porođajno HVALA!

Ponekad je jako tanka opna osobne granice. Ponekad ju je teško prepoznati, a još teže poštovati.

Kada se rodila Inka u euforiji sam na 10 stranica napisao svoj osvrt na porod u osječkoj bolnici. Bilo je detaljno, direktno, brutalno i beskompromisno. Poslao sam ga na adrese 10-ak ljudi koji su s nama bili na tečaju za trudnice i partnere. Nisu to bili ljudi koje sam poznavao izvan tog konteksta, no svejedno sam s njima podijelio najintimnije iskustvo moga i Stojkinog života.

Imao sam 23 godine i jedva da sam išta znao o osobnim granicama.

Kada se Lada rodila prije nekoliko tjedana, moj osvrt je bio neusporedivo kraći, kao što je neusporedivo kraći bio i boravak u rađaoni bolnice Sveti Duh u Zagrebu. No nisam ga stavio na svoj blog, nije ga pročitao nitko osim Stojke. Složili smo se da se radi o intimnoj, našoj priči koja ne pripada javnoj sferi moga bloga, ma koliko priča bila prirodna, mudra i inspirativna.

No ostao je jedan detalj koji me muči i nakon 6 tjedana. Jedan nezavršeni gestalt, jedna priča za koju osjećam ogromnu potrebu da je pustim u vanjski svijet.

Puno sam priča do sada čuo o hororastičnim uvjetima za žene u raznoraznim rađaonama diljem Hrvatske. Slušao sam o neljudskim fizičkim okolnostima, o nedopustivom psihičkom vrijeđanju i omalovažavanju žena koje su išle sve do rečenica izgovorenih tijekom poroda "a nisi vrištala dok si pravila to dijete".

Odvratno, nedopustivo i krajnje neprihvatljivo za tako svet trenutak života svake roditelje i djeteta koje će doći na svijet.

Svojim prisustvom tijekom poroda Inke i osobno sam se uvjerio koliko grube i isključive babice mogu biti. Dopustili su mi da budem tamo, no više nego nekoliko puta dali su mi do znanja da je moje da budem nevidljiv. Slušao sam srednjovjekovna ideološka sranja od starijih babica, kroz otvorena vrata hodnika skužio da jedna od mlađih babica puši u prostoriji udaljenoj od rađaone jedva nekoliko metara, trudio se ne iritirati ikoga, jer bi se moglo osvetiti u njihovom pristupu Stojki.

Hladno, grubo, distancirano. To su riječi koje najbliže opisuju pristup liječnice i liječnika te babica prema Stojki tijekom poroda.

No priča u Zagrebu 11 i pol godina kasnije nema gotovo nikakvih dodirnih točaka s prvim iskustvom. Za razliku od Osijeka, gdje su uz nekoliko babica bili i liječnik i liječnica, u Zagrebu je bila samo jedna babica.

I ovo je priča o njoj.

Doduše, bio je tu i liječnik koji se pojavio na početku i na kraju, no sve ostalo žutokosa žena u 40-ima odradila je sama.

I bila je maestralna.

Ušavši u rađaonu s 35 godina (naspram one prvotne cicibanske 23), iako usred noći, imao sam neusporedivo veći svjesnosni kapacitet da vidim i osjetim stvari oko sebe. Nisam bio niti približno uspaničen, niti izvan sebe od uzbuđenja. Kada je u 5 minuta prije 2 u noći Stojka na drugom katu bolnice Sveti Duh ušla u rađaonu, nisam znao što nas čeka. Imao sam potvrdu s ponovljenog tečaja da smijem sudjelovati na porodu, no s obzirom na prvo iskustvo, pojma nisam imao hoće li me i kada će me pustiti unutra.

Vrata nam je otvorila žutokosa žena i primila Stojku unutra. Ostao sam pred vratima u čekaoni.

Izvadio sam knjigu da čitam neznajući koliko ću morati čekati. Moj je poriv bio da uđem odmah, no nažalost, o tome ne odlučujem ja. Patience, my young padawan, patience.

Jedva da sam pročitao jednu stranicu, sa, za situaciju neočekivanom lakoćom čitanja, kada je ista ta žena otvorila vrata rađaone i dala mi papire da ih odnesem na portu i prijavim Stojku za prijem u bolnicu.

10-ak minuta kasnije, vraćam se s papirima, a babica odmah otvara vrata i pušta me unutra.

Pokazuje mi gdje da se obučem u zeleni ogrtač i govori da je Stojka otvorena 9 centimetara i da će sam porod biti jako uskoro.

Nakon 18-satnog prvog poroda, ovo zvuči kao dobitak na lutriji. Jedva da je prošlo 20-ak minuta. Stojka je savršeno odmjerila i procijenila situaciju i u pravom trenutku donijela odluku da idemo u bolnicu.

Zauzimam svoje mjesto uz porođajnu stolicu/stol i jako mi je drago da vidim da se ne radi o ravnom stolu nego o stolici savršeno dizajniranoj za porode.

Dobro je, napredovalo se u posljednjih 10-ak godina.

Počinje završni dio poroda i bolovi postaju najjači mogući.

Kako mi je ovo drugi puta da sam na ovom svetom mjestu, ponovno s punim dostojanstvom i šutnjom osvještavam gdje se skriva prava snaga i zašto najiskrenije moguće znam da su žene jači spol.

(U duhu onog treš vica: tek kada žena rodi, zna kako je nama muškarcima kada imamo temperaturu 37,5.)

Približavamo se onom trenutku poroda u kojemu su i majka i dijete između života i smrti. Priroda se pobrinula da su upravo ti trudovi najbolniji kako bi natjerali ženu da što prije porodi dijete jer je ovo najopasnije mjesto i za dijete i za majku. Točka bez povratka, početak kraja trudnoće, početak najveće životne borbe svakog djeteta.

Stojka je prisiljena spustiti se u najmračnijih nekoliko minuta svoje duše, kako bi preživjela bol, kako bi se raspala pod pritiskom najjače boli u životu, koja će joj donijeti dijete. Putovanje junakinje, mjesto gdje započinju i nastaju sve mitologije, odlazak u bezdan mraka i boli. Moja je prisutnost ovdje minimalna. Ne mogu ništa više nego biti tu, držati je za ruku i svojom prisutnošću šaptati svoju podršku i divljenje. No niti ne trebam ništa više jer tu je ona, žutokosa babica u 40-ima.

"My voice will go with you". Kroz glavu mi prolazi ta rečenica dok je slušam miran i ponizan. Ta rečenica ujedno je i naslov knjige najpoznatijeg svjetskog hipnotizera i psihoterapeuta Miltona Ericksona. Točno o tome se radi ovdje, pomišljam. Ovo je bez sumnje najsnažniji i najdublji oblik transa i na ovom mjestu imati vodstvo jako je važno.

A ova je žena, nakon 7 godina iskustva psihoterapijskog rada to tako jasno i sigurno znam, tako autentično sposobna za to.

Ne radi se ovdje o na prvu ničemu posebnom. Svatko tko bi gledao sa strane bi rekao da žena samo radi svoj posao. No na ovom mjestu, i dalje dovoljno prisutan i miran, kao i toliko puta do sada u radu sa svojim klijenticama i klijentima, ubirem jednu sasvim dublju sferu.

Koliko sam do sada puta bio na ovom mjestu, pomišljam. U psihoterapiji su upravo ovakvi trenuci najsvetiji i najvažniji. Trenuci suočavanja s godinama potisnutom boli, sa strahom od smrti i prolaskom kroz njih. Moja je zadaća na tom mjestu da pomognem prebroditi oluju, da prihvatim tuđi strah, određenu dozu neizvjesnosti, da budem prisutan uz osobu i da je svojim glasom i podrškom podsjetim da može i da ne odustane. Ne sada, kada je u predvorju rođenja nečega novog.

Upravo to, osvještavam, na ovom mjestu, ta žena radi maestralno. Ton joj je prisutan, rečenice primjerene trenutku, umijeće vođenja i spajanje na njezinu najautentičniju i najarhaičnijiu žensku energiju i snagu potpuno. Divom joj se dok suosjećam sa Stojkinom boli.

Osjećam se tako sretno da ovako izgleda Ladin porod. Da imamo autentičnu proročicu, DULU, ženu, jednu od onih koja je spontana, živa, duboka i snažna.

U trenucima kada je potrebno, podiže ton da ne izgubi Stojku. Prati je i reagira uvijek u skladu s trenutkom. Savršeno dirigiranje ove porođajne simfonije, uvijek pravovremena, uvijek u kontaktu s pozadinskom melodijom.

I uz to paraleleno pazi na međicu. Masira je i maže uljem.

Vrijeme za porod je stiglo, a ona mobitelom zove doktora koji je negdje u bolnici na nekom drugom katu. No neće biti vremena da se ovaj razbudi i stigne. Lada više ne misli čekati i na svijet će je donijeti ova iznimna žena.

U trenutku kada Lada prvi puta pusti svoj glas, pojavit će se i liječnik na vratima, a meni će biti tako drago da nije prisustvovao ovom porodu jer je ona zaslužila da ga sama zaključi jer je ovo bio njezin porod i njegova bi prisutnost na kraju bila nepoštena i promašena.

Stojka je u euforiji nakon što je prošla kroz porod, bol je nestala, na doktoru je samo da zaključi da nema pucanja međice, a babica vraća tek rođeno dijete Stojki na prsa. Lada se smiruje, raširenih ruku grli tijelo svoje mame, a babica i liječnik nas ostavljaju sljedećih sat vremena same.

I dok dijete polagano tone u svoj prvi san, Stojka i ja pričamo oduševljeni kako je ovo bila najljepša moguća nagrada nakon onog prvog mućnog iskustva. I oboje tu prvenstveno mislimo na ovu iznimnu ženu i na sreću da nas je ona dočekala u rađaoni.

Na tom mjestu, sretni zbog rođenja Lade, uživajući u onom čarobnom postmiru (koji me, opet, toliko snažno podsjeća na psihoterapijska iskustva mira i tišine nakon prolaska kroz dugo godina potiskivanih boli i straha), stišani, tihi i polagani, zaboravljamo zahvaliti babici.

Da, ostala je ta nezavršena priča, to neizrečeno poštovanje i zahvala. Nažalost, nismo zbog obaveza oko djeteta sljedećih dana zvali u bolnicu da otkrijemo tko je i da joj se i osobno zahvalimo.

A htjeli smo. Jako smo oboje to htjeli.

I ma koliko će mnogi reći, da, samo je radila svoj posao i nije tu bilo ništa posebno u njezinom pristupu, ja upravo na tom mjestu osjećam ogromnu zahvalnost i još veće poštovanje. Nismo došli u bolnicu preko bilo kakve veze. Bili smo joj nitko i ništa, još jedni u nizu ( na sreću, tu noć nije bilo nikoga osim nas) i baš u tim okolnostima ona je bila autentična, snažna i prisutna. I ne, nije odrađivala svoj posao, nije bila na autopilotu, nije samo bila takva da bi sebi olakšala posao.

Radi se o umjetnosti. Umjetnosti odnosa i ophođenja prema osobi s ljubavlju i poštovanjem. Doing without doing, a opet, s toliko brižnosti, truda i unošenja sebe.

I otišla je nekoliko minuta nakon poroda i nije se više vraćala, no za nas će zauvijek ostati ona neznana junakinja koja je radeći svoj posao ispisala jednu predivnu priču.

Priču o blizini smrti, rođenju života i ogromnom poštovanju prema mudrosti i snazi žena.