Stanu li u istu rečenicu Siniša, Mate, Josip, rokenrol, trčanje, klizeći start u metafizičko međunož
Odmah, tamo negdje u drugoj sekundi spota, drito u glavu, u maniri same sive emanencije hrvatskog mesijanstva, uz dlaku Mišinom brku i svetoj dioptriji Bracinog superpogleda, uze Siniša `armoniku dugmetaru, podignu je s poda i razbi je u tisuću u spotu jeftinom grafikom metaforički prikazanih komadića.
"Al` šta mi preostaje osim da se rock `n` rollu vratim sad"
zaškripi očajna glasa i stasa u refrenu prorok Siniša poput stare trinaestice na rđavom zavoju vrelog zagrebačkog asflata u poodmaklim danima mjeseca srpnja i čekića.
Appsolutno ništa. Rokenrol je, uči nas Siniša, koljevka naše želučane cvilizacije, rođena prvimajka iz drugog braka svim poočimima pobune i superbaka svim pradjedovima pro_vokacije.
A ponekad je, poput današnje "mozak mi je žvaka" bljutavo omamljujuće nedjelje baš tako. Ponekad mi se kao jedino praostalo rješenje čini taj jedan dobro odmjeren i pravovremen, krajnje namjerni, klizeći start u metafizičko međunožje besmisla, uz popratnu "tko?ja!?" grimasu čuđenja kada se sudac zatrči da sankcionira.
Ponekad je, pomišljam, čak i Vucin povratak rokenrolu potencijalna metafora za povratak korijenima svoje egzistencije.
A ponekad sam ja i taj Vuco i rokenrol i bljutavo omamljujuća nedjelja i metafizičko međunožje besmisla.
To ukalupljivanje, naučeno nepovjerenje u sebe, svoje tijelo, svoje potrebe i osjete.
Već u startu, iliti, odmah u startu, gubim priliku da otkrijem. Da učim igrajući se. Da istražujem, kombiniram, maštam, provjeravam. Da se zalećem, da sam polagan, nježan, sirov. Da volim slobodno ono čime se bavim ovdje i sada.
Da, dok trčim, trčim. Da ne razmišljam o tome kako mi stoje ruke, kolika je ekonomičnost mog pokreta, koji mi je tempo, kada je vrijeme da počnem ubrzavati ili do kada moram izdržati.
Da si naučim vjerovati. Da zajebem svete misionare industrije koji me uvjeravaju da znaju bolje od mene. Da se ovako pravilno diše, a onako ispravno trči. Što mi je sve od skupocjene opreme presudno da bi imao ikakve šanse.
Da, na to se javlja taj reakcioni klizeći start u spomenuto međunožje. To je ta moja životna misija.
Poput Vuce, koji se okanio harmonike, mogao bih i ja da se okanim naučenih trkačkih obrazaca. Što mogu, a što ne mogu, što smijem, a što nikako ne, koliko moram smršaviti i nakon kojeg rezultata ću početi da trkački vrijedim.
Vucijanska/Matemišovska/Bračna zajebancija kao novi ogranak odgovora na cjeloživotna stremljenja u potrazi za smislom.
Jebao nas više smisao. Jebali nas PB-ovi, tempa, velika ega i još veći planovi.
Što bi bilo kada bi, dok trčim, zaplesao sa sadašnjim trenutkom?
Da uzmem u kolo i stres i ego i umor i strahove i nade i lakoću i osjećaje i osjete i potrebe za zajebancijom. Da sa svima njima u savršeno sinkroniziranom sinkronicitetu zaplešem taj nadobudni rokenrol prepuštanja i autentičnosti.
Pa da i ja jednom puna srca i ponosno uzdignuta čela glasno zapjevam:
" šta mi preostaje osim da se rock`n`rollu vratim sad šta mi preostaje, još sam jak i još sam mlad"
