IN THE LOOP
Još jedna groznica subotnje večeri, Ili barem, kolokvijalno govoreći, termin predodređen za istu.
Opet sam tu, na onom mjestu kada imam malo vremena za sebe, a u moru knjiga i serija, umoran od neodlučnosti čemu da se posvetim, izabirem ovaj tako siromašan i nedovoljnodimenzionalan medij kao što je pisanje ovih riječi.
A činjenično,
jedino što imam jesu riječi.
I ova prilika da riječima komuniciram s tobom, dok s druge strane ekrana na virtualno zgužvanom papiru moga bloga čitaš ova slova.
Trenutak u kojemu brzopotezno prelaziš preko ove rečenice moja je budućnost i dok ovo pišem, ona ne postoji. Trenutak u kojemu brzopotezno prelazim prstima po tastaturi kako bi nastala ova rečenica tvoja je prošlost i kao takva, ona za tebe ne postoji. Dok ovo pišem, ti radiš nešto sasvim deseto i nema nikakve veze s ovim za mene budućim, a za tebe sadašnjim trenutkom u kojemu čitaš ovo, trenutak u kojemu sam ja na nekom sasvim drugom mjestu s nekim sasvim drugačijim životnim kontekstom od onoga koji nudi ovaj tekst.
Nije li zabavna ova vremenska, činjenična pizdarija?
Nije li fascinantno s kojom lakoćom previđamo ovaj nužan vremenski relativizam?
Možemo li se mi uopće na ovakav način sresti?
Ja koji pišem i ti, dok čitaš.
Možemo li prebroditi vremensku rupu među nama? Možemo li na tom iluzornom mjestu na kojemu se srećemo, u trenutku dok ovo čitaš, postići išta više osim još jedne laži?
Emocionalnog dojma, bio on ugodan ili iritantno neugodan?
Ponekad, u određenim hormonima i umorom definiranim beznadežnim stanjima, zaista i najiskrenije idem samome sebi na živce sa svim ovdje napisanim. Svjestan sam patetičnosti, preuveličavanja, manipulacije, laži. Svjestan sam predvidljivosti, stilske zarobljenosti, jeftine narcistične potrebe za pažnjom i posebnošću, ponavljanja jednih te istih rečenica i ideja, propovjedničkog tona.
Nije dovoljno. Jer ne može biti dovoljno.
Nemoguće je slovima zamijeniti susret uživo.
Možemo li se uopće sresti?
Usudimo li se?!
Tih nekoliko neočekivanih, izdvojenih i krajnje ranjivih trenutaka susreta, to biserje u bezvoljnom i krajnje rutiniziranom i naparfemiranom umjetnom gnojivu svakodnevlja.
Fascinantno je s kojom se lakoćom pravimo ozbiljni dok razgovaramo uživo. Pravimo se da je bitno to o čemu blebećemo. Važemo riječi, igramo uloge. A bojimo se, pomalo. Bojimo s biti iskreni, autentični i ranjivi. Bojimo se prihvatiti što je pa umjesto toga pričamo priče kojima uvjeravajući druge zavaravamo samo sebe.
Uglavnom mi to ide na živce. I kod sebe i kod drugih.
A posebno mi to ide na živce u dane poput današnjeg, kada nakon napornog i emocionalno i fizički iscrpljujućeg tjedna samo želim otići daleko, što dalje od sebe.
I svjestan sam stanja kronične izmorenosti koje me pretvara u iritantnog seronju koji egotripično jeftino, bezrazložno naporno provocira, podjebava i prelazi tuđe granice.
Radi se o umoru koji iz najprivatnije dubine izvlači moj dark side. Moju bezvrijednost, nemoć i stid.
Moju elementarnu, navijeke nezadovoljivu potrebitost.
Mjesto je to u privatnoj ikonografiji gdje smisao isparava smrad svog dehidriranog znoja, a umor mi u maniri iskusnog i savršeno istreniranog mentalista, natoč neusporedivo slabijim kartama izbija iz ruku adute i posljednje argumente u svojoj omiljenoj igri u kojoj kao, u tom trenutku umora jako moram pobijediti.
A činjenično, što god da pokušam, shvaćam da je korak ispred mene i da gubim.
I tužno je da gubim u trenucima okružen ljudima koje volim, s kojima mi je ugodno, dok jedna od njih iskreno ranjivo (pa makar i nakon dvije pive) dijeli svoju ljubav i poštovanje prema nama.
Gubim svoju omiljenu igru.
Igru odnosa.
Igru u kojoj postoji samo jedno pravilo.
Ovaj umoran i znojan dan za mene polako završava, a ja s ovim zapisanim malenim krokijem iskrenosti upućenom tebi osjećam određenu dozu oslobođenog olakšanja.
Trebalo mi je ovo da se iskrenije i autentičnije prepustim toliko potrebnom snu.
Trebalo mi je da se podsjetim koliko sam zahvalan na svoj ljepoti, snazi, bogatstvu i najobičnijoj posebnosti onih dragocjenih susreta koje sam s tobom doživio.
Na tom mjestu lakše podnosim svoje današnje povremeno služenje crnoj strani u vidu podjebica bliskima.
Na tom mjestu tako jasno znam da u toj omiljenoj mi igri odnosa i susreta jedino pravilo glasi: u igri odnosa ne može biti pobjednika i poraženih.
