" O ASFALTE, MOJ ASFALTE!" PLITVIČKA IGROČINKA ZA ASFALT I TRKAČE

ČIN 1.

Mjesto radnje: negdje u Srbiji

Vrijeme radnje: nevažno, potpuno irelevantno i relativno

Likovi: TV novinar i izvjesni Slobodan, stanar ulice Labuda Đukića.

- A evo kako asflatiranje ulice Labuda Đukića vide i stanari koji tu žive.

-Normalna stvar da će da bude lakše i bolje u ulici. Manje prašine i kiše i blata i sve.

- Koliko ste dugo čekali na njeno asfaltiranje?

- Ja sam čekao 64 godine, a moj otac i majka isto 85 godina i baba i deda 90 godina, znači 300 godina.

ČIN 2.

Mjesto radnje: Korenica, ispred OŠ Franjo Tuđman

Vrijeme radnje: 2011. godina

Likovi: TV reporter, Vesna Vidović, v.d. ravnateljice OŠ Franjo Tuđman i Ante Kovač, profesor hrvatskog jezika u istoj školi

Kratka je ovo TV reportaža, no za svakog istinskog autostopera kroz galaksiju ključno presudna. Reporter nas upoznaje s problematikom svojim vješto uvježbanim dikcijski umirujućim, novinarskim cinizmom dok kadar pokazuje dvorište osnovne škole. Naime, povod je izasfaltirano okretište autobusa u samom školskom dvorištu i to pred samim vratima škole.

Važan je ovo dan za čovječanstvo, vizionarski ostvaren prema kurikularnim smjernicama atomske nastave za 22. stoljeće. Razlog je na prvu običan i prizeman, no na drugu upravo genijalan: da se djeca ne smrzavaju dok izlaze do busa i hodaju do ulaza u školu. No ciničan je i neprosvijetljen naš novinar i zato orijaški bespoštedno navlači protiv ovako velike stvari za galaksiju postavivši bezobrazno i bespredmetno pitanje: a što će biti ako djeca završe pod kotačima.

- Naprotiv, napravili smo jako dobru stvar- educira ga Vesna, v.d. ravnateljice OŠFT: Učenici dolaze do samog ulaza pred školu.

No nije reporter obraćen. Nastavlja sipati svoj otrov: Za to su posjekli dva stabla, maknuli tri klupe, nabacili dva kvadrata asfalta, potrošili 70 000 kuna i dakako, presjekli vrpcu.

- Oprostite, ja sam baš sad...- suze u očima prekidaju emocionalnu izjavu učitelja hrvatskog jezika Ante Kovača- evo, dirnut sam... Ja mislim da je ovo najbolje što se dogodilo, barem otkad sam ja u Korenici... ja se ispričavam- zastaje dok maramicom briše suze, a glas mu titra pod naletom snažnih emocija- Zadnjih 5, 6 godina... I mislim, nije mi više... ma ne treba nam više ni voda, evo ne treba nam... evo, dimnjačara ja čekam 20 dana, ma ne treba ni dimnjačar, kad imamo... evo pogledajte, pogledajte... ovako divno okretište- govori ganuti profesor dok rukom pokazuje prema komadu svježeg asfalta.

No da tome nije kraj, najavljuje profesor i nove velike, galaktički revolucionarne promjene: A imamo, evo baš sad smo zamijenili wc školjku u kupaoni, u wc-u, pa će sigurno biti otvaranje za tjedan dana pa opet kad bude postavljena nova wc školjka dođite... ne, evo, ja se ispričavam.

Emocije su ga preplavile i tu izjava završava.

Za otvaranje ovog okretišta ravnateljica je tražila od profesora Ante da ga poprati učeničkim sastavcima pa im je on zadao na tu temu zadatak s naslovom: "O asfalte, moj asfalte".

ČIN 3.

mjesto radnje: Plitvička jezera, ulaz 2

vrijeme radnje: lipanj 2013.

likovi: Stojka, Emir, 4 i pol mjeseca stari nećak u kolicima i ja

Prvi puta na startu Plitvičkog maratona. Doduše nekoliko metara od samog starta s one druge, gledateljske strane ograde. Stojka sa svojom Adidas školom trčanja (3. generacija) trči svoju prvu službenu utrku na 5 km. Drugi sam puta u životu na nekoj atletskoj utrci. Prvi puta, dok je šogor Emir trčao svoj prvi polumaraton u Zagrebu, nakon što se 6 mjeseci spremao također u Adidas školi trčanja (2. generacija), zaljubio sam se u taj suludi svijet. Javila se ona dobra ljubomora i brzopotezna blic ideja da bih i ja mogao možda jednom trčati. Da se razumijemo, smiješna mi je bila ta njegova odluka da ide u školu trčanja. To je kao da ideš u školu disanja ili školu življenja.

No 106 kilograma razloga udaljili su me od pomisli da ja to smijem i mogu.

106 kg utega na vagi izdaje samog sebe i svog tijela. A imao sam, ne tako davno i 117 kg dokaza da sam dotakao dno raspadanja iluzije da ne živim u svojoj glavi i da mi tijelo nije samo zatvor koji mrzim i (ne)svjesno zapuštam.

U Plitvicama sam čeznuo da i ja potrčim. Trčao sam do tada mjesec i pol, no nisam si smio dopustiti da trčim tako tešku utrku za prvi puta. Učinit ću to tjedan dana kasnije na nasipu na utrci Volim trčanje. Sada još nisam smio biti spreman. Tih tjedan dana odgode sve će promijeniti, znao sam da hoće.

No čežnja je rasla. Uzbuđenje i poriv da krenem.

Posljednji puta gledatelj, prolazilo mi je kroz glavu, tješilo me i poticalo.

Emir je na Plitvicama te oblačne prve lipanjske nedjelje trčao s Jonom u kolicima i sve je tog dana bilo posebno.

Jednom, šaputao sam u sebi dovoljno tiho da me niti moj najpovršniji um ne čuje i ne ismije.

Jednom i ja postat ću velik i bit ću jak ko čelik, da i ja mogu trčati na Plitvicama barem tih 5 kilometara.

ČIN 4.

mjesto radnje: Plitvička jezera, Mukinje

vrijeme radnje: lipanj 2014.

likovi: Stojka, Bojan i ja

- Ti baš voliš da se mučiš?

- Jebiga, moram to radi sebe.

- Znam, no jesi li ti vidio tu stazu? Do sada si istrčao tri polumaratona u životu i već si se prijavio na Plitvice.

- Kažem ti, moram to radi sebe.

- Tvoj izbor, no nemoj poslije kukati.

- Ma neću, stvarno namjeravam ići polako i u skladu s trenutnim mogućnostima. Znam da je uspon nakon 9 km nizbrdice dosta zajeban i da tih 300 metara visinske razlike predstavljaju ogroman problem za mene, no prehodat ću ih pa dalje nastaviti. Ne mislim da je to toliko strašno. Od 12. kilometra opet je manje, više ravno. Barem prema grafu staze.

Znao sam da moram istrčati taj polumaraton. Bio sam to dužan onom prestrašenom jednu godinu mlađem sebi. Morao sam dokazati da ja to mogu. Smršavio sam ispod 100 kg, imam oko 96 i to je 10 kg manje od mog prvog trkačkog treninga.

Prijavio sam se pa gdje puklo da puklo. Stojka i brat joj Bojan trčali su 5 kilometara od ove godine na novom startu utrke u Mukinjama kraj školske dvorane. I opet je bilo oblačno i idealno za trčanje. Utrka je krenula, a ja sam se zaputio u 21 km nepoznanice s ogromnim strahopoštovanjem prema ovoj kultnoj i teškoj utrci.

I završio sam je za nekih 2 sata i 14 minuta (rezultat je to koji bi svakog malo ambicioznijeg Kenijskog trkača potakao da odustane od trčanja nakon što bi isti postigao na maratonskoj utrci jer nije to za njega), nasmiješen i neslomljen, ponosan da niti sekunde utrke nisam prehodao. Nisam tada mislio da to mogu u Plitvicama. Bilo je to sporo, no meni je bilo važno da istrčim i da se ne zgazim.

Shvatio sam da volim taj asfalt pod nogama. Trčiš kroz šumu, a opet ti je pod nogama ravno pa se možeš opustiti i uživati u postojanju. A kako sam se osjećao, najbolje kazuje podatak da sam tamo iza 15. kilometra, na odvajanju polumaratonske i maratonske staze na sekundu pomislio da se tako dobro osjećam da bih najradije produžio na maratonsku stazu.

Znao sam da je to apsolutno nemoguća misija, no tako sam se u tom trenu osjećao.

Iste te godine, nekoliko mjeseci kasnije u Ljubljani zajedno sa Stojkom istrčat ću svoj prvi maraton u životu za 4 sata i 49 minuta, napravivši valjda sve početničke greške koje jedan amater može napraviti u pripremi maratona. Jedno je bilo sigurno, nema šanse da ikada više spremam maraton prema programu s interneta. Trčali smo tada 5 puta tjedno i totalno si zgadili trčanje. Nismo bili totalno neponizni; ciljali smo na 4:30, no pražnjenje mjesec dana prije utrke i većinsko odustajanje od treninga uzelo je svoj danak.

ČIN 5.

mjesto radnje: Plitvička jezera, Mukinje

vrijeme radnje: lipanj 2016.

likovi: Ivan, Darko i ja (svi Brooks Running Team)

Po prvi puta dolazim na utrku s klubom. 4 mjeseca nakon što sam se priključio BRT-u, osjećam se spremno za ovaj polumaraton. Plan nam je bio da idemo ispod 2 sata. Osobno sam osmislio strategiju koje ćemo se držati kako bismo ostvarili cilj. Trebao je to biti ziheraški izazov.

Zanimljivo je da su i Darko i Ivan došli u BRT naknadno, otprilike mjesec dana poslije mene pa smo bili na sličnim mjestima, sva trojice s preskočenom većinom zimske baze, a opet dovoljno utrenirani da se uputimo u akciju "ispod 2h ".

I sve bi to bilo ok da nisu malo zajebali stazu na kraju pa umjesto vraćanja na cestu zadnja 2 km poslali na prilično strmu serpentinu. Darko je zapeo na uzbrdici od 9. do 12. km, a Ivan i ja smo nastavili laganim i ugodnim korakom uživajući u šumi. Ispalo je da smo zadnjih 300-tinjak metara jebački jurili kako bi upali ispod 2 sata. I obojica smo to uspjeli 10-ak sekundi prije isteka. Darko je došao oko 2 minute kasnije.

I ove sam godine pomislio kako bi bilo super trčati maraton ovdje, no znao sam da je jako, jako prerano. Kada istrčim barem nekoliko ravnih cestovnih maratona da obrišem onu

muku u Ljubljani, možda. No ima vremena do tada.

ČIN 6.

mjesto radnje: Plitvička jezera, Mukinje

vrijeme radnje: lipanj 2017.

likovi: Ivan, Darko, Edvin, Ante, Ivana Srnec, Mara, Robi...

mudre izreke: "Oj asfalte, moj asfalte!"

bilješka o piscu: 88 kg, istrčao Treviso maraton u ožujku malo ispod 4 sata (drugi maraton u životu), postao drugi puta otac 20 dana prije utrke, solidno neispavan, prvi puta spavao prije maratona većinu noći (u Ljubljani sam bio budan od 3 ujutro, u Trevisu od 2) i to odličnih 5 sati, doputovao na utrku ujutro s Edvinom, Darkom i Koletom, potpuno neopterećen utrkom; od priprema za maraton, dan prije otišao kupiti gel gumene bombone; u četvrtak na plesu 5 ritmova dva sata bezrezervno plesao bos i žuljevima okitio oba tabana i palce.

Nemam nikakve dvojbe da je za sve krivo Istarsko iskustvo navijačke podrške na 100 milja Istre. Prateći Anitu, Anu, Katju i Gordana na njihovom pohodu na 69 km, nakon Trevisa rođena ideja da trčim maraton u Plitvicama, postala je rutinska. Ako su oni mogli tih svojih pornografskih 69... ako je Elza završila 100 milja...

I evo me kako 20-ak minuta prije starta, ovaj puta za mene po prvi puta sunčanih Plitvica, bušim zihericom omiljenu majicu i kačim, neravno kako to već obično biva na utrkama, zeleni, maratonski broj.

Niti sam se ja posebno spremao niti sam trčao ciljano dužine za ovu trku. Sve u vezi ovog maratona bilo je opušteno i ležerno. 37 kilometara sam napravio na uskrs ni kriv ni dužan trčeći s Peterom koji je trčao u Zagrebu svoj 16. maraton u 16 dana na putu da u 44 dana u 44 različite europske zemlje istrči iz humanitarnih razloga 44 maratona. Izašao sam na ulicu, i počeo trčati s njim i dvjema utraškim reprezentativkama Paolom i Tonkom, sero ih nanjihovom 5. kilometru i na kraju bez nekih ambicija istrčao do kraja i to s 15-ak sekundi bržim tempom po kilometru od mog prvog ozbiljnijeg maratona u Trevisu.

Drugi oslonac bila je Triple Trouble pizdarija na koju sam išao jer je pizdarija i jer volim pizdarije. I dok se ostatak ekipe pripremao za neke od ultraških disciplina u Istri i taj im je trening bio od velike koristi, ja sam trenirao svoje mentalne i paradoksalne kapacitete za neka buduća deistvovanja. Pokazalo se da će mi se već u Plitvicama to vratiti.

Sve ostalo bilo je u domeni redovnih Salomon Running Team treninga i to tri puta tjedno što je na donjoj granici dovoljnog za maraton.

Pomalo mi se danas čini nevjerojatnim koliko se brzo um uzoholi i opusti. Već nakon samo jednog malo ozbiljnije istračanog maratona daje si za pravo rutinu i samopouzdanje. Kao, kužimo se i znamo o čemu pričamo. Stara škola, kužiš ono, ne?! Jedan jebeni maraton. I to tri mjeseca prije. I to minutu ispod 4 sata.

A zaista, napetosti nije bilo. Isto su disali i Edvin i Darko i Ivan i Ante.

Da je tome tako u mojem slučaju kao dokaz podnosim izvadak iz tvrdostoličnog statističkog uzorka od samo jednog i to ranojutarnjeg zaustavljanja u boksu i još k tome doma. Ništa od trkačke liturgije od minimalnih 3 školjkičina gusta čučnja po (polu)maratonu.

Šuma, zelenilo, miris ljeta u zraku (ponajviše zahvaljujući kremi za sunčanje)...

ma tko se boji maratona još?!

ČIN 7.

mjesto radnje: Korenica, općina Plitvička jezera

vrijeme radnje: 7.6.2017. izborna nedjelja

likovi: Boris Luketić (HDZ predstavnik), Ante Kovač (predstavnik nezavisne liste STOP)

I reći ću vam samo jednu stvar...

nikada i to baš nikada nemojte podcijeniti zajebanta.

Ti su najopasniji jer nemaju što za izgubiti i kao takvi imaju puno veći kapacitet za sve vrste uhodanih političkih fekalija.

Ante Kovač svoje i naše sreće, imena koje u sebi nosi svu težinu i izazovnost poziva na bunt, s najmoćnijim prezimenom na svijetu, jedinog istinskog i pravog mesijanskog lica i naličja rođenog na hrvatskoj rodnoj grudi (neka se Braco ne uvrijedi, no on je ipak hercegovačke gore list), jasno je poručio da ne želi biti nasmijana opozicija.

Stop općini koja se pretvorila u bankomat za pet obitelji, stop vlasti koja slijepo sluša velikoga gazdu u Gospiću, stop općini interesnih skupina u kojoj uvijek isti sklapaju poslove i zapošljavaju vlastitu djecu, dok se drugi odseljavaju, dvostrukim kriterijima, netransparentnosti, sumnjivom tijeku novca i sumnjivim natječajima.

Boris Luketić, HDZ-ov predstavnik za nečelnika općine Plitvička jezera, pojačan ravnateljem OŠ Franjo Tuđman u kojoj radi i naš Ante, bio je uvjeren u pobjedu u drugom krugu protiv izvjesnog Ante, na izbornoj utrci koja se, poklopilo se, događa isti dan kada i Plitvički maraton.

Bilo je jasno da Ante nema šanse, no već činjenica da je završio u drugom krugu, bila je, uz neočekivano veliki broj glasova za izvjesnog Spužva Boga u drugom krugu za splitskog gradonačelnika (koji, da se razumijemo, i nije bio ponuđena opcija), jedno od najvećih iznenađenja lokalnih izbora u Hrvatskoj.

REZIME I ZAKLJUČAK PRIČE:

Ante je na iznenađenje cijele Korenice pokazao da, kada nosiš prezime Kovač, ne možeš izgubiti pa čak i kada se prijaviš na izbore iz zajebancije. 978 glasova je dobio naš Ante, naspram 906 za ovu priču sada već potpuno nevažnog HDZ-ovca.

- Ljudi, niste normalni, ja sam se samo zezao- oglasio se Ante.

- O asfalte, moj asfalte- zavapio sam ja na 38. jebački nizbrdnom kilometru Plitvičkog maratona zazivajući iz dubine svojih koljena uzbrdicu da malo odmorim noge. Nisam tada imao pojma da će prijelaz s tog 38. na uzbrdni 39. kilometar obilježiti izvorska voda uz cestu. Jebeš sve gelove ovog svijeta, no mene je ta izvorska voda tako pukla da sam preostala 3 kilometra do cilja pretrčao kao da sam tek počeo trčati.

Bio je ovo za mene maraton po mjeri čovjeka. Druženje na prvom dijelu staze s Antom i Darkom, motivirajući i uvijek dobrodošao susret s Anitom i Gordanom koji su nam došli kao podrška, pa potom druženje s Ivanom Srnec na srednjem dijelu te na pretposljednjim kilometrima s nepoznatim mladićem koji je potpuno nepripremljen došao na maraton s idejom da mu nije potrebna niti voda na okrijepama, polaganost i udisanje šume, trčanje bez sata i maksimalno otpuštanje bilo kakvog moranja, rezultatskog pritiska ili želje da ubrzam, a opet, nakon one vode, noge su poletjele i točno sam mogao vidjeti da je ostalo puno rezerve u njima.

Rezerve koju ću s guštom trošiti na sljedećim plitvičkim maratonima koji slijede.

Kao i uvijek, puno je tu emocija ispucano. A najviše upravo pri ulazu u cilj nakon trčanja na tih vruća 32 stupnja. No čak niti to nije moglo pokvariti ovaj dan jer ionako je većina staze u hladovini plitvičke šume.

I znam da će svaki pravi trailer i treker prigovoriti Plitvicama na njegovoj asfaltičnosti, no meni je baš to ono što volim.

Meni je baš taj "o asfalte, moj asfalte", ma koliko nizbrdice na trenutke učiniše od mojih koljena profesionalne narikače, ono što ovu utrku čini tako jebenom.

Ako ništa, a ono zbog Kovača Ante i njegove asfaltne epopeje koja ga je koštala mjesta načelnika općine.

Zamisli samo, sljedeće godine možda on kao načelnik bude držao prigodni govor dobrodošlice na Plitvičkom maratonu. Već sada bilježim se sa štovanjem.

Za kraj, preostaje da, kad sam već toliko u tom anti raspoloženju da spomenem i Antu Blažanina koji je upravo u nedjelju istrčao svoj 100. maraton u životu. A tu je i Ante Milas koji je, nakon što je hrabro prošle godine svoj prvi maraton istrčao upravo na Plitvicama, ove godine popravio svoj rezultat za gotovo 20-ak minuta.

Rutina, kažem ti.

Maraton kao maraton. Uvijek se i prije svega radi o ljudima. A kada se toj formuli doda ovako dojmljiva priroda, nema se tu više ništa za dodati.