REAKCIJE NA SERIJU "13 REASONS WHY"

Harry je definitivno bio drugačiji od drugih. Njegove sarkastično-cinične i krajnje brutalno- nekonvencionalne metode kročile su u područja adolescentskih emocionalnih džungala gdje niti jedna učiteljska noga nikada prije nije niti neće.

Harry je radio u kaznionici, kako su zvali učionicu u podrumu gdje su bili prisiljeni odlaziti učenici po kaznenom postupku. Isključivo se radi o "učenicima-slučajevima". Jasno je da bilo kakav oblik odgojno-obrazovnih iluzija gubi svaki smisao na ovakvom mjestu. Umijeće je ako se međusobno ne poubijaju. Njegova se nastava više svodi na prevenciju veće štete kontroliranjem one manje. Ili bi to tako trebalo biti na jednom takvom mjestu.

No Harry osniva "Suicide club" i vodi škvadru iz kluba (čitaj kaznionice) na ekskurziju u mrtvačnicu da vide kako izgleda 18-godišnji mladić koji si je sačmaricom raznio glavu. Na taj će si način svi do jednog izbiti iz glave bilo kakvu pa i najmanju pomisao da u suicidu ima bilo što glamurozno i cool.

No teško da ovako brutalna pedagoška metoda može proći nezapaženo.

Već istog dana poslijepodne Harry je pred pločom pod otvorenom rafalnom paljbom pobješnjelih roditelja. Sama ostavka nije dovoljna; roditelji su šokirani i zgroženi ovim postupkom. Ne mogu vjerovati da mu je itko ikada uopće dao pedagošku licencu i dozvolu da radi u školi.

Harry šuti i mirno stoji pred pločom. Nije još trenutak da progovori. Čini se da je miran. Kao da se ovo njega ne tiče, što se ne može reći za ravnatelja škole koji se otapa od znoja neugode stojeći kraj njega i pokušavajući riječima i isprikama zadržati roditelje od direktnog fizičkog linča na profesora.

No Harry se ne ispričava. I tek kada se kolektivni balon ljutnje i bijesa konačno ispuše i u sobi zavlada nekoliko povezanih sekundi tišine, Harry progovara mirnim tonom.

- Što mislite, koliko je vaše djece pomislilo da bi bilo najbolje da ih nema, koliko ih je poželjelo da se ubiju?

Roditelji ne mogu da povjeruju svojim ušima; profesor ne samo da se ne ispričava i ne nudi svoju ostavku, nego ih još i proziva i provocira.

- Svi do jednog se varate- uzvraća im Harry i napušta učionicu ostavivši roditelje u tišini.

Tako je to izgledalo u jednoj od epizoda iz davne 2000. godine u seriji Boston Public, čija radnja prati jednu srednju školu i njezine profesore i učenike.

Prošlo je od tada puno godina, no meni je ta scena i dalje živa u sjećanju. Iako epizoda ima svoj snažan dramaturški obrat, nema patetičnih govora, mudrih propovijedi, izvlačenja zaključaka, emocionalne manipulacije i jeftine retorike. Šamar je isporučen na najjednostavniji i direktniji način. Da, šokantno je i traumatično odvesti srednjoškolce u mrtvačnicu da vide klinca koji se ubio, no neusporedivo je šokantnija svijest da je suicid tema s kojom se suočavaju i naša djeca.

Statistike kažu da godišnje 800 000 do milijun ljudi izvrši suicid dok broj procijenjenih neuspjelih pokušaja samoubojstava svake godine iznosi 10 do 20 milijuna.

800 000 samoubojstava, 10 do 20 milijuna pokušaja!!!

Vijest o novoj Netflixovoj seriji "13 Reasons Why", koja se bavi temom tinejdžerskog samoubojstva, privukla mi je pažnju.

Pročitao sam da je serija u SAD-u izazvala snažne reakcije, otvorila važna pitanja i utjecala da se konačno počne pričati o tabu temama među srednjoškolcima.

Ideja je jako zanimljiva. 17-godišnja Hannah Baker izvršila je suicid i iza sebe ostavila 13 audio kazeta na koje je nasnimila 13 razloga zašto je to učinila. 13 razloga prati 13 osoba koje su utjecale na njezinu smrt.

Serija je nastala prema popularnoj knjizi "13 Reasons" Jaya Ashera.

Od prve sekunde serije nametnula mi se misao da je ciljana publika upravo tinejdžerska populacija. Not my cup of tea, pomišljam, no zanima me kako će se rasplesti ova zanimljiva ideja. Priznajem da imam problema s emocionalnom neautentičnošću glumaca i onom američkim serijama sklonom patetičnošću kadra.

Već s glavnom glumicom Hannah, koju glumi 21-godišnja Katherine Langford, imam problem. Neuvjerljiva mi je i preglumljena. A za osobu koja je izvršila suicid jako je važno da joj vjeruješ. Tanka je granica između prekenjane emo karikature i istinske po život opasne egzistencijalne drame jedne tinejdžerke, a Hannah odiše pozerstvom i neuvjerljivošću. Jednostavno joj ne vjerujem.

No čak niti to me nije spriječilo da nastavim gledati. Navikneš se s vremenom. Ipak sam i ja odrastao uz puno sličnog smeća tako da nije da ne mogu izvesti mentalnu diverziju u kojoj mogu popušiti dobru priču i na taj način progledati kroz prste fake izvedbi.

Jer, priča je ono što je u ovom slučaju važno. Priča koju je tako potrebno i važno otvarati i dijeliti. Da mnogi mladi ljudi dobiju potporu, da se osnaže, da se konačno goli carevi počnu proglašavati golima. I tu serija ima svoju važnost i funkciju.

Otvaraju se teme seksualnog uznemiravanja, brutalnih igara moći, gdje se popularni učenici ismijavaju onim drugačijima, gdje su uvrede oštre i beskompromisne a posprdne titule gotovo neobrisive.

Netko će reći, klasično srednješkolsko okruženje. Definitivno nedovoljno za samoubojstvo.

No priča ide dalje i teme postaju sve teže i teže. Kada se u jednadžbi pojave čak dva silovanja, jasno je da kreće kolektivni raspašoj. Konji postaju miševi, a kočije bundeve.

Pratimo emocionalno raspadanje Haninog jedinog preostalog prijatelja Claya Jensena, kojeg glumi 20-godišnji Dylan Minnette, koji zapravo i preslušava 13 kazeta i otkriva Hanine razloge i krivce koji stoje iza njezine odluke.

Na trenutke potpuno gubi glavu, stalno mu se priviđa Hannah, pita se što je on učinio, kako ju je on ubio, i zašto nije bio tu za nju kada ga je trebala.

Malo pomalo priča raste i dolazi ka raspletu i baš na tom mjestu potpuno se raspada u američki klišeizirani kičeraj.

I ne samo da mi nije uspjela zadržati pažnju nego se zaplela u potpuno nerealnim i jeftinim rješenjima, otišla u glorificiranje toksičnog emocionalnog nabijanja krivnje i preuveličavanje svake sitnice do besmislenih razmjera.

Završio sam s gledanjem serije razočaran i posran. Od jedne tako obećavajuće ideje serija se raspala po šavovima na mjestima gdje je trebala biti najjača. I ako sam u početku serije emogao tolerirati patetične, klizeće startove, trebalo mi je da u ulasku u kraj sezone artikuliraju smjer i poruku. Nažalost, to i jesu učinili, no na tako jeftin i loš način da mi je pomalo i mučno kada osvještavam koliko je tu jeftinog nabijanja krivnje usađeno u ključne momente serije.

S druge strane, samoj se temi suicida pristupilo prilično površno. Mogu razumijeti da se radi o pogledu jedne srednjoškolke, jer upravo njezinu priču serija prati, no nikako mi ne drži vodu ideja da su njezini roditelji podržavajući i otvoreni prema njoj, a onda ona zbog nemogućnosti da se nosi s uvredama i zlostavljanjem vršnjaka, odlučuje izvršiti suicid. Teško da bi se tako nešto dogodilo da se radi o zaista emocionalno funkcionalnoj i podržavajućoj obitelji kakvom je njezina prikazana. Iako nas serija uči da Hanini roditelji imaju financijskih problema i zbog toga ne mogu jasno vidjeti svoju kćer, nema nikakvih naznaka da bi se zaista moglo raditi o suicidalnom sjemenu koje je posađeno u ranom zanemarivanju Hannah dok je bila djevojčica. A to su, ma koliko psihološki klišeizirane bile, neizostavne sastavnice gotovo svake suicidalne priče.

Netko će reći da, ako je već njezina hipersenzitivnost na ismijavanje i vrijeđanje pomalo pretjerana i sasvim sigurno objektivno nedovoljna da nekoga natjera na suicid, onda silovanje to sasvim sigurno jest. No baš na tom mjestu priča je nepodnošljivo šuplja i naivna.

Osobno ne mislim da ismijavanja i raznorazna mala i velika usputna zlostavljanja ne mogu osobu izazvati na suicid. Ako se poklope okolnosti i takva bolna iskustva dođu na plodno tlo odrastanja u disfunkcionalnoj i hostilnoj obitelji, čak i usputni seksistički i omalovažavajući komentari ("nije to ništa, dečki su se samo malo šalili") mogu biti dovoljni. Nažalost, iskustvo nas uči da se takva ismijavajuća iskustva najčešće i događaju osobama koje dolaze iz problematičnh obitelji kao što i sami zlostavljači imaju slična obiteljska iskustva.

No kap koja je prelila čašću definitivno je silovanje. Hannah proživljava mračnu noć duše na, kako ona to kaže, najgori dan njezinog života. Način na koji se nosi s teretom je duga šetnja gradom. Šetnja koja je odvodi do kuće dečka koji je nekoliko dana prije toga silovao njezinu prijateljicu?!? Tamo je party, a ona se priključuje? Potpuno besmisleno i suludo. Tamo je i djevojka koja je silovana sa svojim dečkom, prijateljem od dečka koji ju je silovao. Zabavljaju se u jacuzziju i pozivaju Hannah da im se priključi. Upravo tu će i ona biti silovana.

Zaista ne razumijem logičnost scene. Mogu prihvatiti tinejdžersku energetsku neartikuliranost koja bi je u nekom suludom scenariju možda i dovela na ovakvo mjesto, no da bi se ona skinula u donje rublje i uživala s njima u jacuzziju od tipa koji je silovao njezinu bivšu frendicu, i još k tome i nju srela na tom partiju... to mi je prešuplje i neprihvatljivo.

Zvuči mi nevjerojatno da ovako nešto može igdje proći. Vrhunac serije i onda se dogodi ovakav klizeći start.

Sličan doživljaj imao sam i na drugim važnim mjestima poput trenutka u kojem se Hannah i Clay konačno zbližavaju. Početak njihovog ljubavnog klinča biva prekinut jer je Hannah u tom trenutku pomislila na sva neugodna iskustva koja su joj drugi muškarci priuštili. U tom trenutku silovanje još nije u priči. Niti taj scenarij nije u potpunosti nemoguć, no totalno mi je jeftin, neuvjerljiv i emocionalno površan. Hannah tjera Claya od sebe govoreći mu da se makne od nje. Jadan Clay, jedan od onih koji su uvijek na usluzi drugima, ne razumije što se događa, pokušava shvatiti što je krivo učinio (jer on je uvijek samome sebi kriv za nešto, što nije neočekivani dio postsuicidalne priče u slučaju bliskih osoba), kako je povrijedio Hanu. Klasičan drama queen moment gdje se pokušava stvoriti traumatska reakcija, no nije baš točno jasno na što. I opet kažem, ne omalovažavam mogućnost da bi Hanini razlozi mogli biti dovoljni, no način na koji je to u seriji prikazano, nepodnošljivo mi je jeftin pa čak pomalo i uvredljiv za osobe sa stvarnim traumatskim reakcijama. Ta se atmosfera stalno provlači kroz seriju.. teško je povjerovati da Hannah nije samo drama queen koja pokušava privući pažnju na sebe, a način na koji ju je Katherne Langford odglumila, samo produbljuje predrasudu. Odličan primjer kako ta gotovo identična scena izgleda uvjerljivo i autentično možemo vidjeti u meni odličnom filmu "Short Term 12" gdje glavna likinja Grace tijekom ljubljenja sa svojim upravo fascinantno nježnim i podržavajućim dečkom u jednom trenutku istog odguruje od sebe i stišće mu šamar. Gotovo identična scena, no neusporedivo moćnija i uvjerljivija. U filmu saznajemo da je Grace seksualno zlostavljana od oca i stoga je jasno odakle dolazi njezina ishitrena reakcija. Brie Larson glumi Grace na način da joj vjeruješ, da je razumiješ, učiš od nje, shvaćaš je, jasno ti je odakle dolazi njezina emocionalna zatvorenost. Važno je, u ime predrasude o američkom patetiziranju stvarnosti, napomenuti da se također radi o američkom filmu.

Katherine u ulozi Hannah to nema. Čak suprotno. Neuvjerljivost glume, usuđujem se reći, radi više štete temi kojom se serija bavi, nego što osvještava. Jer zahvaljujući izvedbi, lako je zaključiti da su suicidalni mladi ljudi samo razmažena derišta željna pažnje koja od muhe rade slona. I tu vidim najveću zamjerku seriji.

Negdje sam pročitao zanimljivu ideju koja mi se odlično uklapa na ovo mjesto, da je, zahvaljujući zrcalnim neuronima, naša prirodna reakcija na autentične osjećaje suosjećanje, dok nas preuveličavanje i emocionalno fejkanje iritira i ljuti.

Točno tako se ja osjećam u vezi Hannah, a ne želim se tako osjećati jer shvaćam i razumijem važnost teme. No jednostavno ne uspijevam.

Posljednja 13. epizoda dodatno rastura i ono malo dostojanstva koju je serija imala tijekom prijašnjih epizoda i tu postaje sasvim jasno da se radi o klasičnom američkom hollywoodskom površnom, tinejdžerskom proizvodu koji otvara važne teme, no ne uspijeva se ozbiljno pozabaviti njima. Patetično inzistiranje na nabijanju krivnje preživjelih, preuveličavanje svake bolne riječi koju je proživjela, potpuno neviđenje i odbacivanje istinski podržavajućeg Cleya bez jasnog uzroka...

Svake sekunde kako prilazi kraju, serija gubi na dostojanstvu i to onom elementarnom. Ironično je da velika većina Haninih vršnjaka koji se pojavljuju u seriji imaju neusporedivo više razloga da se ubiju s obzirom na neusporedivo stvarnija zlostavljanja koja proživljavaju doma.

Nažalost, iako mi to nikako nije namjera, ne mogu i sam ne zaključiti da se radi o ozbiljnom pretjerivanju i preuveličavanju. Barem je to dojam koji sam dobio iz ovako loše napravljene serije oko tako važne teme.

Koliko me serija razočarala kazuje podatak da sam jučer rezervirao knjigu u knjižnici da se uvjerim je li predložak jednako površan ili je problem u ekranizaciji.

Ono što smo mogli sekundarno naučiti iz ove serije, i to mi se čini jako važnim, je ogroman jaz između tinejdžera i odraslih. Od školskog savjetnika preko profesora pa do roditelja, serija nas uči da mladi ljudi ustvari nemaju nikoga tko bi ih razumio. Naravno, jednim dijelom činjenično to i je razoblje odvajanja od roditelja i osamljivanja, no to nikako ne znači da mladi ljudi u tim godinama trebaju ostati sami. Zajeb je da će upravo tinejdžerske godine najbolje pokazati kakav su odnos roditelji s djecom baštinili u prethodećim godinama djetinjstva. Ako roditelji nisu uvažavali i poštovali dijete, niti dijete neće uvažavati i poštovati roditelje kada dođe u tinejdžerske godine. Čak štoviše, velika je vjerojatnost da će raditi suprotno od njih. A da priča nije bezizlazna, na odličan način pokazuje knjige Jespera Juula "Obitelji s tinejdžerima" u kojoj na nekoliko slučajeva obiteljskih drama s mladim ljudima majstor Jesper pokazuje što znači istinsko uvažavanje i viđenje adolesenata.

Čini mi se da ću, da isperem gorak okus iskustva gledanja ove serije, morati ponovno po ne znam koji puta pogledati gore spomenuti film "Short Term 12" koji se s ovim i neusporedivo bolnijim temama bavi na tako snažan, autentičan i poučan način.

Za zaključak mogu reći da mi je ipak drago da je ova serija snimljena pa da čak i ovakva površna i nedostojna teme, izazove neke ozbiljne i važne razgovore među nekim pametnijim i boljim tinejdžerima. Nadam se s jasnim kritičnim odmakom.