OSTANI PLAČIPIČKA DO KRAJA. Koliko žena zapravo može podnijeti ranjivost svojih muškaraca?

U trenutku tišine tijela, u trenutku stišavanja pokreta, u trenutku meditativne, jedva čujne muzike (taman toliko da te zadrži u plićaku upravo završavajućeg vala), zadatak je da otkriješ svoj unutrašnji ples.

Došao sam jučer na ples ukočen. Tako sam jasno mogao osjetiti da ovo nije moje tijelo, da ono i ja nemamo danas puno dodirih točaka. Ja sam otišao u jednom, a ono u drugom smjeru suočavanja s tuđim psihoterapijskim dramama. A baš danas bilo je žestoko. Kaotično žestoko. Konfrontativno bezizlazno. Sve što kažeš može biti i bit će upotrebljeno protiv tebe.

Imao sam između psihoterapija i plesa taman toliko vremena da stignem na početak Thierryeve plesna radionice.

[Vidim, navukao si se. Bio si u subotu prvi puta, i već u četvrtak ideš opet. Ah, taj sektaški um.]

Bilo je nešto snažno tužno u svijesti da nisam u kontaktu. Osluškujem ga, skeniram, promatram, ciljano opuštam dijelove koji su najnapetiji, no nema tu mene, nema spontanog pokreta, nema slobode da otpustim grč, da budem u tijelu.

[Zar ti nije ovo malo čudno?! Pogledaj sve te ljude oko sebe, priznaj da se ne osjećaš slobodno i ugodno.]

Na pravom sam mjestu. I ne mogu nikuda iz ove točke ukočenosti. Ne moram nigdje. Uzet ću je i pustiti da se razvija kamo i kako hoće.

Polako i s poštovanjem.

[Koji kurac ti sada radiš, daj mi molim te objasni. Kakve su ovo pizdarije, kakvi bakrači?!]

Osjećam tugu, osjećam potrebu da razradim ovu tešku energiju. Po prvi puta u životu na ovom postterapijskom zakočenom energetskom mjestu, stvarno i imam priliku.

Okej, tijelo moje, vrijeme je da te poslušam, da ti povjerujem da znaš bolje od mene nositi se s ovako velikim količinama stresa.

Danas ću ti vjerovati, danas ću te slušati.

Vodi me, kuda i kako hoćeš.

[Ne, ne, nemoj mi reći da vjeruješ u takva patetična sranja. Tijelo koje vodi?!? Mislim

stvarno, ovo je jadno, nepodnošljivo jeftino i jadno. Zar si stvarno tako nisko pao? Zar si došao na tu točku da si ovako nešto dozvoljavaš bez kritičnosti i potrebitog cinizma?!]

Za razliku od prvog susreta, ovaj puta moj narcistični um nema potrebu biti viđen. Treba mi moja distanca da se razvije tuga koja čuči zabranjena pod kostima.

I ne treba mi dugo...

da se sretnemo...

tuga i ja.

[Kakav si ti plačipičkasti luzer.]

Nema ime, nema značenje, svoju priču, svoju potrebu za zagrljajem. Tu je, obična, jasna, otvorena u pokretu, ukočena, nesinkronizirana s ritmom, izgubljena u prijevodu na neverbalni rječnik.

[Prestani se, molim te, sramotiti ovim zapisom dok još imaš iole dostojanstva.]

Tuga. Najvećim dijelom moja, jednim dijelom preuzeta od klijentičine boli.

Teško se nosim s konfrontacijama kada one imaju cilj da razjebu podršku i ljubav.

[Ljubav?!?! Nećeš valjda opet spominjati ljubav!?!?!?!!?!]

Ples završavam na podu.

U trenutku tišine tijela, u trenutku stišavanja pokreta, u trenutku meditativne, jedva čujne muzike (taman toliko da te zadrži u plićaku upravo završavajućeg vala), zadatak je da otkriješ svoj unutrašnji ples, govori nam Thierry.

Dok ležim, dok mi tijelo miruje, tako jasno znam svoj unutarnji ples. Moj unutarnji ples danas su suze. Tihe, malene, tužne, opuštene, lagane, prozračne. Suze svijesti da sam negdje po putu na polovici plesa ponovno našao svoje tijelo, uhvatio ritam, dopustio slobodu.

Ostat će unutra, umit će mi lice tijela, zahvaliti na otvorenosti, nasmijati se zajedno sa mnom da u miru i tijelu odem doma.

I vraćam se doma. Doma sam. I pravi je trenutak da ovaj snažan i važan dan završim tekstom Davida Richa o ljubavi. Nikada ništa bolje, iskrenije, zdravije i direktnije o ljubavnim odnosima nisam pročitao.

Ovako bi po meni trebali zvučati bračni zavjeti. Na ovakvim temeljima sagrađene veze imaju šanse da dožive zajednička desetljeća. Ovo je lijek, ovo je istina, ovo je ono što jest, onako kako jest:

"Čini se da naš odnos postaje ozbiljan i sretan sam zbog toga. Kako bi sve među nama bilo jasno, želio bih s tobom podijeliti neke stvari. Počet ću s onim manje privlačnima i postupno prelaziti na one ohrabrujuće.

Jako želim voljeti i biti voljen, ali moram priznati da me mojih strahovi tjeraju da se protiv toga borim noktima i zubima čim mi se to počne događati. Može me voljeti samo netko dovoljno prilagodljiv da prihvati takav nedostatak. Kad je u pitanju savršenstvo, ni u jednom se polju na mene ne može osloniti.

Ako možeš voljeti samo nekoga tko zadovoljava tvoje zahtjeve kao savršeni partner, onda nećeš poželjeti mene. Ako je tvoja definicija ljubavi kruta, ja je neću ostvariti. Nisam poznat po ispravcima.

Najvjerojatnije je da ti neću biti blizu toliko često koliko bi htio/htjela. Često sam svadljiv, osobito kad primijetim da sam blizu intimnosti. Možda neću uvijek slušati niti se truditi razumijeti. Možda neću biti uz tebe kad me zatrebaš. Možda te neću prihvatiti takvu/takvog kakav/kakva jesi. Možda te zavedem svojim izgledom, šarmom, riječima i seksom, ali ne ispunim obećanja!

Izgledam samodostatno, ali to je samo fasada. Ispod nje sam potrebit, prestrašen, ostavljen i smotan. Možda ću lagati ili skrivati prave osjećaje; možda ću pobjeći pred tvojima.

Možda te pokušam natjerati da nešto uradiš umjesto mene ili da mi daješ stvar. To je moj način dokazivanja da me voliš.

Možda ovu vezu trebam zbog narcisoidnosti- imati te na raspolaganju kad i kakvu/kakvog te želim. Možda nisam sposoban za uzvraćanje. Možda neću prihvatiti nekoga tko dolazi s vlastitim zahtjevima. Morat ću naučiti kako ih poštovati, a za to trebam vrijeme. Imaš li vremena?

Primijetio sam da je, zbog mojega poremećenoga djetinjstva, brdo odnosa prilično strmo. Možda ću u tebi gledati jednoga ili oba roitelja i iz tebe pokušavati izvući ono što su mi dali ili što mi nisu mogli dati.

Možda te pokušam kontrolirati. Morat ćeš biti na oprezu da prepoznaš sve moje prepredene tehnike manipulacije. Ako me i uloviš i suprotstaviš mi se, mogao bih se toliko prestrašiti da te napadnem samo zbog toga. Možda nisam u stanju podnositi tvoju slobodu ili tvoj izbore. Ljubomoran sam, čak povremeno i paranoičan. Možda će mi biti nepodnošljivo da imaš bliske prijatelje.

Ako tražiš nekoga tko te nikad neće rasplakati, onda nisam za tebe. Mogao bih te povrijediti.

Možeš me voljeti samo takvog kakav jesam, ne onakvoga kakvog me trebaš. Neprekidno ću ti nanositi razočaranja, a ti ćeš dalje očekivati da ispunim tvoja mjerila. Možeš me voljeti bezuvjetno i bez jamstva da će ti se to sve isplatiti.

S druge strane, mogu ti ponuditi i neke vrijednosti, dragocjenije nego što se mogu kupiti novcem (kojeg baš i nemam mnogo). U svakom slučaju, priznajem vlastita ograničenja i odlučnost da na njima poradim.

Znam tko sam, ne sramim se priznati to što znam. Istovremeno, znam da sam sposoban lagati da bih se saktio ili štitio sebe.

Radim na sebi. Tražim načine da volim iskrenije. Radim to metodom pokušaja i pogrešaka, tražeći, radeći, uzdižuć se, padajući, razočarajući se i dopuštajući da me razore, živeći i mijenjajući se.

Želim te voljeti kako želiš biti voljen/a, čekam da mi kažeš kako.

Vječno nadzirem vlastito ponašanje da točno uvidim koliko sam sklon kontroli i zahtjevima. Iako često ne primjećujem, drago mi je čuti tvoje negodovanje. Kad uvidim da sam pogriješio, trudim se iskupiti. Možda te povrijedim, ali to nikad ne činim sa zloćom, samo zbog previda ili zato što se moj preplašeni ego bori s mojom željom da budem blag.

Trudim se osjećati sigurnije kad onako ranjiv dopuštam da istina izbije na vidjelo, bez obzira koliko se ugroženim osjećao. To je rad koji traje, i daleko je do završetka. Možda me čak i sad čuješ kako se otvaram u ovoj iskrenoj- i sramotnoj- prezentaciji samoga sebe. Ne trudim se ostaviti dobar dojam. Želim biti dovoljno dobar da volim iskreno. Želim biti providan da mi možeš pomoći spoznati gdje me čeka posao.

Gledaj moje rezultate, a ne obećanja- provjeri moju prošlost, obrati se mojim bivšim supružnicima, partnerima, ljubavnicima i prijateljima. Nakon toga potraži znake promjene. Odluči širom otvorenih očiju- ako prihvaćaš, prihvati kao informirana osoba.

Neću te razočarati ako me poznaješ kao nesavršeno ljudsko biće koje može pružati ljubav, no nema previše prakse u neprekidnom davanju, iako je odlučno nastaviti to vježbati. Može me se voljeti samo sa svim mojim manama, naporima da ih ispravim i neuspjesima do kojih pritom dolazi. Prihvati me onakvoga kakav jesam i među nama se može roditi ljubav.

Može me voljeti samo onaj tko me voli zbog moje krhkosti, koja svojim obimom može zahvatiti oboje. Može me voljeti samo onaj tko me voli s mojim oholim egom, s mojom tamnom stranom i svim ožiljcima iz djetinjstva. Može me voljeti samo onaj tko je, kao i ja, odbacio uvjerenje da netko može biti savršen za drugoga.

Da ostaneš sa mnom, trebat će ti hrabrosti i upornosti. Trebat će ti naručje koje će prihvatiti prestrašeno unutarnje dijete ne gubeći poštovanje prema vanjskom odraslome. Trebat će ti oči sposobne nazrijeti stravu što se ponekad skriva iza maske bijesa. Trebat će ti srce koje može podnijeti bol i gubitak ne gubeći vjeru u ljubav koja te pokušava pronaći.

Predugo sam živio u prošlosti nedovoljnoga i budućnosti zvane "ne još". Više nego ikad osjećam se spremnim za ljubav "ovdje i sada". Već sam se znao zaljubiti, obično u idealnu sliku ili projekciju izmaštanoga partnera. No ovaj put želim ustati i voljeti stvarnu/stvarnog tebe. Ovaj put radit ću za odličnu ocjenu svih pet kvaliteta. Možda tako nećemo previdjeti ti i ja, svu čaroliju ljubavi.

Ovo završavam omiljenim navodom iz djela "Kako vam drago": "Otvorih ti čak knjigu moje tajne duše."

PS. Neka te ne zavara moja blagoglagoljivost. Ponekad znam biti prilično grub."

Dobrodošli među žive.