"FERRAGOSTO JAM 10... HERE I GO AGAIN""

Ma kakav madeleine kolačić, kakva pjesma koja te vraća u samo žarište sjećanja iz neke od najdojmljivjih scena odrastanja. Ništa se ne može mjeriti s osjećajem kada sam u starom i odavno umirovljenom ormaru našao svoje stare martensice.

Bila je subota i noćas je divljalo nevrijeme. Počelo je, kako i priliči na koncertu Josipe Lisac.

Bilo je izvjesno da su se ljudi usrali. Grmilo je, sijevalo i jebački padalo. Facebookom su vrištale poruke ljudi koji su napuštali festival. Kako sam ipak spavao pod krovom, jako sam se veselio i posljednjem danu Ferragosta. Htio sam ponovno čuti Lovely Quinces, svirat će i Pipsi i još nekoliko većih i manjih poslastica.

Mjesecima sam se zajebavao s informacijom da će Josipa Lisac doći na Ferragosto.

Mjesecima sam pričao da taj sudar, ta kombinacija Josipe i "onog Ferragosto nečeg" neće po dobrom završiti. Neka pizdarija tipa, šalio sam se, dizanja festivala u zrak.

Josipa je došla, a s njom je došlo i nevrijeme. I taj moment, dok stojiš tamo negdje u sredini koncertne rupe okružen tisućama ljudi na Josipinom koncertu, i sve je tu tako pitomo, lijepo i ugodno (jer ipak je Josipin band jebački jazzerski potkovan, kao i aranžmani starih pjesama). I ljuljaš se u ritmu pjesama, a zloslutni vjetar najavljuje neizbježno. Ma neće. A znaš da hoće, jer poslije takvog vjetra uvijek hoće. Ma ne, ovo je Ferragosto Jam i ima da neće.

Kurac neće. Počelo je, kako sam u zajebanciji i najavio, tamo negdje usred njezina nastupa i u vrlo kratkom roku pretvorilo se u kaos. Jedan od onih pljuskova koji ne prežu ni pred čem i idu do razine atoma tvoga tijela. A nalaziš se na otvorenom, vjetar raznosi tu obilnu vodu u svim smjerovima i nema ti se nekog posebnog smisla pokušavati sakriti. Mokra je majica, mokre su gaće, unutrašnji i vanjski organi. I onda te ta kiša razbudi i umjesto da kreneš prema autu (situacija je najgora moguća, ovo je gore od najgoreg od svih doživljenih propuha, potpuno morak nekoliko kilometara udaljeni od auta), odeš u prve redove i prepustiš se ekstatičnom divljanju dok Josipa, prepoznavši trenutak, zapjeva koju drugu pjesmu nego "Danas sam luda".

Dan poslije, ujutro, mamuran od toliko ekstaze, pokušavam crnom kremom reanimirati svoje stare Dr Martens čizme. Nisam ih nosio barem 15 godina, a puno je kiše palo i trebat će mi nešto za blato. Iako imaju svoj ogroman ožiljak posred prednjeg dijela, poslužit će svrsi. Svu vodu koja prođe kroz tu rupu kompenzirat će nostalgija za divljim punk klošarskim danima koje smo te čizme i ja zajedno prošli.

I onda vijest: otkazuje se posljednji dan festivala jer su kiša i vjetar sjebali pozornicu.

Muk, tišina, šok, duboka depresija.

Došlo mi je da se odmah vratim u Zagreb.

Trebao sam još jednom čuti Pipse, da još jednom posvjedočim te neke pjesme uz koje sam tamo negdje davno baš u ovim poderanim čizmama proživljavao i zahvaljujući njima preživljavao.

Nekoliko vremenskih jedinica kasnije, ekipa organizatora najavila je da će sve bendove posljednjeg dana vratiti na jubilarni 10. Ferragosto Jam.

Nisam bio siguran hoću li više ići nakon onakvog raspada sistema. Pomislio sam da bi koncert Josipe mogao biti pravo finale mojeg odnosa s festivalom.

No onda su počela, malo po malo kapati imena koja će se pojaviti. Iz mjeseca u mjesec sve se više zanimljivih imena pojavljivalo.

Ideja da neću ići na festival ne da je nestala, nego se pretvorila u "jedva čekam" osjećaj. Neke je priče potrebno zatvoriti. Onu tužnu subotu ujutro treba zaliječiti povratkom na mjesto nesreće.

Jer, ima tamo na tom festivalu nešto neopisivo autentično i divlje. Nešto za što će mnogi koji su bili u podnožju Parka prirode Papuk reći da čini ovaj festival najboljim. Da se razumijemo, mali je to festival s uglavnom regionalnim bendovima, no ono što ga čini posebnim, ne može se kupiti novcem.

Ferragosto, od latinskog Feriae Augusti, iliti blagdan Augusta, što su kršćani preuzeli i osmislili blagdan Velike Gospe, sinonim je za kolektivne godišnje odmore u Italiji i to za prvih 15 dana 8. mjeseca. Ferragosto je sinonim za opuštenost, bezbrižnost, mozak_mi_je_žvaka i odmor. Ferragosto Jam odlično se svojom atmosferom uklapa u ime koje nosi. Daleko od civilizacije, daleko od nekih super mega cool ljetovališta, daleko od potrebe da budeš nešto što nisi, od silnih briga, stresova i ukočenih ramena.

I nije važno koliko imaš godina, novaca ili postotaka mjerne jedinice za inteligenciju. Sve je to nevažno na orahovačkom jezeru u tih nekoliko dana festivala.

A ako ti dopizdi gužva 10-ak tisuća ljudi načičkanih oko jezera, svega nekoliko metara dalje počinje papučka šuma u kojoj se možeš izgubiti. S druge strane brda u Kutjevu su dojmljivi vinari poput Enjingija ili Krauthakera, a i Kutjevački podrumi imaju poneku za reći. A niti PPK Orahovica ili Feravino s ove strane brda nisu za baciti. Tu je i meni uvjerljivo najdraži Jankovac, planinarski dom okružen jezerima, slapovima i vodom koja izvire iz špilje, na svega 20-ak kilometara udaljenosti.

No vratimo se festivalu. Ove godine po meni uvjerljivo najbolji line up.

10. je izdanje i organizatori su se ozbiljno pobrinuli da to izgleda kako treba.

Već u utorak dolazi svjetska atrakcija: Max and Igor Cavalera Return to Roots. Koncert koji je trebao biti u Splitu završio je na orahovačkom jezeru kao odličan početak festivala. Uz podršku She Loves Pablo, bit će to koncert koji će ciljanu publiku odvesti u delirij.

U četvrtak počinje i službeni program festivala i tu će nastupiti mnoga zanimljiva imena.

Lika Kolorado je obećavajući mladi bend u probijanju i bit će mi drago da ih osluhnem. Antenatu se jako veselim, Elemental s posljednjim albumom "Tijelo" dostižu vrhunce svoga stvaralašta, a Kandžiju, već da ima samo pjesmu "Donji Miholjac" bi se isplatilo poslušati uživo, no Kandžija se od usputne zajebancije pretvorio u koncert koji se ne propušta. U četvrtak će svirati i Bajaga, koji mi je dosadan, Pridjevi za koje sam tek čuo i Debeli Precjednik, kojih sam se naslušao u životu.

Petak počinje Izštekani Stageom, uz nekoliko dojmljivih akustičnijih koncerata u sjeni stabala na livadici na brežuljku.

Nastupit će jako dojmljiva Luce, do ježenja autentična i maestralna Lovely Quinces, eterični, uvjerljivi i jako kvalitetni NLV, zajebant i osebenjak Ognjen Čudnoređe, punk standard Mašinko, klasičari Pipsi, najdojmljivija rock atrakcija u regiji i šire, oni koji su i na Inmusicu posramili neke od svjetskih zvijezda Repetitor, meni nezanimljivi reperi Bad Copy i Bolesna braća, uvrnuto-infantilni zajebant Laka, manje mi poznati Judette i Kukus klan.

Dan će završiti Silent partijem, plesnom zabavom sa slušalicama na kojoj biraš kanal i muziku koju ćeš slušati.

Subota se nastavlja Izštekanim stageom i opet se pojavljuje nekoliko vrlo zanimljivih imena.

Uvjerljivo najviše na cijelom festivalu veselim se Jonathanu, Riječanima koje trenutno u Hrvatskoj najviše volim i cijenim. Beskompromisne perverznjake Krankšvester poslušat ću, čisto da mi niveliraju previše spomena Željke Markić i njezinih sranja u posljednjih godinu dana. Đavoli Nene Belana ne uzbuđuju me previše, no možda ih malo i poslušam. Six Pack je hommage prošlosti, zajebanciju Mikija Solusa volim (jer kada netko napiše stih "moj glazbeni uzor je Robi Prosinečki", ima pregršt kredita kod mene), tu su i Irena Žilić, Zdenka Kovačiček, The Yellow Buzz, Fajrunt, Domagoj Šimek, Lady Jelena i nekoliko drugih.

Iako na Ferragosto uglavnom idem zbog druženja i opuštanja, ove se godine zaista ima puno toga za čuti.

Odljep je lansiran, Ferragosto te po tko zna koji puta zove.

Tri dana na i oko jezera obnovit će mi sjećanja, vratiti osmijeh na lice i onima koji nisu sigurni kako se to danas još može oporaviti od toliko akumuliranog stresa, ovo je poziv da vide kako to izgleda kada se prepustiš svojoj divljoj, autentičnijoj i prirodnijoj strani.

Kako to izgleda kada ništa ne moraš i kada je nevažno što, kako i zašto.

Vraćam se Ferragosto Jame tebi, za ona dobra, stara vremena.