Pozornost je prvi preduvjet opažanja asinkronije.

U tom tvom malenom svijetu, tamo, pokraj lijevog testisa tišinine uvažene, pokojne svekrve, postalo je jasno koliko je jeftina bila njegova propaganda. O vječnoj doknassmrtnerastavi ljubavi, o pranju suđa i bacanju čarapa u korpu za prljavo rublje. O imanju razumijevanja za emocije, promjene raspoloženja i teška životna pitanja koja nisu prevediva na jezik nula i jedinica. O nesebičnom dijeljenju i buđenju kada djeca zakure. O napuštanju svojih egotripičnih uobrazilja. O skidanju s alkohola i prestanku pušenja jednom kada dođe pravi trenutak za to. O životnom partneru, nježnom i brižnom, suosjećajnom, u puloveru na v izrez, kakav, valjda, postoji samo u seriji Beverly Hills u ulozi oca Brandona i Brande Walsh.

Ne, nisi se za ovo borila. Za nekoliko minuta usputnog, hinjeno zainteresiranog seksa, dok ravnodušno kontempliraš o plafonu koji definitivno, baš kao i tvoj život, treba krečenje.

A nasjela si na njegovu propagandu jer se savršeno uklopila u tvoju. U veliku, neviđenu istinu svih istina, da je smisao tvojeg postojanja udati se i imati dijete. Da ćeš tek i isključivo i jedino tada ostvariti svoj puni ontološki potencijal.

U tom tvom umjetno napumpanom svijetu, tamo, tik do desne sise blebetanja tvog nikada dovoljno pohvaljenog pokojnog punca, i dalje ti nije jasna ova novokomponovana, zamjenska majka. Nije ti jasno što ti je činiti da konačno barem jednom u životu zadovoljiš. Da budeš dovoljno dobar, da zaslužiš da nisi za ništa kriv. Da se u miru zavališ u fotelju s jednom rukom u gaćama dok drugom od doručka masnom rukom s guštom listaš svježe sportske novosti i osjećaš brzopotezno izazvano uzbuđenje najave nadolazeće sezone. Tko će i za koju astronomsku, rekordnu cifru, javljaju tajni izvori kojima se vjeruje, prijeći u koji klub.

Nije ti jasno. Gdje je pošlo po krivom. Jasno ti je da političari lažu, i zato ne ideš na izbore, svi su oni ista govna, no da ćeš popušiti tako jeftinu predizbornu propagandu u sustavu u kojem se sastav ne mijenja svake četiri godine nego je poželjna ona doknassmrtnerastavi krilatica... u jebote.

I onda se iznenada probudiš, ispred tebe upaljena telka, a na telki film Život je san.

Protrljaš oči, pogledaš oko sebe. Nije ti baš kristalno jasno i ti se ovako iznenada razbuđeno pitaš s koje je strane ekrana prava stvarnost.

Plitka hipnoza, rutiniziran odgovor na društven zahtjev. Ponašati se tako i tako. I tako. I tako.

Ili.

Ili?

ILI?!

Ili ili.

...

Zar je još uvijek potrebno pisati ovakve pamflete? Pusti me da spavam. Treba mi sna. A san je jako važan. 8 sati sna, 16, 24 sata (radoholičarskog) sna.

Da, da važno je sanjati. Jako, jako je važno... jedino je od sna važnije imati.

Evo, čuo sam da je baš u svijetu izašao novi model... je, je skup je, jako je skup, ali znaš što ću ti reći... vrijedi tih novaca. Ovaj je toliko dobar da mi može nekoliko minuta zadržati pažnju na sebi. Da, da nećeš vjerovati, i nakon nekoliko minuta još me nije pustila euforija i ona sreća neviđena koju ti omogućuje samo upravo na 12 rata bez kamata kupljeni novi model.

I onda reci da ti novci nisu vrijedni tih nekoliko minuta čiste euforije.

Ili?

Ili ili.

A kažu da je razlika između prosvijetljene i neprosvijetljene osobe u tome što neprosvijetljena osoba ne zna da razlike nema.