Run, Zagreb, Run. uskrs za pamćenje.

Svaka čast raznoraznim meni dragim ljudima na njihovim vjerskim uvjerenjima i potrebom za, doduše nesvjesnim, ritualnim posvećenjem proljetnog buđenja prirode, no cirkus u koji je kršćanstvo pretvorilo te poganske običaje, učinivši od tih prirodnih rituala nekrofilnu masturbaciju ukusa i okusa, budi u meni odbojnost.

Svake godine otprilike u ovo doba progoni me slična čežnja. Da pobjegnem, negdje, bilo gdje, daleko od tih blagdanskih pizdarija.

Prvu priliku za bijeg osigurao je Janko oganiziravši subotnji trening na Samoborskom gorju.

Kiša je u subotu ujutro odigrala ulogu iskušenja koje će razvrstati ziheraše od kockara.

Jankov telefon ujutro je zvonio bjesomučno; nije se javljao. Zar ekipa ne zna u kojem je klubu? Zar nisu čuli za onu njegovu da se treninzi nisu odgađali ni za vrijeme rata?

Nakon što je prorijedila redove, kiša se, kako i doliči, povukla taman na vrijeme za početak treninga i nije se više javljala.

U kombinaciji Ak Sljeme, SRT i ZG treking škole, skupilo se 50-ak ljudi za jedan opušten i ugodan trening.

Kiki je povukao ambicioznije i brže, bila je tu i hodačka grupa, a mi smo se odlučili za sredinu i Jankovu grupu gdje će, poučeni iskustvom sa Sljemenarenja, biti taman. A za treninge na brdu volim da mi bude taman. Ipak se još uvijek smatram trkačkim početnikom i poštovanja prema brdu mora biti.

Laganih 13-ak kilometara, staza isprepletena malim brežuljcima kao stvorenima da se trčkara po njima, iznijansirana maglom i postkišnom prozračnošću, učiniše ovaj trening obično posebnim.

A Janko je bio raspoložen da dijeli s nama mnoštvo onih malih i velikih, poučno-zabavnh trkačkih priča iz svoje bogate riznice pa je osjećaj ugode i opuštenosti bio još snažniji.

A kada bez veće drame na pola treninga u planinarskom domu Željezničar, pod Oštrcom, u miru popiješ pivo i dočekaš greblice da se taman ispeku, pa ih konzumiraš i nigdje ne žuriš, u hodu osmisliš novu vrstu pive, tzv. Nebodersko, uz toplo pucketanje drvene peći, sve je na svom mjestu, daleko od uskršnjih pritisaka. Bilo je lijepo, bilo je jednostavno, opušteno i smirujuće, kako to samo šuma zna da ti učini.

Dan poslije, spontano se otvorila još jedna prilika za bijeg. Vijest da za uskrs ujutro u Zagrebu maraton trči 32-godišnji Peter Thomson prenijela je Run Zagreb ekipa jer će upravo oni biti domaćini simpatičnom Englezu. Njegova je ideja jednostavna i vrlo izazovna, kako fizički tako i tehnički: 44 maratona u 44 dana u 44 europske zemlje.

Razlog je podizanje svijesti o važnosti mentalnog zdravlja i skupljanje novaca za dvije ustanove tog tipa u Engleskoj. Jako pohvalna i simpatična ideja. No, iako mi se svidjela ideja, ostavio sam si prostora da u nedjelju ujutro kada se probudim vidim kako se osjećam. Nisam navinio sat, nije bilo pritiska. Jutro je pametnije od noći. A ujutro je svanuo još jedan od onih oblačnih dana, kao stvorenih za trčanje. Zašto ne, pomislio sam. I prava je prilika da se u blizini stana priključim pa da trčim s njim i tko već bude trčao s njim po gradu jer su na stranicama Run Zagreba okvirno opisali rutu kojom će se ići. Inače volim nedjeljno jutro i prazan grad, no sada bi, s obzirom na uskrs, to moglo biti još dojmljivije. Kako su krenuli u 8 ujutro s Kamenarke, zaputio sam se Držićevom prema Vukovarskom. Tajming je bio savršen. Tek što sam prešao semafor, tao negdje oko pola 9, tročlana ekipa s Hrvojem Horvatom na biciklu, nailazila je. S njim su trčale Antonija Orlić i Paula Vrdoljak, dvije prekaljene ultrašice s posebno dojmljivim rezultatima s utrke na 24 sata gdje su obje prešle magičnu brojku od 200 km. Na prvu sam se osjećao nedoraslo ovoj ekipi, jer ipak sam ja u svojoj glavi i dalje početnik, no tempo koji su držali od 5:25 min/km odgovarao mi je. Ni prejako ni preslabo.

Moj je plan bio jednostavan: nije ga bilo. Trčat ću dok mi se bude trčalo. Kada sam im se priključio, Peter je istrčao 6 kilometara. 36 do kraja.

Kako je polovica Run Zagreb ekipe, a to se odnosi na Tamaru i Ivana, u Portugalu, u iščekivanju svog traila u Madeiri za tjedan dana, druga polovica, Hrvoje Horvat i Sandra Bortek preuzeli su na sebe dadiljanje Petera Tomsona(koji, koliko znam, iako, doduše nisam provjerio, nije u rodu s našim poznatim pjevačem Thompsonom). I odlično su to napravili. Moglo se vidjeti iskustvo kod postavljanja staze jer Run Zagreb upravo se bavi ponudom organizacije trkačkog turističkog obilaska grada. Odlična ideja koja me osvojila na prvu.

Kako sam u njihovoj organizaciji lani išao na Ljubljana maraton, simpatije prema ovoj mladoj i kreativnoj organizaciji su dodatno porasle, a nakon dvije organizirane utrke Cajtnot (na kojima doduše nisam bio, no jako mi se sviđa koncept), u kojoj se kombiniraju trčanje, odgovaranje na pitanja o gradu Zagrebu i "potraga za blagom", Run Zagreb je ostavio ozbiljnog traga i na turističkom i na trkačkom planu. A tu je i izrada trkačko-turističke aplikacije koja će imati za cilj da navodi ljude po raznim gradovima Europe, ako sam dobro shvatio. Uz simpatiju prema Peteru, moja odluka da sudjelujem u jutarnjem uskršnjem trčanju jednim je dijelom bila motivirana podrškom i poštovanjem prema Run Zagrebčanima.

A staza je išla iz Novog Zagreba iz Kamenarke preko Sarajevske na Most mladosti pa Držićevom do Krešimirca pa kraj Đamke do Draškovićeve, zatim Ribnjak, Kaptol, Europski trg, Ilicom do Cvjetnog pa do HNK, kraj Botaničkog do Glavnog kolodvora pa kroz Importane na V. Holjevca, klupice kod Močvare, nasipom do Jaruna, krug oko jezera sa skretanjem na "Inmusic otok", povratak nasipom do pješačkog savskog mosta, pa nasipom s druge strane do Bundeka, pa veliki krug na nasipu, povratak na Bundek, veliki krug do Mosta mladosti i zatim mali da se skupi potrebna kilometraža.

Mene je posebno motiviralo da trčim po gradu koji je, kako sam i očekivao, bio prilično prazan i prohladan. Tek smo pred katedralom naišli na horde koje su taman u tom trenutku izlazile iz crkve. Odličan tajming Hrvoje, dobra ti je ideja ovaj kršćanski cheering point. Malo da podigne atmosferu. Atmosfera u ekipi je zaista opuštena i lagana. Peteru je zagrebački maraton 16. u zadnjih 16 dana. Dva dana prije bio je u Crnoj Gori, dan prije u Sarajevu. A da njegova ideja, osim potrebitog fizičkog napora, iziskuje i dobru organizaciju, pokazala je situacija noć prije. Naime, bus kojim su Peter i njegovih dvoje prijatelja u pratnji trebali iz Sarajeva doći u Zagreb, kako bi u 8 ujutro startali s novim maratonom, nije se pojavio. Ekipa je bila prisiljena da plati taxi do Zagreba (300 eura) kako bi stigli na vrijeme.

No stigli su i novi dan je pred njim i priča ide dalje. Peter je izrazito simpatičan i opušten lik. Naizmjence pričamo s njim i ugodne su priče. Malo o trčanju, malo o prijašnjim iskustvima proteklih dana, ljudima koji ga dočekuju i pomažu mu u realizaciji ideje, Goranu Ivaniševiću, njegovom gradu odakle dolazi, razlozima zašto se odlučio na ovaj pothvat...

Sandra nas, zajedno s Peterovom prijateljicom dočekuje na nekoliko mjesta s okrijepom.

Okrijepa je bogata i ima sve što je potrebno za duže trčanje. Paula, Antonija i Peter trče s lakoćom, a niti meni u njihovom društvu nije teško. Uglavnom se držimo na tempu 5:25.

Na nasipu kod Boćarskog priključuje nam se Goran Kovačević Kole, koji je ekipu pokušao uhvatiti na Mostu mladosti na početku, no pobjegli su mu pred nosom. Na Jarunu bivamo pojačani Zoranom i Danijelom Kos na biciklima. To automatski znači i live facebook prijenos by Kos, što daje jednu novu notu i zajebanciju cijeloj priči. U nekoliko će navrata Kos svojim simpatičnim, šaljivim komentarima popratiti događanja na stazi. Na Jarunu nam se priključuje i nepoznata djevojka koja će trčati s nama krug oko Jaruna. Sljedeća okrijepa je na pješačkom mostu gdje nas čekaju uz Sandru i dvoje Engleza Lidija, Sonja i Jelena.

Lidija će nam se priključiti u trčanju, a Kole će nas otpratiti do Mosta slobode. Ja i dalje nemam jasnu ideju koliko ću trčati. Oblačno je i stvarno mi nije teško pa nastavljam. Lidija baca bubu u uho Peteru o spartatlonu na koji će u rujnu ići Veca, Paula i Antonija.

Sviđa mu se ideja. Od početka je fasciniran i zahvalan da s njim trče dvije reprezentativke na utrkama na 24 h. Iako planira istrčati 44 maratona u isto toliko dana, osjeća strahopoštovanje i divljenje prema njihovom podvigu trčanja 24 sata. Treba li u tom kontekstu uopće spominjati i njihove kraće trke na 100 km? Lidija je svojom nepresušnom životnom energijom unijela živosti u priču, pojavio se i Mario Krešević koji će nas na biciklu pratiti do kraja.

Na Bundeku nas, kako i doliči, dočekuje i reporter TV Štenare. Susret Safeta i Petera je pomalo euforičan. U posljednim kilometrima Kos pojačava svoje fb prijenose, cilj je blizu, na mostiću se već vijori zastava Run Zagreba, još samo malo, i sunce se pojavilo da okruni pothvat.

Postalo je očito da ću ja trčati do kraja, što je ekvivalent od nekih 36 do 37 kilometara. Kos me zajebava da ću napraviti PB i to uopće nije daleko od istine. No tko se još opterećuje rezultatima i tempom na ovakvom trčanju. Neusporedivo mi je lakše trčati kada ne moram, kada nemam rezultatskog pritiska i grča. Taj osjećaj opuštenosti i zahvalnosti da sam u ovakvoj ekipi. U međuvremenu nam se za posljednjih nekoliko kilometara ponovno priključio Kole da završi ovu priču u stilu. Ulazimo u cilj gdje nas čeka vesela ekipa. Čak mu je ekipa run Zagreba priredila medalju za sjećanje na ovaj

dan.

Divan dan, za mene nastao iz ničega.

Nakon subotnjeg treninga i nedjeljnog jutarnjeg trčana s Peterom, ovaj se uskrs za mene pretvara u jedan od onih, kako ga je Hrvoje nazvao, za pamćenje. Lijepo je biti dio ovakve priče. Lijepo je podržati trud Petera i Run Zagreba. Lijepo je trčati s Antonijom i Paulom. Lijepo je trčati rutom koju je Safet nazvao "najljepšom maratonskom rutom ikada istrčanom u Zagrebu".

Lijepo je dobiti priliku da svoje poganske porive zadovoljiš na tebi najbolji mogući način. Pritisak popusti i odjednom nemam više problema ni sa svim kršćanskim od pogana preuzetim običajima.

A to je dobro.