda je baš u tome i stvar, da mi se i dalje na Ferragostu događaju događaji.

Kako bilo, nakon nevremenske kalvarije na 9. izdanju Ferragosto Jama i otkazivanja posljednjeg dana festivala, s guštom sam otišao na 10. izdanje. Svaki je puta za mene posebno i emocionalno kada u moj bivši kraj dolaze Pipsi i zato je povratak istih na Ferragosto Jam nakon što su prošle godine ispali iz igre jer su trebali svirati u subotu, koja je u potpunosti otkazana, bilo čisto "ispravljanje nepravde".

Slika prva.

Četvrtak i dolazak na festival. Prvi krug oko jezera, peta piva u laganom tempu ispijanja da ne omami previše, dok u moru nepoznatih iskaču poznata lica. Riječ, dvije u prolazu, "sometimes you want to go where everybody...", zastavice su tu oko jezera, nova usluga plaćanja narukvicom (uz 30 kuna koje je potrebno platiti da bi se usluga aktivirala što je mnoge raspizdilo (iz moje perspektive 110 kuna festivalske ulaznice mnogo je prejeftino za ovoliko puno bendova u tri dana i tih 30 kuna ne smije biti ključan argument za frustraciju, a posebno jer uslugu niti ne moraš aktivirati jer ti može cijela ekipa piti na samo jednu aktiviranu narukvicu (pod uvjetom da je nije aktivirao član trupe sklon onesvješćivanju od alkohola jer to znači da bi njegovo onesviješteno tijelo morali nositi do šanka pri svakoj kupnji))) i osjetni koreografski napredak u odnosu na prošle godine. Male stvari koje, na prvu neprimjetne, čine razliku.

Pozornica odiše sigurnošću i dojmljivošću. Ništa se, nakon prošlogodišnjeg vjetrom izazvanog sloma iste, nije prepuštalo slučaju.

I kao i svake godine, Ferragosto Jam za mene prvenstveno se odvija u muvanju okolo i druženju s ljudima. Koncerti su razlog okupljanja, koncerti su gratis, no najbolje su stvari one unutar kruga oko jezera ( i to je povlastica koju kamperi imaju u punom obimu) gdje se događaju sva ona mala i velika blebetanja s poznatima i nepoznatima. I zato mi je svake godine jasno da ću žrtvovati nebrojeni dio meni zanimljive muzike.

Tako sam ove godine nažalost u četvrtak u ime druženja i zagrijavanja preskočio Antenat (htio sam čuti i Kino Kolorado, no kako su počeli u 19:45 nije bilo šanse jer smo tek oko 21 stigli na jezero), pa je Elemental je za mene značio početak muzičkog dijela programa. Simpatični, zadovoljavajući, no nekako rutinizirani, pravo festivalski očekivani. Podilaženje publici "čuli smo da je Ferragosto publika najbolja", no ništa se tu od čarolije nije dogodilo.

Odradili su svoj nastup bez veće zamjerke.

I onda Bajaga. Moram priznati da iz moje perspektive Bajagi tu nije mjesto, no kako je ionako to bila odlična prilika za novu porciju druženja, nije mi bio problem napustiti prostor za koncerte i nastaviti zajebanciju vani. Jebiga, ne kužim Bajagu, dosadan mi je, prazan, pomalo cajkovit u tragovima, staromodan, prevaziđen. Iako sam bio dovoljno daleko, njegova je muzika i iz daljine dodatno djelovala na mene partibrejkerski. Gušilo me to što je u sjenama dolazilo iz rupe. Zato sam, na sreću imao zanimljivo društvo za raspre svih vrsta.

Da nije Stjepko Osjekanović nastupao poslije njega, otišli bi doma, no Kandžija je posljednjih godina sve više postajao, sve dok nije i postao jedan specifičan glas izgubljene slavonske mladosti. Ta kičasta estetika, pogađanje u srž, jebanje u mozak, zajebancija koju ne kuže oni koji je nisu živjeli i sve one obične beskompromisne običnosti zbog kojih me natjerao da ga zavolim iako istinski teško mogu slušati rap muziku jer mi je jednostavno dosadna.

Dosadna? Bajaga je, iako ne repa, pokazao koliko duboko dosada može da zagrebe. Kandžija je s golim ženama počeo svirati u 3 ujutro. Isplati li se već prvi dan žrtvovati toliko energije za ovako kasan početak koncerta? Od prve je sekunde Stjepko pokazao da se itekako isplati. Bonus je bio da je taj dan NK Osijek pobijedio PSV pa su na krilima te jedne od najvećih pobjeda u povijesti kluba i Kandžijaši izašli nabrijani i naelektrizirani. I krenuli u kost bespoštednim startom.

`Gdje je onaj Bajaga da mu kažem koliko je dosadan bio, skoro sam zaspao`. Tako je nešto rekao Kandžija dok se Kobajaga vjerojatno pakirao u backstageu nekoliko metara dalje ili taman napuštao jezero. I tu me je dobio jer je izrekao na mikrofon ono što sam osjećao. Svaka čast Kandžija. Neću više razmišljati kada sljedeći puta budete svirali po zagrebačkim krovovima Konzuma ili muzeja ići ili ne ići. Ići! Definitivno ići. I hvala za ispiranje onog gorkog bajaškog okusa u ustima, neka se ne uvrijede mase koje su uživale u muzici čovjeka s ladnom trajnom.

Napuštanje jezera i planiranje za sutrašnji dan jer se neke od meni odličnih stvari događaju na tom poslijepodnevnom Izštekanom stageu koji počinje u 14:30. I dok simpatičnog Ognjena Ćudnoređea i mogu žrtvovati (cijenim dobru zajebanciju i mislim da je on našao svoje mjesto u tom kičastom svijetu), poslije njega nastupa Lovely Qunices što je u kategoriji obaveznog, a iza nje vrlo privlačni i zanimljivi Kralj Čačka i Luce.

Stigli smo s malim kašnjenjem na Lovely Dunju. Taj osjećaj, dok prilaziš jezeru, a gore s brežuljka grmi njezin glas. Prvi sam je puta slušao prije dvije godine u krajnje neinspirativnom okruženju balkanske birtije uz jezero poslije raspašoja koji je napravio Miki Solus. Mislio sam da nitko ne može preživjeti Mikijev za mene urnebesni kič, no Dunja je rasturila. I Stojka i ja smo ostali bez riječi. Nisam se navikao na mjestima poput Ferragosta proživjeti tako snažne i autentične emocije, no taj je nastup jednostavno bio nešto drugačije od svega viđenog prije. Možda me još samo Sara Renar godinu prije dotakla na Ferragostu na sličan način sa sasvim drugačijim glazbenim izričajem. i zato nije bilo sumnje da je ove godine moram čuti ponovno. Na sreću uspio sam nagovoriti sestru i šogora da makar na par minuta dođu čuti ovu rock boginju. Ostali su do kraja.

Sjeo sam na prašnjavi pod nekoliko centimetara od zgarišta, u predgrađe mravlje metropole i prepustio se onoj predivno opuštenoj atmosferi Izštekanog stagea. Mjesto je to na kojemu prevladava ekipa koja je došla slušati muziku i upravo sam na ovom programu najzahvalniji organizatorima.

Ovo su riječi koje sam napisao nekih pola sata nakon koncerta i dalje pod snažnim dojmom, iako već daleko od jezera:

"Lovely Quinces na Ferragosto Jamu, Izštekani stage... dok priča između pjesama imaš nesigurnu mladu djevojku, gotovo djevojčicu u tijelu djevojke, sama s gitarom u ruci pred mamurnom i pospanom ferragosto publikom. i onda zapjeva i zbunjena djevojčica postaje boginja strasti, šamanska proročica i najdublje emocionalno biće koje sam imao priliku slušati. Grom iz vedra glasa, ona najautentičnija emocionalna ranjivost i onaj osjećaj... ma koliko puta do sada izvela te svoje depresivne pjesme, dok pjeva, to je jednostavno ona... boginja glasa u poganom svijetu ranjenih i sjebanih. Ostao sam i drugi puta bez riječi, svjestan da ona ima moć da rastjera i visoke temperature i nenaspavanost i sve naše mindfucking otpore. She did it again. Do ruba suza od ganuća, emocionalne uvjerljivosti i ženske snage.

Definitivno Prorocica."

Sasvim je jasno da sam ovo pisao pod utjecajem proživljenog. Očita je i fanatična postkoncertna ekstatičnost, no i danas u jednom postfestivalskom bluesu dok u svom stanu u Zagrebu ispisujem ove pizdarije, stojim iza ovih riječi. U jednom mi je trenutku krenula suza. Jebote, kako je ovo jebeno duboko. Kako je ovo autentično. Kada s nekim u psihoterapiji dođem na ovaj stupanj ranjivosti, većina posla je obavljena, a ova to radi gotovo u svakoj pjesmi. Uživao sam. Jako sam uživao, ma koliko, kako je rekla Dunja, njezine pjesme govorile o bivšim dečkima i njihovim penisima. Predivan bunt žene. Snaga koja ječi i liječi i dok pjeva o samoj bolesti odnosa.

Svjestan njezine nesigurnosti kroz rečenice između pjesama "zašto me slušate, daj bježite više" ili "uskoro ću završiti" i slično, fascinirala me pomisao koliko zapravo mora biti ranjivo za nekoga poput nje stati tako sama pred publiku. Posebno kada si toliko spojen na emocionalni izvor i ideš beskompromisno. Pomislio sam kako mora da je sličan beskompromisan pristup odnio živote u ranim godinama mnogim rock heroinama. Za Dunju se ne brinem i volim i njezinu drčnost kojom pokušava sakriti svoju djevojčicaštvo.

Odmah poslije nje nastupao je Kralj Čačka kojega sam jako htio čuti, no nakon ovako snažnog koncerta, nisam je imao snage ni potrebe miješati s ičim drugim. A i treba sačuvati energiju navečer za Repetitor i Pipse, koji su uz upravo odslušanu Lovely te Jonathana u subotu, činili moju ključnu muzičku okosnicu festivala. Preskočit ću i Luce i jednom snažno doživljeni NLV, no jebiga, žrtava mora biti ako želiš sačuvati energiju za vrhunce.

Vratili smo se navečer taman dovoljno prije Repetitora. No opet je priča postala prezanimljiva (jebiga, kada naiđeš na mladića od dvadeset i jednu godinu s kojim možeš nadahnjujuće i detaljno pričati o meni maestralnoj seriji "Leftovers" koju je premalo ljudi pogledalo, kao i o svim drugim serijama, filmovima, muzici, filozofiji, virtualnom svijetu, povuče te i ostane mi samo žao da sam djelomično pijan pa su moji mentalni dometi vrlo ograničeni) pa su Repetitori ipak nekako pali u drugi plan. Mnogi se kunu u njihovu genijalnost i ovo je bila prilika da ih provjerim, no jednostavno je buka koje dopirala do nas bila nedovoljna da me odvuče. Prije 15-ak godina vjerojatno bi svršavao na ovaku muziku, no danas puno, puno teže. Za posebne prilike, eventualno, kada treba grubim sredstvom isprati mrlje od mindfucking katrana s ruku.

I dok smo mi tako skakali s teme na temu, učinilo mi se da je ipak prerano završio nastup Repetitora. I ispalo je točno. Zbog preopterećanja je nešto riknulo na obližnoj trafostanici i to je bilo dovoljno da isključi razglas. Hoće li biti nastavka festivala? Mislim, ipak Pipsi trebaju nastupiti nakon Repetitora. Isti oni Pipsi koje su prošle godine otkazali.

Situacija je sve ozbiljnija i odlazim s Krkijem i Jerkom do Šime koji radi na pozornici u organizaciji ozvučenja. Nije do njih, strujići će pokušati nešto učiniti gore na trafostanici, hoće li moći ili ne, ne zna se. Odlazimo na pivo sa Šimom, no uz pivo pijemo njegovu medicu. I znam da nam nitko neće vjerovati, no na neki potpuno racionalnima neobjašnjivi način, kada je nekoliko minuta kasnije ozvučenje ponovno zagrmilo, mi smo znali da je razlog popravka (na onim dubljim nivoima na koje mnogi od ovih oko nas sa Ferragosta neće imati pristupa nikada) upravo ispijanje ove Šimine rakije u četvero. Ne može se to objasniti, možeš vjerovati u to ili ne. Rakija konekting pipl end ripering saund. Zadovoljni da smo opravili što se opravatiti trebalo, vraćamo se van oko jezera da Repetiror odsvira svoje.

Vrlo uskoro završavaju svoj nastup i spuštam se u rupu na Pipse. Totalno sam opušten i spreman za malo privatne priče. Konačno slobodan od sve težine nekih od pjesama Pipsa koje su me nekada slamale, spreman sam isključivo na dobro raspoloženje. I tako biva od početka. Prepuštanje i onaj osjećaj u glavi da bi ovo mogao biti koncert koji će mi pročistiti neke začepljene moždane kanale. I bi tako, sve do početka "Mogu ti reć", pete pjesme (odsvirali su Bi li ili ne bi, Ljeto 85, Plači i Kratku povijest) na njihovom nastupu, kada je ponovno puklo ozvučenje. Trebalo je nekoliko minuta da se ekipa počne iskopčavati.

Bilo mi je jasno da večeras više neće svirati, iako su se ljudi oko mene nadali. Vratio sam se natrag na tribine oko jezera. Nisam bio nešto pretjerano razočaran. Uzmi ono što je. Razmišljao sam koliko je fascinantno koliko smo ovisni o jebenoj struji i koliko je podrazumijevamo. Uskoro je ista isključena i na lampama oko jezera. Zasjao je mjesec u vodi i tu i tamo poneka privatna lampa. Fascinantan prizor... 15 000 ljudi u mraku. Bilo je nešto jako moćno u tom prizoru. Povratak prirodi, povratak osnovama postojanja, daleko od struje i tehnologija.

Otišli smo doma u ranih pola 2.

U subotu smo se vratili taman na vrijeme da čujemo Mikija Solusa po prvi puta na velikoj pozornici. Miki je pojačao band sa saksofonisticom i bubnjarem i to je postava u kojoj ih nikada nisam čuo. Od prve pjesme Miki me na neki način razbucao i otvorio za zajebanciju.

Osvijestio sam puno ukočenosti u svojem tijelu. Puno ozbiljnosti i distanciranosti. Koji se kurac brinem i suzdržavam. Dopustio sam si da smrt bude romantična i da mi glazbeni uzor postane Robi Prosinečki. Miki zna, ništa mu nije sveto, nema toga što ne može stati bok uz bok u istu pjesmu, od Borussije Dortmund preko Jean Paul Sartrea, do teta u vrtiću i da ne nabrajam jer je besmisleno nabrajati i jeftinom parafrazom uništavati jedan tako osebujan izričaj. Jednima će to bez sumnje biti too much, drugi će se pošteno zabaviti i uživati. Definitivno sam bio među ovim drugima.

I super mi je sjela ova pojačana postava njegova benda. Puno življe i moćnije sada zvuče te pjesme. Još jednom bravo Miki.

I onda nakon Mikija Jonathan, kojima sam se možda i najviše veselio. Malo uštimavanja i početak svirke koja me je potpuno oduševila. Ma što dragi mi Krki i Jerko mislili o tome, kojima je ovo bilo urnebesno bezveze i dosadno, meni je bilo do jaja. Jednostavno, moćno, žestoko, snažno, na putu prema ekstazi, snažnim proživljajima i aktivnom proživljavanju života i jebanja majke ustajalosti. Za mene su Jonathan trenutno najbolji hrvatski bend koji itekako ima svoje mjesto izvan Hrvatske. I mnogi su ljudi koji su ih čuli prvi puta ostali pod dojmom. Osim, kako rekoh, Jerka i Krkija. No, složili smo se, o ukusima se ne raspravlja.

Po prvi puta sam se na festivalu osjećao kao da sam na plesu 5 ritmova u trenutku kada počne ritam kaosa. I dok mi na plesu uvijek fali ona neka meni poznata pjesma koja bi me prebacila u ekstazu, ovdje sam imao cijeli koncert takvih pjesama. Već me prva prebacila preko granice u ekstazu i tako je trajalo do kraja.

Jedan dio mene u sebi je svih ovih dana potiho kovao plan o tome da će ovo biti za mene oproštajni Ferragosto. Iako u to niti u ovom trenutku uopće ne vjerujem, stvar je u tome da je moja trkačka ekipa na Durmitoru u Crnoj Gori na visinskim pripremama i nekako sam uvjeren da ću sljedeće godine u isto vrijeme i ja biti tamo. No tko zna što će se do tada još dogoditi. No kako bilo, u meni je ostala ta neka ideja o nekoj vrsti zaokruživanja Ferragosto iskustva. I baš sam na to pomislio usred koncerta Jonathana. Ako i treba ovo biti kraj, boljeg zaključka od ovog koncerta ne trebam. Natopljene košulje i mirna srca, naelektriziran ekstatičnim iskustvom izašao sam iz rupe. Six Pack bi mi bio zanimljiv sa 17, no ne i danas. Neno Belan i Krankšvester će me teško povući natrag. SVaka čast Švesterima na popularizaciji psovaka, pičaka, guzica, jebanja i ostalih seksualnih tabua, no ta mi priča nakon dvije pjesme postaje zamorna.

Ja sam svoje doživio, a serija od Mikija i Jonathana mi je bila sasvim dovoljna za kraj zadnjeg dana.

No kada sam izašao van do jezera, noge su tražile akciju. Jesam li ja to konačno spreman za DJ stage? Da se okušam u plesu na tu meni poput rapa dosadnu muziku ("te jedno te isto" kako je davno rekao Rambo Amadeus)? Odlučili smo šogor i ja obići sve stageve, no kako nam je Silent stage bio točno iznad mjesta gdje smo sjedili, odlučili smo prvo otići gore. Moja je predrasuda bila da se radi o DJ-ima koji puštaju isključivo elektronsku muziku. Ja sam ipak pasionirani jazz početnik i jednostavno me umori previše muzičkog ponavljanja pa me malo bilo strah. No morao sam probati. Tri DJ-a, tri boje na slušalicama, zelena, plava i crvena i gumb kojim na slušalicama mijenjaš glazbu i boju slušalica, tako da možeš vidjeti oko sebe tko sluša koju muziku. I nije to bilo tako loše. Nabrijana plava, žestoka crvena elektronika, i onda zeleni kanal. "Kad si bila ti beba malena"... tih nekoliko riječi su bile dovoljne da uz nekoliko pauza provedem uz "zelenog" DJ-a sljedećih nekoliko sati.

Od CRO dance trasha preko Rage Against Machinea do Backstreet Boysa i svih ostalih prilika da izdam sve one ideale koje sam klinac svakim atomom čuvao. Danas je ostao još samo jedan: zajebancija, vrhunska i jednostavna. A to teško možeš izdati jer tu sve može. A baš mi se plesalo. Onako glupo, jednostavno, potpuno, euforično. I plesah, odlazeći tek povremeno van da nagovorim što više ljudi da se priključe.

Ispalo je da sam na plesnom podiju SIlent partija nadoknadio propušteni trening dužine u Maksimiru, samo u neusporedivo žešćem tempu od onoga koji držimo tijekom znojnih, subotnjih jutara.

Oko 4 smo krenuli doma, taman da si u ime nostalgije uništim želudac s jednim masnim Hamzinim burekom. Iznenadilo me da je ovo bilo krajnje jestivo.

Ferragosto state od mind ide dalje. I možemo mi pričati o festivalima i festivalima, i nemam nikakve sumnje da svaki nosi svoju draž i posebnost i iskreno želim da ih je što više sa što boljim standardima i ponudom, no kada ti jedne godine nevrijeme sjebe pozornicu, i moraš otkazati cijeli jedan dan festivala s ključnim imenima, a sljedeće ti godine dođe nekoliko tisuća ljudi više, znaš da nešto radiš dobro.

Trebam li spominjati da je ove godine struja odigrala svoju ulogu, a opet su lica omamljene mladosti bila puna i mirna u direktnom vlaku za Zagreb.

Jer, lako je napraviti festival na moru. Lako je organizirati koncert u Zagrebu, no navući 15-ak tisuća ljudi u Orahovicu i to uglavnom generaciju koja niti ne zna tko je Stipe Mesić, a kamo li da je nekoć rođen u istoj toj Orahovici (Stjepana Ivšića neću niti spominjati), e to je već jebački uspijeh.

Preostaje mi još samo da si dam oduška i poželim da se napuše kurca oni nabrijani policajci za narkotike na prilazu jezeru u Duzluku koji su pretresali automobile i kažnjavali klince zbog ponekog jointa dok nam mafija i istinski narkomani vode državu i šalju ove svoje nabrijane pse da zajebavaju one najmanje kako bi lakše mogli glumatati moralno prekenjavanje.

Hvala ti Ferragosto Jam i svi vi pojedinci koji stojite iza organizacije. Meni je baš fora ova ranjivost festivala i nesavršenost. Daje mu onu dodatnu notu osebujnosti, nepredvidljivosti i prilike za kreativnu prilagodbu na okolnosti.