ČAROBNI SE TRENUCI DOGODE SAMO KADA SE DOGODE.

Dogodi ti se s vremena na vrijeme kratak i često vrlo bolan trenutak svijesti kada shvatiš da ti je život postao skup malih i beznačajnih, krajnje predvidljivih rutina.

Nema boje, nema tona, samo prožvakana i dosadna, krajnje stresna rutina.

Još samo da... pa ću onda konačno...

Osuđenost na binarno poimanje stvarnosti, a sklopke za osjećaje, osjete i motivaciju već odavno su prebačene s jedinice na nulu.

A život, onaj vanjski, onaj na koji smo kažnjeni, ide dalje. I traži, svakodnevno traži i to u sve bržem i bržem tempu.

Nije to moj život, nije to moj svijet, moj posao, moje poimanje slobodnog vremena, moj odmor, moja strast.

Ne, nije.

Samo, prekidači su odavno na nuli. Uništeni i neiskoristivi. Nepromjenjivi.

Svi, ili gotovo svi.

Samo još jedan prekidač, onaj posljednji, ti preostaje. Prekidač koji s binarnog sustava prebacuje na heksadecimalni.

Prekidač je to za odjeb.

Na tom mjestu, dogodi ti se s vremena na vrijeme kratak i često vrlo ugodan trenutak svijesti kada shvatiš da ti je život postao skup malih i beznačajnih, kranje nepredvidljivih rutina.

Bez potrebe za nekim većim značenjem,

bez potrebe da razumiješ,

da imaš kontrolu.

Otvaranje onome što trenutačnost nudi, pa što došlo da došlo. Otvaranje nasuprotnih prozora u ustajalim sobama naših intimnih odaja da propuh konačno izazove smrtonosnu migrenu našoj naučenosti na poslušnost i brigu što će drugi reći ako budemo autentični (ma što otkrili da to uopće znači).

Jer, ako u binarnom sustavu postoje dobro i zlo, ispravno i pogrešno, sretno i nesretno, sebično i nesebično, u tom nazovi heksadecimalnom pristupu životu isti postaje spontana orgija svega nabrojanoga, ideološki swingerski party za početnike i one koji će to tek postati, gdje, naspram gangbanga u kojemu si ti ona nad kojom se redaju prljavi, ružni i zli, u seksi heksi sustavu jednostavno prestaješ biti dio te u svečano i ozbiljno odijelo obučene floskularne parodije koju nazivamo svijetom odraslih, napuštaš s podsmješkom karneval monogamnog papučarskog "da draga/ da dragi" konzervativizma između svog narcizma i potpune bezvrijednosti.

I sve je tu isto, ista sranja, isti stresovi, strahovi, obaveze, moranja, iskušenja, lekcije, nerazumijevanja, svađe, potrebe da smo u pravu, stidovi, grčevi, odgađanja, poniznosti, velik i mali životni/roditeljski/partnerski/prijateljski/sportski zajebi, okrivljavanja drugih za svoja sranja, osjećaji naše neponovljive posebnosti i kurčenja...

sve je isto, ništa isto nije.

I onda pročitaš 9 mjeseci trudnoj Stojci do sada napisan ovaj tekst, a ova počne da trudnički uzdiše... "ja sam trudna i imam ograničene kapacitete", kazuje mi.

"Malo me srce boli", dodaje.

"Od čega", upitam zainteresirano.

"Od tvog članka, što misliš od čega", nato će povišenim tonom.

Sranje. A baš sam htio dojmljivim porno prizorima zakamuflirati ideju da o načinu gledanja na situaciju, naš život dobiva na zanimljivosti. Zar to stvarno toliko nije jasno iz rečenice:

"Jer, ako u binarnom sustavu postoje dobro i zlo, ispravno i pogrešno, sretno i nesretno, sebično i nesebično, u tom nazovi heksadecimalnom pristupu životu isti postaje spontana orgija svega nabrojanoga, ideološki swingerski party za početnike i one koji će to tek postati, gdje, naspram gangbanga u kojemu si ti ona nad kojom se redaju prljavi, ružni i zli, u seksi heksi sustavu jednostavno prestaješ biti dio te u svečano i ozbiljno odijelo obučene floskularne parodije koju nazivamo svijetom odraslih, napuštaš s podsmješkom karneval monogamnog papučarskog "da draga/ da dragi" konzervativizma između svog narcizma i potpune bezvrijednosti."

U seksi heksi sustavu koristiš porno metafore da se zabaviš s igrom tjeranja ljudi od ovog teksta s wtf oblačićem iznad glave. Naporno, zakukučeno, teškoartiljeriski, zagušljivo, neurotično s punim potencijalom za psihozu, besmisleno, nejasno...

i sve to kako bi isprovocirao taj tvoj prekidač za odjeb.

Prekidač kojim s binarnog prebacuješ na heksadecimalni sustav, s neusporedivo mnogo više mogućnosti za tumačenje svake situacije. Gdje svakodnevni rutinizirani prizori postaju prilike za sasvim nova i uzbudljiva iskustva, kada im se prepustiš jednom novom slobodom zainteresiranog, naprostnog promatranja, kada im isključiš predvidljivost i očekivanost značenja.

Kada se zaigraš, kada potečeš.

Ili, kako bi to pjesnik pametnije i jednostavnije rekao:

Teče i teče, teče jedan slap;

Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,

I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati

I moja kaplja pomaže ga tkati.

I sada, na kraju ovog teksta, ne preostaje mi ništa drugo nego da ti se obratim. Tebi koja si izdržala do kraja. Tebi koji iz nekog razloga nisi odustao. Znam da nas je ovdje jako malo. I znam da je neminovno da na ovom mjestu osvjestim prisutne primjese mog narcističkog prekenjavanja. Često sam u kontaktu s tom tamnom stranom svoje osobe dok pišem tekstove za ovaj blog. No zanimljiv mi je taj neki prostor koji se otvara na ovaj način. Taj neki nejasan i nevidljiv emocionalni potencijal za neki krajnje čudan i osoban susret.

Zamišljam si da mora da mi puno značiš ako ovo čitaš. Mora da smo se negdje nekako na neki više ili manje čudan/nejasan način ipak sreli. Možda usput, možda puno dublje. I to je ono što mi je važno. To je dio koji volim u vezi života. To su oni čarobni trenuci koje zbrajam u svoja najveća postignuća. Oni koje ne možeš isforsirati, kao što ne možeš ni isforsirati tekst.

Iskreno, rijetko čitam svoje tekstove nakon što ih napišem. No volim ih čitati za godinu, dvije ili tri. Zahvalan sam fb-u na opciji uspomena jer mi na taj način daje priliku da se s odmakom sretnem s ovim tekstovima. I volim kada zavolim svoj jedno ili više godišnji tekst. Kada osjetim njegovu autentičnost i nadahnutost. Kada mi drži vodu i nakon godinu dana. Volim i kada se ne slažem s napisanim jer znam da sam u međuvremenu ponešto i naučio.

Volim čitati i tuđe priče, no nažalost, ljudi tako rijetko zapisuju svoje priče. A tako se divne priče događaju svugdje oko nas i volio bih da, kao što to ja činim, i drugi ostavljaju svoje tragove, da pišu svoje životne romane kroz male skice i detalje, kroz intimne i iskrene poglede na svijet, kao što to s vremena na vrijeme čini, primjerice, Nataša Namćorasta.

I baš sam danas naišao na fb-u na članak o ženi koja je godinu dana umjesto opcije "like" ostavljala svoje komentare.

Posljedica je bila neusporedivo više kontakta i osobne note s drugim ljudima.

Shvatio sam da mi baš to fali. Jebeš taj površni mlohava ćuna "like" svijet. Život je stvarno predragocjen da ne bismo iznosili svoja mišljenja, dijelili emocionalne reakcije, pretjerivali, bili patetični, griješili i preuzimali odgovornost za pogreške. Da ne bi učili slušati jedni druge, otpuštati pritisak svoga narcizma (kao posljedice svoje ostavljenosti u onim situacijama kada smo, ranjeni trebali ljubav, i podršku, a ne lekciju i samoću, kao i u onim drugim situacijama kada smo trebali ljutnju i frustraciju, a ne podršku i razumijevanje).

Zato mi je drago da si tu. Zato što nema nikakvog sudbonosnog i posebnog razloga da nam se dogodio ovaj susret na kraju jednog ovako grčevitog i namjerno iskarikiranog teksta. No puno mi znači tvoje prisustvo. Stvarno i iskreno. I to ne toliko na ovom mjestu, na ovom blogu, koliko u mojem životu.

Jer ako stvarno postoji netko tko je spreman izdržati do kraja ovakvog teksta, kažem ti, mora da smo uspjeli u nečemu zajedničkom, ma što to bilo i kako izgledalo.

Hvala ti na tome.