PISMO STARIJOJ KĆERI.

"Danas kad postajem pionir dajem časnu pionirsku riječ da ću marljivo učiti i raditi, poštovati roditelje i starije i biti vjeran i iskren drug, koji drži danu riječ!"

Odlučio sam se upravo ovim nadobudnim i snažnim riječima započeti ovo moje pismo tebi, draga moja, samo što nisi 12-godišnja kćeri. Riječi su to koje sam sa sedam godina samouvjereno i krajnje odano glasno i himnički ponavljao za drugom komandantom kako bi postao pionir. Vjerovao sam u te riječi, o kako sam im samo odano vjerovao. Slično je bilo i svega tri godine kasnije, kada je pao jedan sustav, a nametnuo se drugi, podjednako glasan, himničan, isključiv i jedini ispravan. Imao sam deset godina kada sam prvi puta na koljenima pred svećenikom tijekom sakramenta ispovijedi tiho i ponizno izgovorio ove riječi:

"Kajem se od svega srca

što sam uvrijedio Boga,

najveće i najmilije dobro.

Mrzim na sve svoje grijehe

i čvrsto odlučujem da ću se popraviti

i da neću više griješiti."

Drago mi je da ti nisi morala prolaziti niti jednu od ove dvije ritualne ceremonije i svečano davati ova po meni neizdrživa obećanja. Jer, danas, nešto manje od 30 godina kasnije, osjećam prvenstveno gađenje prema svim onim odraslima koji su s ponosom i figom u džepu stajali u blizini i šutjeli dok smo mi djeca iskreno i odano ponavljali i utiskivali u svoje umove ovo mentalno smeće. I dok ova prva zakletva u sebi bez sumnje sadrži i neke vrijedne ideje, koje u nešto blažem i po meni zdravijem obliku s ponosom i srećom tako lako prepoznajem kod tebe (posebno o iskrenosti i vjernom drugarstvu), ova druga poziva na krivnju i samoodbacivanje. A baš na tu lekciju i kako izbjeći taj privatni progon, pokušao sam ti ukazati, kada je već sam do danas nisam pretjerno uspješno savladao.

No jedno znam. Nisam htio biti jedan od onih odraslih koji lažu. To nikako ne znači da ti nisam u bezbroj situacija slagao iz neznanja i/ili neiskustva, no trudio sam se svim svojim bićem naučiti dovoljno da ti ponudim više od jeftine, patetične propovijedi.

Iskreno, sa svojih 35 nisam više siguran kome pripadam. Jesam li zaboravio odrasti pa ostajem u vječnom punkerskom buntu protiv nametanja i moranja od strane raznoraznih autoriteta ili je upravo taj moj bunt znak da sam ipak ponešto u godinama iza sebe i odrastao, naučivši poneku važnu lekciju o odgovornosti? Zamišljam si da činjeničnost odgovora radoznalo i oprezno šeta po tankoj granici između ovog dvoje.

Sa svojih 35 znam da pojma nisam imao kako je to biti otac kada si se rodila, a ja sam imao nejakih 23. I upravo rođenje danas dva i pol mjeseca stare Lade budi u meni svijest na koliko sam sve mjesta s tobom promašivao ceo fudbal, dajući sve od sebe, trudeći se, želeći ti biti najbolji mogući otac. Danas vidim, osjećam i znam, da je nedostajalo opuštenosti i nemoranja. Da je karika koja je nedostajala bila upravo tečnost prepuštanja. I zato ti danas u zoru tvoje skorašnje dvanaeste godine pišem ovo za mene važno i iskreno pismo.

12. rođendan je za mene važna godina na koju upozorava jedan od mojih najvažnijih literarnih, životnih učitelja Jesper Juul. Radi se o njegovoj rečenici koju sam nebrojeno puta ponovio i sebi i drugima: da se djeca odgajaju otprilike do dvanaeste godine, a nakon toga, kao roditelj, možeš prekrižiti ruke i uživati u onome što si do tada napravio.

Već sutra, krenut ćeš u svijet sama. Nove male i velike životne inicijacije kucaju ti na vrata.

Tvoje pozivno pismo iz Hogwartsa odrastanja samo što nije stiglo i vrlo uskoro krenut ćeš na put osvještavanja i preispitivanja putne prtljage kojom smo ti mi, kao roditelji, što iz neznanja, što iz ljubavi, uvjerenja i straha, napunili tvoje mentalne i emocionalne kofere.

Iako bi kao roditelj, odgajan u ovisničkom odnosu s roditeljicom, najradije uskočio umjesto tebe, znam da je presudno da na taj put kreneš sama. Da se makneš kada dođe vrijeme, da dobiješ svoj prostor, da sama odlučiš što želiš zadržati, a što od ove naše (ne)svjesne popudbine izbaciti iz svojih riznica važnosti, kako bi otkrila svoju životnu mapu, smisao svog puta i svoje poslanje.

Na meni je da sam ti u blizini, da te osluškujem, da ti vjerujem. Da se naučim ispričati ti se kada postane, a ne dvojim da će postati, izvjesno da sam te zajebao. Da ti dam do znanja da sam tu, da svijetlim s kopna dok prolaziš kroz svoje oluje odrastanja i osamostaljivanja i da sam uvijek otvoren da ti budem oslonac, sigurna luka, podrška.

Moj je posao da uz tebe naučim demitologizirati svoje lažne sustave i istine kojima sam te hranio. Da ti ne priječim ili oduzimam ljutnju jer sam ti kontaminirao slobodu, propustio vidjeti te, oduzeo ti samostalnost čuvajući te od pravovremene, za situaciju primjerene doze frustracije.

Samo sam čovjek i ovo nije pokušaj jeftine apologije nego činjenična i iskrena ispovijest.

Bio sam mlad, zbunjen, usran, izgubljen, isključen, ponekad potpuno bezvrijedan samome sebi, ponekad potpuno neutemeljeno prevrijedan. Bez sumnje, nisam se znao svaki puta pobrinuti za sebe kada mi je to trebalo. I u mnogim sam te situacijama stavljao u centar u kojemu ti nije bilo mjesto. Iz ruku sam ti oduzimao posao koji si tada mogla napraviti pozivajući se na to da si još dijete, želeći te zaštititi od napora. Nevoljenjem sebe i neuživanjem u svojim slobodana nisam ti znao biti primjer kako bi isto i sama činila.

12 ćeš godina i uskoro će doći vrijeme da prekrižim ruke i uživam u onome što sam s tobom kao tvoj otac učinio. Priznat ću ti, usrao sam se u gaće od straha jer nemam niti manje vjere da sam dobro odradio svoju ulogu, da sam napravio dovoljno. I tu se više radi o tome da se brinem zbog svoje uloge, nego što nemam povjerenja u tebe.

Jer imam. I na ovom se mjestu, što se tebe tiče, ne bojim. No imam potrebu za ovim tekstom da se unaprijed ispričam za svim onim budućim pokušajima da te, osjećajući se roditeljski nekompetentno, iako je regularno vrijeme za odgoj isteklo, još poneku važnu lekciju podučim, da ti objasnim, da te i dalje odgajam. Da tebe pokušam ispraviti za svoj propust.

Znam da je kasno za odgajanje i zato mi je unaprijed žao u ime svake situacije u kojoj ću to zaboraviti. Jer nije do tebe, do mene je (što će svakako, nažalost, imati odjeka na tebe).

Jer isti dan kada si se ti rodila, rodio sam se i ja kao otac. Bilo je to odijelo mnogo brojeva preveliko za moje nejako tijelo ( naglo i pretjerano debljanje nije bilo od koristi da se to odijelo ispuni jer se radilo o emocionalno- mudrosnoj, a ne fizičkoj dimenziji), no danas, tri mjeseca manje od 12 godina kasnije, nekako mi se čini da je to iskustvo koje svatko prvi puta prolazi nespreman uz svu popratnu ikonografiju pretjerane zaštite, nesigurnosti, grča i šarmantne preplavljenosti ulogom. S vremenom stvari sjednu na svoje mjesto za one koji se otvore tom svetom učilištu života. I to danas s nedavno rođenom Ladom tako jasnije vidim nego sam mogao znati kada si ti bila njezinih mjeseci.

I kao što sam bio uzbuđen kada sam ti tog jesenskog petka u 6 sati i 5 minuta prerezao pupčanu vrpcu, tri dana kasnije te prvi puta u sjedalici odnio doma, prvi puta presvukao pelenu, godinu dana kasnije se zajedno s tobom vratio u Zagreb, svjedočio prve korake, prve riječi, prvi odlazak u vrtić, prespavljivanje kod frendice, odlazak u školu, u peti razred, jednako se tako veselim i ovom novom izazovu koji je pred nama.

Jedno je sigurno... ništa nije sigurno osim da ću i tu, u skladu s mogućnostima dati onoliko koliko mogu dati. I znam da to često neće biti dovoljno i zato ti pišem ovo iskreno ljubavno pismo isprike.

Jer, u odnosu s tobom i tvojim odrastanjem, izabirem upravo ljubav i povjerenje.

Ljubav utemeljenu na autentičnosti, prisutnosti, istraživanju, ispričavanju, slobodi, preispitivanju, igranju, prepuštanju i ravnopravnom dostojanstvu.

Nema sumnje da ću s vremena na vrijeme pizditi na tebe, da te neću poštovati, da ćeš mi ići na živce sa svojim pubertetskim sranjima, da ću biti i pregrub i premekan na krivim mjestima, da ću podržavati tvoju nesamostalnost i frustrirati autentičnost.

Sve to i puno više od toga, jer tako ustvari izgleda život. I takav život ne stane u one himničke citate s početka teksta.

Ne mogu ti puno obećati, no obećajem ti da ću se truditi da te vidim i da te poštujem bez manipulacija i milozvučnih ideala koji nemaju svoje uzemljenje i utemeljenje u iskustvu odraslih. Da ću iznad i prije svega znati pustiti te od sebe u sutra koje meni ne pripada.