PLES IZNAD KUKAVIČJEG GNIJEZDA

stid. stid utetoviran u svaki tvoj pregib, u svaki zglob.

ne smiješ to.

glupo je, nenormalno, pederski, zakočeno, tragikomično.

daj se pogledaj kako si smotan i neritmičan.

drvena marija,

mlohava ćuna,

mrtvo puhalo.

tako bi mogla zazvučati još jedna moja iskrena priča. iz davnina. iz jučer. iz sutra. da. tako većinu života izgleda moja priča.

umorne i dosadne kosti koje ne plešu.

osjećaj izloženosti, ranjeni ego koji ne može podnijeti da mu se netko ismijava pa makar i sasvim nezainteresirano, usputno, sa strane.

naučio sam šutjeti. tjelesno šutjeti. naučio sam da ne znam plesati. to je nešto što rade samo oni neki gipki, slobodni, talentirani, vješti, hrabri. iako sam među onima koji pripadaju gunđalima koji se s pivom u ruci ljubomorno ismijavaju onim slobodnima, duboko u meni osjećam ogromno poštovanje prema slobodi koju neki imaju. slobodu da plešu, ma što drugi mislili o njihovom plesu.

naučio sam da je moje tijelo tromo, tužno, ružno, hladno, sporo, neritmično. tijelo stvara grijeh, tijelo je slabo, glupo, prolazno, ranjivo meso koje će jednog dana istruniti.

tijelu se ne može i ne smije vjerovati.

posebno kada si muškarac.

ok, smiješ se tući, šepuriti se, kurčiti, bildati, raditi na snazi, komunicirati svojim tijelom svoju nadmoć, svoju samouvjerenost i ego, no nikako ne pokazuj slabost. nikako ne ulazi u

sfere pokreta koji istražuju slobodu, iskrenost i ranjivost.

ne maši rukama, nemoj da je pokret pregibak, premekan, preslobodan... znaš šta slijedi... peder.

činjenično, ljudima postaje neugodno dok sa strane gledaju preslobodne i prespontane plesače, koji se usude izložiti se (ma što značilo ovo pre).

ljudi se ismijavaju takvima, godinama poslije pričaju o njihovom nadrealnom plesu.

ljudi se boje... da možda... negdje u sebi... i sami... skrivaju takav ples...

da im... možda... čak... negdje...duboko, duboko... baš takav potpuno otkočen... i slobodan ples... suštinski i treba.

možda... samo možda... jer... nije da ćemo se ikada... igdje... razbacivati... priznanjima... da je ... stvarno... tako... ili da ćemo ikada istražiti to mjesto.

kako smo to postali ponosni na svoju ukočenost? kada je postala kul naša zgrčenost i tromost? mrtvi udovi što se nesvjesno mlataraju oko nas, ili ih u najboljem slučaju koristimo u ritmičkom ponavljanju jednog te istog u nekom sportskom unaprijed zadanom i zaključanom obrascu pokreta.

tako i tako se pravilno trči. na sto metara tako i tako, a na polumaratonu i maratonu ovako.

zadatak je da vježbaš, da se prilagodiš, da robotiziraš svoj pokret, dok ne postane najbliži mogući idealu.

da koristiš samo one pokrete koji su ti dozvoljeni i zapovijeđeni. da nikako i ni pod koju cijenu ne istražuješ izvan tog ograničenog opusa.

ubaci neku zavodljivu muziku u sluške i trči svojim uz muziku zavedenim umom. tako da te tijelo ne opterećuje. da se ne pojavljuju misli o dosadi, boli, tjelesnim reakcijama na sadašnjost.

bježi, dok imaš kako i kamo.

stisni, zakoči, zgrči, potisni.

puno je tu emocija, puno je tu zavodljivih i napornih emocija, puno potencijane i zabranjene strastvene seksualne energije, koja se nikako ne uklapa u naše rutinizirane dnevne ritmove i imperative.

čvrsto stisni i ne puštaj. i drži tako dok ne prestane. tj. dok ne nestane, dok ne postane nepisano pismo tvoga tijela, zarobljeno i ukočeno. dok ne blokira glavne avenije tvoje tjelesne protočnosti i učini od njih još jednu zapuštenu, slijepu ulicu.

dok ne postane misa zadušnica tvojoj tjelesnoj zaigranosti.

nakon dva tjedna pauze ponovno sam otišao na ples 5 ritmova.

a sinoć me oduševilo kada sam vidio da se pojavio čovjek s umjetnom nogom. jebeno. prejebeno.

poput svih onih predivnih 70+ mladića i djevojaka koji svojim polaganim korakom na utrkama dok trče svoje polumaratone i maratone, provociraju i živciraju one neusporedivo mlađe slučajne prolaznike. koji kurac ovi tu trče, vidi ih kako su spori- reći će ovi nadrkani i tromi, ne shvaćajući genijalnost prizora kojemu svjedoče.

najbolji dio svake plesne 5ritamske seanse mi je moment kada dođem na mjesto na kojemu moj um nema pojma koji se kurac događa. ne može si objasniti, ne zna kako se treba ponašati. preostaje mu da pokuša još ponekim jeftinim narcističnim napadom povratiti kontrolu, no kako muzički val teče dalje, tijelo se prepušta i otvara i um nakon dugo, dugo vremena rutinski samouvjerene diktature mora potpisati bankrot i kapitulaciju. i nije mu drago, nimalo, jadan je, tužan i izgubljen, frustriran, ljut, razmažen, prkosan i spreman na osvetu, no tijelo, svakim pokretom sve mekše i slobodnije, ima kapacitet da ga takvog prihvati i zavoli. da ga utješi, utiša i ušuška u nježnu koljevku učenja o direktnoj demokraciji u suradnji s tijelom.

možeš li podnijeti taj teret? da pojma nemaš kuda, kako i zašto. da niti na jedno od ta tri pitanja nećeš dobiti odgovor tijekom tih 2 sata plesa.

da vrlo vjerojatno nećeš doživjeti oduševljenje, oslobođenje ili ekstazu. da ti neće biti jasno koji se kurac zaista dogodio tamo.

no nešto će se dogoditi.

neki tihi pomak. neka nova sfera otkrivenog prostora. upoznavanje s onim slijepim i zapuštenim ulicama tvoga tijela, koje su stvorene da budu avenije. bučne i glasne, energetsko-emocijalne avenije tvoga postojanja.

da. taj potencijal. mogao bi to biti najljepši i najveći poklon koji ćeš dobiti. potencijal koji će neke zauvijek otjerati s ovakvih mjesta. potencijal koji će druge snagom najjačeg magneta na svijetu zaljubiti i vratiti po još istraživanja.

miris slobode u pregibima prstiju, isplesanog žulja na palcu stopala, pokrenutih kukova, razgibane kralježnice, rajzjebanog koncepta o tome kako se treba tjelesno izražavati.

bio sam jučer peti ili šesti puta na plesu u posljednja dva mjeseca i po prvi puta jasno sam mogao osjetiti krjanje ugodnu i podnošljivu lakoću postojanja. možda zato jer sam prije plesa imao slobodno poslijepodne koje sam posvetio kvalitetnim i prijeko potrebnim snom (kompenzacija za većinu neprospavane noći posvećene uznemirenosti novorođenčeta). možda zato jer je tema plesne radionice bila voda.

tako banalno, tako jednostavno, a opet tako fascinantno ključno i krucijalno.

voda koja teče našim tijelima. čini ih živima, gipkima, sposobnima.

sloboda i tečnost, umasirani u svaki tvoj pregib, u svaki zglob.

znaš da smiješ.

i neka je glupo, nenormalno, tragikomično i pederski, no nije više zakočeno.

i možda je smotano, neritmično, drvenamarijasto, mlohavaćuno ili mrtvopuhalasto,

no budim se polako, slobodan sam, mekan, tečan i živ.

i volim plesati i smijem plesati jer, da još jednom citiram Nietzschea (jer boljeg od ovog citata nemam da tako snažno objasni):

"vjerovao bih samo u jednoga boga, u onoga koji bi znao plesati",

jer... zakucava isti:

"sada sam lagan, sad letim, sad sebe vidim pod sobom, sada u meni pleše bog".