O PRIJATELJIMA I ONIMA KOJI ĆE TO TEK POSTATI. Tiha večernja meditacija.
Hodam Importane centrom u kasno zagrebačko predvečerje. Oblaci su rundekovski teški i sivi, zagrebačke jagode su 15 kuna, a muzika u slušalicama taman ugođena na ritam pomalo umornog postreningškog koraka. Hodam alejom nepoznatih ljudi. Prolaze oni kraj mene, prolazim ja kraj njih.
Pekarne rade, ljudi kupuju posljednje komade slatko-slane ovisnosti od bijelog brašna iz izloga broj dva, prije nego se čelične zavjese spuste i svojim škripanjem najave noć.
Promatram sve te nepoznate ljude. Zaobilazimo se na svega nekoliko centimetara, no među nama su svemiri podrazumijevajućeg neznanstva. Da smo, zamišljam, na ulicama Tokija, možda bismo, začuvši poznati jezik, osjećali sve pravo ovog svijeta da pristupimo jedni drugima. Možda bismo, u nekom suludom "lost in translation" scenariju pustili suzu zbog tog neočekivanog susreta. Nazivali bismo se svojima i našima, možda bismo iz istog susreta čak i iščitali metafizičku poruku, proglasili ovaj događaj sudbonosnim, povjerovali da nam život ipak nije totalno sranje i da nije baš sve besmisleno u ovoj zbunjujućoj i dalekoj zemlji.
No ne i ovdje. Ovdje ostajemo zauvijek stranci.
Ovdje, gdje svi pričamo isti jezik, nema načina da se sretnemo.
Svaki sličan pokušaj zbližavanja onom tokijskom, bio bi s dobrim razlogom proglašen osobnim napadom.
Pomišljam, dok pomalo umoran hodam među strancima u svom gradu, na ljude s kojima sam se susreo. Mislim na one s kojima sam se stvarno susreo.
Oni neki opušteni dnevni i noćni sati kada se nikome nigdje nije žurilo, kada smo bili osuđeni jedni na druge. Ona neka duga putovanja vlakom, busom ili autom koja je trebalo razrijediti prijateljskom pričom, trkačke trening dužine, planinarenja bez definiranog početka i kraja, pive koje smo počeli piti po danu i možda ih nikada nismo ni prestali piti, oni neki nadahnjujući događaji koji su nas oslobodili do te mjere da smo si mogli priuštiti da zajedno šutimo i da nam je lijepo.
Uglavnom su, ili čak i isključivo, to bila iskustva jedan na jedan.
Jako volim tu "ja-ti" priču. Ima nešto posebno, čarobno i neopisivo u takvoj vrsti upoznavanja.
Lijepo je družiti se u grupi, priča je tada nužno opuštenija, s više zajebancije, promjena smjera i tempa radnje, no susret u dvoje za mene je pravi i možda i jedini susret. Dok sam u grupi, jedan važan i krucijalan dio mene spava. Volim se zajebavati, prelaziti granice ukusa, provocirati, tragati za najskrivenijim odajama kič poezije života ("a ti i ja (ja i ti) ko vrući bojler kad ga staviš na tri"). Na tom mjestu ništa nije sveto i mindfucking blebetanje uma najčešći je modus operandi koji izabirem za takve susrete. Ili samo spavam. Polu sam isključen. Tu sam, no nisam tu. Tiho pričam, frfljam. Nije ni važno jesam li tu. Ne radi se o bilo kakvom skrivenom osjećaju veće vrijednosti, radi se o spontanoj prilagodbi na okolnosti. Mogu zainteresirano slušati druge, mogu biti šutljiv, nametati svoju temu ili samo hibernirati i čuvati energiju za neke druge prilike.
No u jedan na jedan toga nema. Tu vrijede drugačija pravila. Ne da svako druženje u dvoje mora imati svoje egzistencijalno potentne karakteristike. Uostalom, nije da možeš isforsirati one neke životno važne susrete. Oni se događaju točno tamo gdje se najmanje nadaš. Tamo gdje se ljubav prema drugoj osobi pojavljuje sama od sebe, iznenada, i to baš u najneočekivanijem trenutku susreta.
A tako volim biti na tom mjestu s meni dragim ljudima, s onima koje iz nekog intuitivnog razloga izaberem ili koji iz meni pomalo teže neshvatljivog razloga izaberu mene.
Jebeš sva sranja ovog svijeta, eksploatacije i transplantacije ljubavi, velike i male proroke, jebeš sva zanosna materijalna bogatstva i impresivne i oduševljavajuće ljepote prirode, kada ništa, ali baš ništa za mene ne stane u istu rečenicu s dobrim i kvalitetnim druženjem.
Kada obrambeni mehanizmi popuste, a teme postanu osobne i lake, spontane i emocionalno logične... kada se život događa sam od sebe, bez moranja, bez posjedovanja...
Obožavam slušati tuđe priče, obožavam osjećati i suosjećati s tuđim pričama.
Sve te male i velike ljubavi, razočaranja, boli, odgođena tugovanja, propuštene prilike i izgubljeni kompasi, svi ti neisplesani koraci i neisplakane rečenice, neprerezane emocionalne pupčane vrpce, sva ta prešućena sudbonosna NE, sve one neobojane bojanke našeg djetinjstva i nezabijeni golovi naše najiskrenije strasti u odraslim godinama.
Svi ti ljudi oko nas...
Sav taj jazz njihovih života koji nikada neće biti izimproviziran jer su im zabranili, jer su ih naučili da budu ponizni, odani i uvijek pod kontrolom.
Sav taj blues, ugušen i zabranjen u racionalnom prekenjavanju službene propovjedničke ideologije i prigušene nesvjesne internalizacije najbolnijih strahova naših roditelja skriven iza uvijek prisutnog smješka.
Sav taj rock pretvoren u jeftini komercijalni jingl s lako zapamtljivim "samo ljubav" refrenom, bez imalo strasti, poganštine, provokacije, bez visoko uzdignutog falusa ponosa i prava na autentično postojanje.
Priča mi danas klijentica, dok jede ispred mene komad pizze, kako nije pristojno pričati s punim ustima, no s obzirom, govori mi, što ti sve znaš o meni, ovo je najmanji problem.
Priča mi danas klijentica, dok jede ispred mene komad pizze, a ja mislim da konačno shvaćam koliko volim posao kojim se bavim. Radi li se tu uopće o poslu ili o načinu života?
Psihoterapija. Ah, psihoterapija. Koliko će još predrasudnih i teških riječi morati pasti prije nego psihoterapija ne postane dostojna svog predivnog potencijala. A znam da neće, nikada se to neće dogoditi. I možda je, ma koliko mi to bilo teško prihvatiti, to ključan dio priče, ta odbojnost na prvu, taj strah i omalovažavanje onih koji nisu pronašli pravu osobu za sebe.
A kažu da psihoterapija ima onoliko koliko ima i psihoterapeuta. Da. Tajna je u pronalaženju prave osobe za sebe. Tek kada taj uvjet ispuniš, priča postaje mogućom.
Kako je tužno da toliko puno ljudi nikada neće doživjeti tako jebenu priliku da uče o sebi i svojim iluzijama kroz susret, kroz druženje, kroz podršku i poziv da se pokažu, da izvire iz mišje rupe svoje poniznosti i straha da ne znaju što i kako ako/kada dođu na čistinu svojeg izbora da budu živi.
Kako je tužno da ljudi neće učiti kroz eksperimentiranje u psihoterapijskim pješčanicima kako da otpuste krive ljude i zagušljive energije iz svojih sustava. Kako da pročiste svoje panteone od prašine samookrivljavajućih misli koje nas podsjećaju da nikada nismo dovoljno dobri.
Dovoljno pametni, dovoljno lijepi, dovoljno opušteni, dovoljno svoji, dovoljno brzi, dovoljno spori, dovoljno ostvareni, dovoljno dovoljni...
I onda se ponovno sjetim svih onih gore spomenutih ljudi s kojima sam se sreo barem jednom u životu. I znam da taj osjećaj nikada neću moći objasniti nevjernim, ciničnim Tomama, no nazvat ću ga, u nedostatku jačih i dojmljivijih riječi, ljubavlju.
Ljubav koja ima snagu da isprovocira nečiju životnu priču.
Da. To je to, to je ono nešto što pravi jasnu razliku između življenja i pukog disanja.
To volim, to hoću!
Želim čuti krik autentičnog odjeba rutiniziranosti i ispravnosti. Želim osjetiti prisutnost, kada padnu maske i granice, kada se život događa u svoj ljepoti svoje banalne genijalnosti. I ne, nije to moja misija, da spašavam, ispravljam, budim ili educiram, no tako snažno volim kada nasuprot sebe namirišem tu energiju u ljudima. Tako snažno volim pozvati ljude da pokažu te sebe, kao što su meni mnogi nadahnjujući drugi pomogli da dođem tamo.
Hodam Importane centrom u kasno zagrebačko predvečerje. Oblaci su rundekovski teški i sivi, zagrebačke jagode su 15 kuna, a muzika u slušalicama taman ugođena na ritam pomalo umornog postreningškog koraka. Hodam alejom nepoznatih ljudi. Prolaze oni kraj
mene, prolazim ja kraj njih.
Pekarne rade, ljudi kupuju posljednje komade slatko-slane ovisnosti od bijelog brašna iz izloga broj dva, prije nego se čelične zavjese spuste i svojim škripanjem najave noć.
Pomišljam, dok pomalo usamljen hodam među strancima u svom gradu, na ljude s kojima sam se susreo. Mislim na one s kojima sam se stvarno susreo.
Na sve moje hodače po beznačajnim cestama, punkere i rockere na najstrastvenijim i najočajnijim punk/rock koncertima, avanturistice i autostopere kroz samo nama poznate galaksije, psihoterapijske klijente/ice, trkače i trekere, zanesenjake i filozofe, jazzere, gestaltiste, mirovnjake, pjesnikinje i umjetnike, djecu i ljubavnice, učiteljice i učitelje, prijateljice i prijatelje...
Na one s kojima sam se stvarno sreo.
A možda smo se sreli tek u rečenici ili dvije, možda se radilo samo o pogledu. Ili smo satima, danima ili godinama verbalno masturbirali najdojmljivije tantričke orgazme postojanja, provocirajući istovremeno i ispravne i neispravne, i lijeve i desne, i žive i mrtve...
Na onom najobičnijem potencijalno svakodnevnom mjestu gdje ništa niti ne možeš učiniti da zaslužiš ljubav jer već sve to, u onom opuštenom i od moranja slobodnom odnosu, imaš s osobom nasuprot sebe.
Taj osjećaj,
da ti je prijatno s nekim,
da jesi, da voliš, da možeš,
da osjećaš drugu osobu,
da suosjećaš i radost i tugu, i ljutnju i strast,
taj osjećaj koji ne možeš isforsirati,
vrijedi mi,
da ga jebeš,
kao krunski dokaz u vječitoj borbi protiv argumenta da mi život nema smisla.