DOŠAO JE I TAJ DAN. PLES 5 RITMOVA UŽIVO.

"Sljedeće tri godine Esalen je poslužio kao intenzivni laboratorij za razvoj mojeg rada. A u labu sam imala stalan protok tijela: budući modeli utegnuti u traperice, moderni gurui, uobraženci zarobljeni u zbrku zlatnih lanaca, lica svježe otisnuta na stranicama Lifea. Vidjela sam privilegirane, one kojima se zavidjelo, s kojima se htjelo biti, one koji su imali sve. Doktore, advokate, psihijatre, filmske zvijeze- sve napete, sve u patnji. To su bili otmičari američkog sna, stajali su u redu i čekali da zaurlaju, da pronađu put iz vlastite klimatizirane noćne more.

Kad sam im oduzela riječi, sve sklepano što su imali počelo se raspadati. Nisu znali kako se održati na okupu ili kako pustiti da se sve smrska. Nisu mogli uloviti ritam glazbe ni osjetiti kucanje svojeg srca. Nisu mogli pogledati jedni drugima u oči niti se prepustiti plaču. Zakačeni na brzinu i imidž, nisu mogli jednostavno biti ovdje- nikamo se nije išlo i nije se imalo što pokazivati.

Na tim radionicama pokreta plesalala sam svoj bol i puštala svakoga da ispleše svoj, kakav god on bio. Probij led, rastopi masku, osjeti nešto u svojim kostima. Siđi. Postani živ."

Gabrielle Roth, Putovanje do ekstaze

Poželio sam da danas bude tamo netko moj. Poželio sam da nisam umoran od onih 13 jutarnjih kilometara istrčanih po suncu, koje sam odradio za svaki slučaj, ako se navečer predomislim i ne odem na ples 5 ritmova. Idejno, znao sam da je konačno sazrio trenutak da odem. Neugoda je bila tu, ipak je ovo prvi puta, no intuitivno, nekako sam osjećao mir. No onih 13 kilometara ujutro nije mi trebalo prije plesa. Znao sam da plesna priča navečer traje 2 sata i da je potrebna određena doza tjelesne kondicije da izdržim. A nije mi se, definitivno mi se nije išlo prvi puta umoran i načet.

A točno sam se tako osjećao većinu dana. I zato nisam bio siguran hoću li otići. Iako sam htio. Jako sam to htio.

Em plesnu radionicu vodi Thierry, osoba koja u sebi spaja ples 5 ritmova i gestalt psihoterapiju, em je radionica u Češkom domu (1/4. moje krvi je češka), em je isti taj Češki dom svega 3 do 4 ulaza od moga.

Radionica počinje u 19:30, a ja u 19:15, nakon što sam tijekom poslijepodneva uspio ubiti oko na pola sata, skupljam stvari po stanu i na taj način samom sebi ukazujem da očito idem na radionicu 5 ritmova po prvi puta u životu.

Smiješno je, jer do sada sam barem 5 ljudi uputio na taj ples, a da sam nisam nikada bio

na radionici. Priča je počela kada mi je jedna draga i važna klijentica prvi puta spomenula da ide na neki ples 5 ritmova. Ispričavši mi da se radi o radionici na kojoj jednostavno pratiš svoje tijelo i plešeš što ti već dođe u tom trenutku, uz vodstvo osobe koja prati atmosferu i energiju grupe, doživio sam sviđanje na prvi pogled. Kako to već imam običaj kada je riječ o idejama koje mi se svide, već sutra sam u rukama imao knjigu "Putovanje do ekstaze" idejne kreatorice plesa 5 ritmova Gabrielle Roth.

Knjiga je to u koju smo se na prvu zaljubili i Stojka i ja. Rijetke su knjige koje možeš otvoriti bilo gdje, pročitati dio i dobiti nešto važno i mudro. Evo primjera nasumičnog otvaranja iste:

"Suosjećanje znači dati osobi ono što ona treba, iako to nije uvijek ono što osoba želi. Na primjer, zamislite da ste s čovjekom koji je tužan. Nije sućutno pokušati ga odgovoriti od tuge, praviti se da je sve savršeno u redu. Da je tako, on ne bi bio tužan. Umjesto toga, bolje je osjetiti središte te tuge, shvatiti i prihvatiti da on mora proći kroz nju, ne oko nje, niti iznad nje, i možda čak i plakati s njim.

Okružuje nas ne samo lažno suosjećanje- sentimentalni osjećaji lišeni etičke obaveze- nego otvrdnulo srce ili čak bezosjećajnost; ljudi su previše tupi ili emocionalno povrijeđeni da bi vidjeli druge ili im uzvratili."

Rijetke su knjige koje iz tebe crpe jako puno iskrene strasti i životnosti, koje čak i na mjestima koja ti se čine pretjeranima, imaju tu moć da iz tebe izvuku tebe.

I kopirao sam tu knjigu nekim svojim drugim dragim psihoterapijskim klijenticama i znam da je nekima od njih ta knjiga postala intimno sveto pismo njihovih životnih potraga i plesova.

No knjiga bez iskustva nikada ne bi bila dostatna, ma koliko dominantno vrištala svoj poziv

na život.

A iskustvo sam prvi puta indirektno doživio kada mi je jedna od klijentica došla u petak ujutro na terapiju potpuno promijenjene energije lica. Nisam jedan od onih koji se pale na energetska polja, bioenergije, čakre i slične pizdarije (nije da isključujem mogućnost postojanja, no jako cijenim zdravu zapdnjačku skeptičnost i uzemljenost), no taj dojam njezinog lica koje je bilo tako neodoljivo promijenjeno, privukao me je. Nisam si to znao objasniti, no tako sam jasno mogao primijetiti. Kasnije mi je rekla da je sinoć bila na plesu. Pričala mi je o ekstazi koju je proživjela i o emocionalnoj otvorenosti s kojom je otišla doma. Nekako sam znao da je njezino lice imalo veze s tim, no nisam inzistirao. Kasnije, tijekom tog terapijskog sata, dogodilo se ono ključno emocionalno otvaranje i suočavanje koje je zauvijek promijenilo njezin životni smijer. Nešto važno, nakon dugo godina potiskivanja, sjelo je na svoje mjesto. S obzirom da je već dugo dolazila kod mene nisam imao sumnje da je ples bio presudan za ovo.

U međuvremenu je i Stojka krenula na jutarnje valove srijedom i vraćala se doma produhovljena i pročišćena. Bio je gušt slušati je i uživati u zadovoljstvu i utjelovljenosti njezina iskustva.

Treći, krunski dokaz bila mi je klijentica koja se potpuno izgubila u svojoj racionalnoj bljutavosti. Već dugo nisam osjećao tako snažan osjećaj bezizlaznosti u radu s nekim. Jednostavno je njezina životna energija bila tupa i troma. Ništa se nije događalo. Ma što pokušavao, gušili smo se u pasivi. Riječi nisu bile dovoljne.

Sjetio sam se plesa i iskustva s prije spomenutom klijenticom. Predložio sam joj da

sljedeću srijedu ode na ples jutarnjih valova i da se odmah nakon toga nađemo na psihoterapiji. Pristala je iako nisam bio uvjeren da će stvarno i otići. Ustvari, bio sam gotovo siguran da neće otići. No čini se da je moje svjedočenje i povjerenje u 5 ritmova bilo dovoljno uvjerljivo jer se ona usudila u srijedu u 9:30 otići na ples i potom doći k meni na psihoterapiju u 11. Gotovo cijeli taj sat je plakala. A za osobu koja je u nekoliko prijašnjih mjeseci jedva uspjela pustiti poneku blokiranu suzu, ovo je bilo čudo. Pokretanje tijela joj je pomoglo da dođe u kontakt sa svojom višegodišnjom potisnutom tugom.

U međuvremenu sam otkrio kako koji od 5 ritmova funkcionira i složio svoje playliste u duhu 5 ritmova. I plesao sam s vremena na vrijeme sam doma s meni važnim i dragim pjesmama. I bilo mi je dobro, no i dalje je ostala ta neka priča, taj neki nedovršeni posao potrebe da odem na radionicu, među ljude, s voditeljima i nepoznatim plesačima oko sebe. Kao i s trčanjem, neusporedivo je drugačije i siromašnije trčati sam u odnosu na trčanje u grupi.

Došao je 4.5. 2017. i ja sam navršio 35 godina. Da me ujutro Stojka i Inka nisu probudile da bi mi čestitale rođendan i jako me obradovale kartom za skorašnji koncert Pata Methenya u Lisinkom, imam osjećaj da se po prvi puta u životu ne bi niti sjetio svog rođendana ujutro. Stojkin 9. mjesec trudnoće i čekanje da se Lada potencijalno rodi svaki dan nekako su preuzeli glavnu riječ u mojim rođendanskim riznicama. Sjećam se samo kako sam prokomentirao da sam napunio 35, a da nisam napravio nikakvu veću pizdariju ovih dana, nešto što će me podsjetiti da sam živ, nešto besmisleno suludo a strastveno, nešto nelogično, divlje, živo.

Kada se na fb-u pojavila obavijest o Thierry-evoj radionici, znao sam da je to točno to. Vrijeme je. Stvarno je vrijeme.

A poželio sam da tamo bude netko moj. Neke sam drage ljude i pitao žele li ići sa mnom, no jasno mi je bilo da će odgovori biti niječni.

Osvijestio sam da sam opet na istom jebenom mjestu na kojemu se nađem svaki puta kada nešto iskreno i strastveno volim, no nema načina da približim.

Jebiga, ne možeš nekome tko nije nikada probao lubenicu objasniti kakav je okus lubenice.

Trčanje, jazz, psihoterapija, knjige, serije, filmovi, koncerti, šuma, putovanja, predstave, ljudi, izložbe... a sada se listi priključuje i ples 5 ritmova.

Samo, zajeb je da ja nikada prije nisam bio na radionici ovog tipa pa valjda stoga i nije isto svjedočiti o nečemu što bi potencijalno moglo ispasti i sasvim drugačije od mojih očekivanja.

U 19:20 izlazim iz stana i pješačim tih 150 metara do Češkog doma. Postoji napetost, lagao bih kada bi rekao da ne postoji. Ne znam čak niti na koji ulaz trebam ići jer znam da Češki dom ima nekoliko dvorana. Onih pola sata spavanja dalo mi je potrebnu psiho-fizičku ravnotežu. Pri skretanju u haustor, nailazim na Marinu. Istu onu Marinu koja je jedna od petero ljudi koje sam ja samouvjereno uputio na ples 5 ritmova. Volim te male sinkronicitete. Na ovaj se način zatvara krug. Ja sam nju poslao, a sada ona mene uvodi u priču. Već tu mi je jasno da je pravo vrijeme i da nema razloga za strah.

Iako, s obzirom da znam što me čeka, činjenica da je poznajem mogla bi i meni i njoj biti otežavajuća okolnost. Puno je ismijavajućih, šovinističko- mačističkih sranja u mojim životnim iskustvima i društvenim usmjerenjima da vrlo jasno znam koliko je puno moje tjelesne energije u svrhu prijašnjeg preživljavanja potisnuto na ovom mjestu. Iako smo tijekom učenja gestalt psihoterapije puno radili na tijelu i s tijelom, nemam pojma kako će ova priča izgledati. Koliko ću uopće moći otpustiti svoj um, svoj stid, strah i grč. No nekako se ne brinem i ne razmišljam o tome dok ulazim u dvoranu.

Thierry pušta muziku, a neki ljudi su već u laganom plesnom zagrijavanju. Uskoro počinjemo.

I točno si mogu zamisliti neke meni važne i drage, nekonzervatine i otvorene ljude kako bi ih uređenje ovog prostora moglo odbiti u smislu new age predrasude. Slike, svijeće, lampe, kasnije i izbor muzike... sve tako neodoljivo smrdi na taj novokomponovani mix duhovnosti i prodavanja muda pod bubrege.

Studirao sam filozofiju i religijske znanosti i jako mi smeta kada se nekritički prihvaćaju kako kršćanska tako i istočnjake religijske tradicije kao ispravne, dobre i svete. Ne volim niti kada se u psihoterapiju trpaju raznorazna neprovjerena, nadrealna i manipulativna ispiranja mozga tradicija. Istraživanje i otvaranje različitim i nepoznatim iskustvima da, no ne i bez nekritičkog filtera. No ovdje nemam taj problem.

Jer, ovdje se prvenstveno radi o neverbalnom izražavanju sebe, ovdje se radi o plesu. O otvaranju mudrosti svoga tijela. Slušanju istog. I to je ono što mi je, kao klasičnom pripadniku zapadnog svijeta, predoziranom ogromnim količinama knjiga, filmova i informacija iz raznih izvora, tako potrebno. Nema ničega sektaškog u povratku tijelu (ma koliko se neki konzervativni kršćani trudili demonizirati i ograničiti pokret).

Osvještavam kako su mi ramena ukočena pa upravo s tom sviješću započinjem svoj ulazak u ples. I sve se tu događa samo od sebe. Tridesetak je ljudi oko mene, među kojima i desetak muškaraca. E to nisam očekivao i jako me raduje da je tako.

Nema puno priče jer Thierry tek povremeno ubacuje poneku riječ o svjesnosti disanja i tijela.

Moji se pokreti rađaju sami iz sebe. Um se povlači i tek povremeno se javlja s ponekim egoističnim zahtjevom, no tako je beznačajno nemoćan dok pratim ritam svoga tijela i tragam za sinkronizacijom ponuđene muzike. Glazba se prelijeva iz jednog muzičkog vala u drugi, a ja osjećam da sam slobodan u svom tijelu. Jesam li to ikada osjećao ovako jasno i ovako uzemljeno? Podsjeća me ova priča na neka od iskustava s gestalt intenziva, iako su ti intenzivi na trenutke bili čistokrvni egzorcizmi u odnosu na ovaj ples na kojemu ponekad ljudi zavrište ili puste prodorni krik. Kao i gestalt psihoterapija i ples 5 ritmova je nastajao i razvijao se u okružju Esalena u tim živim i divljim 60-ima.

Neki ljudi sjede sa strane, neki leže nasred sobe, ostali plešu u rasponu pokreta koji im u tom trenutku dozvoljava i/ili traži njihovo tijelo. Oslobađaju se napetosti, nestaje tabuiziranih i neugodnih pokreta, istražujem baš ta mjesta, osluškujem koji dio mojeg tijela je zakočen i umrtljven pa onda baš tamo idem s pokretom.

Sve je ovdje tako prirodno i autentično. Prelaziš plešući s jede strane dvorane na drugu, komuniciraš prostor pokretom, surađuješ s drugima, plešeš na Thierriev poziv u paru gledajući drugu osobu nasuprot sebe (e tu je već malo teže zadržati ritam svog pokreta jer se ipak radi o odnosnoj priči gdje dio pažnje odlazi na susret s drugom osobom), plešeš u grupi s više ljudi.

Ne osjećam ekstazu, nekako sam uzemljen i prisutan. Riječ koja mi dolazi je DOM. Doma sam u svom tijelu i to mi je tako jasno dok plešem među ovim većinski strancima.

Nitko ovdje osim Marine ne zna moje ime, niti ja znam kako se itko od 30-ak ljudi zove (osim Marine i Thierrya), no to tako nije važno. Ne zanima me tko su ovi ljudi, nevažno je koje su moje društvene uloge izvan ovog prostora. Tu sam da plešem i ništa drugo. Da skačem, izražavam svoje emocije koje se rađaju u pokretu, koje i sada osvještavam dok pišem ove dojmove u 1 sat i 53 minute.

Radionica završava u posljednjem ritmu tišine i mira. Ležimo na podu mirni i tihi. Priča polagano završava, a mi smo sišli u svoja tijela i lijepo nam je. Nema ovdje nikakvih velikih prosvjetljujućih priča, otvorenog trećeg oka niti probuđenih čakri (mislim, možda ima, no nije na meni da pričam o pizdarijama o kojima malo znam). Priča je ljudska, tako genijalno ljudska.

Ples, pokret, emocija, sloboda, izražavanje. Ma koliko duhovnim cinicima ovo smrdilo na ona gore spomenuta muda umetnuta u bubrege, radi se o gotovo pa banalnoj izvjesnosti autentične potrebe nas ljudskih bića.

"Coming back to life", rekli bi Pink Floydi, čiju je pjesmu "Breathe" Thierry pustio tijekom dvosatnog plesa i mnogo me obradovao muzičkim izborom koji mi je intimno blizak.

Ta dva sata su prošla bez da su imala teret vremenskog značenja. Vjerojatno mi zahvaljujući redovnim trkačkim treninzima kondicija nije bila problem pa se nije činilo naporno i dugo.

Muzika prestaje, Thierry nam se zahvaljuje i odlazimo doma. Majica mi je natopljena

znojem. Dobar je to znoj. Znoj otkočenih dijelova tijela, znoj otpuštenog grča i straha, tjelesnog stida i emocionalne zarobljenosti.

Onako na prvu, činilo se rutinski, jasno, izvjesno, no sada, 4 sata kasnije, u 2 u noći, čini se da je ipak bilo puno, puno više od toga. Blicevi svijesti koji me vraćaju u one momente divljeg i strastvenog plesanja sebe kazuju da je moralo biti puno više.

No o tome riječi zaista nemaju ništa za reći.

Za kraj, ne preostaje mi nego da još jednom nasumično otvorim knjigu "Putovanje do ekstaze":

"Život sam po sebi je put prosvjetljenja koji ima svoje stupnjeve razvoja. Sve što trebamo napraviti jest da ga živimo, a ne da se s njime borimo, kontroliramo ga ili mu se opiremo. Život je tajnovita igra: možemo pobijediti jedino ako joj se predamo."

Odličan zaključak, pomišljam. Zamijenim li riječ život (ili je nadopunim) rječju ples, ove tri Gabrielline mudre rečenice savršeno sažimaju otvaranje serijala mojih 5ritamskih, plesnih iskustava.

No ma koliko Gabrielle snažno poentirala, treba mi u ovoj priči da zaključim citatom velikog Fritza Nietzschea, mojeg prvog i najvažnijeg učitelja strasti i življenja, koji je u Zaratustri tako snažno zakucao:

„Vjerovao bih samo u jednog boga, u onog koji bi znao plesati. A kad sam ugledao svog đavola, našao sam ga ozbiljnog, razložitog, dubokog, svečanog, bio je to duh težine - zbog njega sve stvari padaju. Ne ubija se gnjevom već smijehom. Naprijed, dopusti da ubijemo duh težine! Naučio sam hodati: otada mogu trčati. Naučio sam letjeti: otada ne želim da me tek gurnu, kako bih se pomakao s mjesta.

Sad sam lagan, sad letim, sad sebe vidim pod sobom, sada u meni pleše bog.“