69 VOAJERSKIH KILOMETARA ISTRE ZA POČETNIKE I PRIJATELJE. krajnje personalizirani roadtrip.

Pomalo sam već dosadan i sebi i drugima s ponavljanjem priče kako mi je u vezi trčanja u Salomon Running Teamu najbolje druženje. I onda se početkom godine nađeš na jednom neinspirativnom i bolnom mjestu, kada po prvi puta ozbiljno doživiš krizu i pitaš se ima li smisla sve to mučenje po temperaturama ispod nule jer se, kao, spremaš za tamo neki maraton početkom ožujka. Samo nekoliko mjeseci prije znao si gdje ti je mjesto, volio si dolaziti na treninge i s radošću i strašću sudjelovati u raznoraznim pričama s Vecom i dragim ljudima oko nje u 1. SRT grupi. No odjednom, pola je tih ljudi nestalo, a pojavili su se neki novi koje ne poznaješ. Kriza identiteta nikada nije bila snažnija. Povlačiš se u drugu, sporiju grupu, jer tamo je puno poznatih ljudi, tamo je Trs, no onda ispadne da niti Trsa neće biti sljedećih dva mjeseca zbog zdravstvenih problema. A važan mi je taj identitetski dio, to trenersko vodstvo i specifična boja i tonalitet koje treneri daju svojoj grupi. Tih dva mjeseca dok nije bilo Trsa, 2. SRT grupu vodili su raznorazni. I ma koliko volio Jankove treninge i jurnjave kroz crvena po Novom Zagrebu, Domagojevu smirenost i mudre savjete, Milanino vikend vodstvo dužina ili Robijevu kiruršku tempo preciznost, nedostajala mi je ona grupna prepoznatljivost jednog trenera, ono nešto što sam imao s Vecom u prvoj grupi tijekom jeseni i što mi je toliko odgovaralo.

Ne čudi stoga da mi je i trkačka motivacija pošteno opala. Trebalo je preživjeti do Trevisa i maratona.

Četiri mjeseca kasnije nalaziš se u Buzetu, maraton je uspješno obavljeno, davno, prošlo vrijeme, sjediš na osunčanoj terasi kafića pored kojega je netom startala utrka na 69 kilometara i srce ti je opet veliko i ponosno jer, iako ne trčiš tu utrku, pratiš svoje prijatelje na tom za njih novom i važnom životnom pothvatu, jer opet tako jasno imaš svoje mjesto i ljude s kojima osjećaš pripadnost, ljude koje voliš u svoj ljepoti njihove raznolikosti.

Tamara i Ivan će me pokupiti u Buzetu kako bi u Motovunu dočekali i podržali Anitu, Anu, Gordana i Katju na okrijepi. Ivan će trčati laganih 42 km, a Tamara, kao ni ja, neće trčati ništa. Plan je bio da ih dočekamo u Motovunu pa se onda zaputimo u Umag gdje ćemo ih čekati u cilju.

No na moju veliku radost, Tamara je bila otvorena za moju ideju da ih pratimo autom i na međupostajama ove seksi dionice trail križnog puta na manifestaciji poznatoj pod kovanicom 100 milja Istre.

Da nije bilo nje, moja bi se podrška svodila na čitanje knjige u Umagu i čekanje da ekipa uđe u cilj. Ovako ćemo i mi osjetiti utrku iz prve ruke.

Sljedeća scena: u podnožju motovunskog brda čekamo Ivana Videka da starta svoju utrku na 42 km, u opuštenom duhu pričamo morbidne viceve, razvijamo strategiju kako da piva u cilju bude hladna kada ekipa počne dolaziti, lagano smo opijeni suncem, Tamara prati na mobitelu prolaze, uspoređuje ih sa svojima godinu prije kada je i sama trčala istu utrku, Ivan pršti od energije i prognozira da će ući u cilj za nekih 5 i pol sati. Ionako mu je ovo samo malo ozbiljniji trening za uzbudljivi Madeira trail s ozbiljnom visinskom razlikom na koji on i Tamara idu dva tjedna kasnije, gdje će on trčati oko 120 km, a ona oko 90. Meni i Tamari misli su negdje na brdu zajedno s četveročlanom ekipom. Po rezultatima vidimo da su se razdvojili. Paralelno, još od jučer od 4 poslijepodne pratimo Elzu na njezinoj avanturi na sto milja. Ivan je prošle godine trčao u Dalmaciji 100 milja, no meni je ta dužina science fiction pa osjećam ogromno strahopoštovanje i divljenje prema Elzi. Zanimljivo je da nitko od trkača koje poznajem u vezi njezine odluke da ide na 100 milja nije sumnjao u nju. Svi su ponavljali kako se ne brinu za Elzu, kako je jaka u glavi i kako znaju da će ona to na svoj način završiti. Ništa se tu nije imalo za dodati, no bilo je fascinantno noć prije leći u udoban krevet u hotelu u Umagu s mišlju da Elza negdje ne tako daleko trči svoju utrku. Isto se dogodilo i sljedeću večer kada smo otišli spavati.

Žutih brojeva na startu maratonske utrke, koju, simbolično na Sto milja Istre zovu kratkom utrkom, se skupio popriličan broj. Atmosfera je pomalo opuštena, ili se samo meni tako čini jer ja ne trčim. No iz perspektive cestovnog maratona, definitivno opuštenija.

Iako trail svijet nije moj svijet i tek povremeno koketiram s istim, puno sam pozatiih ljudi sreo na startu. Osim već spomenute četvortke, tu su i Nataša, Tihi i Krcko, te još nekoliko iz viđenja poznatih likova iz AK Sljemena koji su došli na ovu utrku jer je ista izborna za ulazak u reprezentaciju za odlazak na europsko ili svjetsko trail prvenstvo. Kako bilo, prvih troje Hrvatica i Hrvata na utrci 69 km Istre ići će pod izborničkom palicom Janka na prvenstvo u Firencu u lipnju.

Ne želeći da propustimo prolaz ekipe kroz Motovun, napuštamo Ivana desetak minuta prije starta na 42 km i penjemo se na motovunsko brdo i zauzimamo mjesto na vrhu uske uličice gdje će prolaziti i žuti maratonci i zeleni 69-aši i crveni stomajleri. Jedino 110-kilometraši neće prolaziti kroz Motovun pa ćemo plave brojeve početi sretati tek u Oprtlju. Kako smo se ipak malo preračunali i stigli prerano, spontano smo počeli navijati za sve trkače. Ispalo je simpatično da sam ujutro obukao ljubičastu majicu 442 crew, koju sam nedavno od njih dobio na poklon, pa sam na jedan dan i ja mogao biti ponosni prenositelj njihova lika i djela.

I dok su maratonci, još uvijek svježi, bez većih problema savladali motovunsko brdo, na licima 69-ovaca mogli su se iščitati prije prijeđeni kilometri, dok smo i bez crvene boje broja mogli po razini iscrpljenosti prepoznati stomiljaše.

Podrška i pljesak svim narodima i narodnostima iz 37 zemalja, no mi smo iznad i prije svega čekali naše. Motovun je na 27,5. kilometru njihove utrke i to nije zanemariva udaljenost. A još ih čeka više od 40 po istarskim brežuljcima.

Anita se prva samouvjereno pojavila. Prošlo je nekoliko sati otkako sam ih pozdravio na startu i sada se ponovno srećemo u Motovunu. Kao da je između prošlo nekoliko života. Pojma nemam što se događa u njihovim glavama, kako je prvih 30-ak kilometara utjecalo na njih. Tamara odlazi s Anitom da joj pomogne oko okrijepe, a ja ostajem na vrhu uličice da poželim dobrodošlicu ostatku ekipe koji su na nekoliko minuta iza nje. Koliko su ostali iza, to ne znamo. No Anita se nije dugo zadržavala na okrijepi i dojam je bio da, iako je najviše povukla, nije potrošena i iscrpljena. Ana je došla nekoliko minuta iza nje. I Ana je samouvjerena i postojana na ovoj etapi utrke. Kratko zadržavanje i nastavak. Ana zrači trailerskim iskustvom. Čini se kao da je na optimalnoj razini potrošnje energije.

Dolazi i Gordan pomalo fasciniran kako su ove dvije povukle ispred njega. Gordan za razliku od njih dvije izgleda preopušteno i pomalo rastrgano. Da nije u kontekstu u kojemu je, bio bih uvjeren da je ozbiljno napušen. Naša je zadaća samo da smo tu s njim. Ništa više, ništa manje. Elementarna pomoć oko hrane i vode, no iznad svega emocionalna podrška. Tu smo i jako nam je stalo. Nema straha, nema brige, tek mala svijest o zamoru.

Vruće je i već je popriličan broj uspona iza njih, a najžešći dio staze, uspon do Oprtlja, tek dolazi.

Taman kada se Gordan sprema krenuti, nailazi i Katja. Na prvu se čini odlično, no kada skida naočale u očima se vidi prožvakanost. Na vrućem motovunskom trgu ponavlja Tamari kako joj je ovo neusporedivo teže od maratona, koji je prije tek nešto više od mjesec dana u Trevisu, baš kao i Gordan, rasturila bez većih drama. I dok su i Gordan i Katja trčali svoj drugi maraton u Trevisu s odličnim napretkom u odnosu na prvi, Aniti je to bio prvi i također ga je odlično odradila. Jedino Ana od ove četvorke nema cestovni maraton iza sebe, no zato ima puno više iskustva u trail utrkama pa tako i 1M utrku od 55 km na Medvednici tri tjedna prije Istre.

Drago mi je da Katja nema nikakvu ambiciju da ganja trojku ispred nje. Trči svoju utrku i to je jako važno na ovakvoj stazi. Otpuštamo Katju u bespuće preostalog maratona do cilja, a mi jurimo do auta kako bi stigli do sljedeće okrijepe u Oprtlju.

Sada je svatko od njih nasamo sa samima sobom. Nasamo sa svojim mislima, krizama i emocijama. Tko zna što će sve proći kroz njihove glave tijekom sljedećih nekoliko sati. Za razliku od maratona gdje nemaš puno prostora za razmišljanje, jer ideš dovoljno brzo da animiraš sve svoje energije na održavanje tempa, ovdje ima dovoljno prostora i vremena da u trenucima iscrpljenosti um obavlja svoje terore. tisućljetna tradicija proučavanja funkcioniranja uma i naše svijesti koristi sliku šteneta za naš um koji brzopotezno skače s teme na temu. Pravi je ovo trening, pravi emocionalni, križni put i, ono što Jospeh Campbell, poznati svjetski stručnjak za mitove, naziva putovanjem heroja. Putovanje koje rađa neke bolje i uzemljenije verzije nas. I taj dio moraš proći solo. Iskušenje, bespomoćnost, kriza, strah, razočaranje, bezvoljnost, euforija... ulaziš u zonu posebnog stanja nesvijesti i tragaš za sobom na onim mjestima koja u svakodnevlju gotovo nikada ne posjećuješ.

A sada te 69, 110 ili 172 km Istre vode točno tamo i to traje i traje uz sve izazove uspona i padova koji su pred tobom.

A kako je upravo energija ono što najviše troše, teško je zadržati svijest o naravi svog površnog i divljeg uma koji, što si umorniji, sve više reproducira destruktivne misli, kao najsnažniju nihilističku ostavštinu svojih predaka. Sva ona obiteljska mjesta gdje se ne živi, gdje je energija zapela, gdje su neotugovani gubici, gdje se potiskivalo da bi se preživjelo, sva ideologija i vrijednosni stavovi koji idu na račun naše autentičnosti... sve potencijalno na ovakvom mjestu niske razine energije dolaze na vidjelo. Sa sviješću o tome jako mi je stalo da sam im blizu. Svima četvero. I zato sam preplavljen zahvalnošću da je Tamara automatski pristala da ih pratimo i da ćemo im biti dvostruka poruka.

I baš je jučer, dok sam počeo pisati ovaj osvrt na internetu osvanuo video na kojemu gledamo ulazak posljednje maratonke u cilj na maratonu u Rotterdamu. Na satu je vrijeme 6 sati i 32 minute, žene prilazi cilju, a uz stazu su stotine ljudi koje euforično vrište i navijaju kao da je osvojila naslov lige prvaka u nogometu. Dočekuje je špalir ljudi koji ispucavaju konfete, a u pozadini svira pjesma Never Walk Alone. Upravo ta pjesma me najviše rasturila. To je ta poruka, to je razlog zašto obožavam Zg Runnerse i 442 crew.

Taj Never walk alone svojom pristunošću i ljubavlju šapućem Aniti, Ani, Gordanu i Katji.

A na stazi pravi izazovi tek slijede nakon Motovuna. To je uspon na Oprtalj. Najizazovniji uspon penjat će po najjačoj temperaturi.

Iako s nešto više primjetne iscrpljenosti na Gordanovu i Katjinom licu, nismo bili u Motovunu pretjerano zabrinuti za njih. Za sada je dobro, no tko zna što će biti nakon uspona na Oprtalj. Gordan je tu još imao ozbiljne ambicije da stigne cure koje su već u Motovonu imale prednost od 5 i 10 minuta. I još su k tome izgledale neusporedivo samuvjerenije i odlučnije. No dugih je 40-ak kilometara pred njima i svašta se može dogoditi. Uskrs je blizu i svi oblici proljeću pripadajućih uspona i padova, umiranja i dizanja iz mrtvih nisu bili neočekivani.

U Motovunu srećemo i Zvončicu te Natašu i Dugog. Milana ima ozbilju krizu i izgleda kao osoba koja će se jako teško popeti do vrha Motovuna, a kamo li nastaviti utrku (nekoliko sati kasnije i Milana će u neusporedivo boljem stanju proći kroz cilj).

Jurimo autom ka Oprtlju kako bi stigli tamo prije Anite i dočekali je. Kada se spuštamo s brda polazim kraj Gordana koji na ravnom dijelu uz Livade trči opuštenog koraka. Čini se da je Gordanova kriza na vrhu Motovuna popustila. Tu se točno može vidjeti da smo osim Ane većina nas dominantno cestovni trkači.

Nakon vožnje autom po prilično strmoj serpentini i uspona koji je nezanemariv čak i autom, s mišlju kako je tek njima penjati se gore, stižemo do Oprtlja zbunjeni jer ne nalazimo okrijepu. U daljini u podnožju vidimo neke bijele šatore i logično je da je okrijepa tamo, no gore s brda vidimo kako se dolje odvajaju dvije kolone trkača. Nije nam jasno što se događa. Pretpostavljamo da odvajaju maratonce od ostalih, no ne kužimo gdje je okrijepa. Pa nije valjda da u Oprtlju nema okrijepe. Tu im je najpotrebija i Gordan je s posebnim veseljem najavio da će se upravo u Oprtlju pošteno najesti. No u samom mjestu nikakvih znakova nema da bi tu negdje moglo biti nešto tog tipa. I dok smo mi zbunjeni pokušavali riješiti ovu dvojbu, pored nas se pojavila Anita s nekim drvenim štapom u ruci.

Bio je nešto arhaično predivno u toj slici. Ljepota prirodne, ženske snage, odlučnosti i samouvjerenosti. Bez imalo pretjerivanja, ona je na tom mjestu izgledala odmornije, bolje i snažnije nego nas dvoje zajedno. Kasnije smo se zajebavali na tu sliku kako će na sljedećoj utrci Anita zubima priklati nekog jelena u šumi, prebaciti ga preko vrata i nastaviti trčati s njim. Čini mi se da sam ja zamislio i potom podijelio tu sliku. Nije u njoj, s tim jelenom oko vrata, kojemu kaplje krv iz vrata, bilo ništa uvredljivo, iako možda ovako radikalno tako zvuči. Ta je slika slikoviti i pomalo ekstremni prizor onoga čemu sam svjedočio, a to je Anita koja nakon vrelog i teškog uspona na Oprtalj izgleda svježe i snažno. Moć, čista, predivna moć. Jer, na tom mjestu očekuješ slom, iscrpljenost i hvatanje daha po okolnjim brdima, a ona dolazi s onim štapom poput Mojsija da razdvoji planine oko sebe i završi tih 69 km.

Nismo se ni snašli, a ona je već projurila kraj nas. Konačno shvativši da se moramo spustiti

do bijelih šatora, otišli smo autom do dolje. No dok smo mi došli dolje do okrijepe, Anita je već otišla pravac Grožnjan.

I ako se u Motovunu sva težina, izazovnost i ranjivost ove utrke pojavljivala na licima stomajlera, ekipa na 69, iako vidno izmorena i potrošena, nije još bila u tom stanju. No u Oprtlju su vrijedila sasvim drugačija egzistencijalna pravila na bićima trkača. Točno se mogao osjetiti emocionalni znoj i ona jasno vidljiva doza psiho-fizičke rastrojenosti. Vani je bilo vruće, a pod je bio natopljen vodom. Ruke su tu već drhtave i teško je pogoditi uzak otvor mijeha. Zato smo mi bili tu, da pomognemo Ani, Gordanu i Katji. Ana je i dalje gazila stazu pred sobom, no osjetio se zamor. Tišina bića koje zna da ga nakon 36 prijeđenih kilometara čeka još 32. A vruće je i treba se još popeti nakon Oprtlja do Grožnjana. Poslije će biti lakše. Poslije mora biti lakše. Od Grožnjana do kraja preostao je još samo polumaraton, a i temeperature će početi padati. No nije Ana na ovom mjestu na bilo kakvoj kriznoj poziciji. Umor da, iscrpljenost i staza su učinili svoje, no jasno je kuda i kako ona ide. I opet ista ona snaga i samouvjerenost. Koji je kurac ovim ženama? Najjače sunce i najteži uspon iz njih izvlače neku novu naprosto fascinantnu snagu. Ne možeš to opisati, ne možeš to objasniti, no tako to jasno osjećam.

Oprtalj je bio ta prijelomna točka. Tamara i ja smo se spontano i u skladu sa situacijom trudili ne opterećivati pristigle i istovremeno im dati ono što im je potrebno u vidu podrške. Osluškivali smo i prilagođavali se.

Anu smo otpravili u smjeru Parenzzane i čekali Gordana da dođe. Katja je počela usporavati nakon Motovuna, a i Gordan nije bio u top izdanju u Motovunu pa nismo znali u kakvom će stanju doći nakon najjačeg uspona. No došli su zajedno. U jednom je trenutku nakon uspona Gordan odlučio iskoristiti blagodati zidića uz cestu gdje ga je srela Katja pa su zajedno produžili do okrijepe. Mora da je to neka ženska fora koju mi muškarci ne razumijemo, no i Katja je živnula na najjačem usponu i povukla Gordana sa sobom do okrijepe. Ni na gordanovom licu nema više one čudne opuštene rastrojenosti pa nam je lakše.

Pomogli smo im oko vode i hrane, podijelili u kakvom su stanju Ana i Anita, napunili ih najiskrenijom neverbalnom dozom podrške i poslali u posljednjih 30 kilometara.

Ljubav, poštovanje i divljenje ono je što nosimo sa sobom u vezi njih.

Mi smo se, da nas Anita ovaj puta ne iznenadi, zaputili u Grožnjan da ih dočekamo na pretposljednoj okrijepi.

Grožnjan je moj emocionalni dom i bilo mi je, kao i svaki puta kada sam ovdje, jako drago da barem neko vrijeme udišem atmosferu tog malog gradića umjetnosti. No nije ovdje bilo vremena za prilagođavanje grožnjanskoj opuštenosti i polaganosti. U jednom sam trenutku shvatio da od jutra nisam ništa jeo, a ujutro sam pojeo tek poneki usputni zalogaj. Brzopotezni sendvič je poslužio punjenju. Uskoro se na bijeloj cesti, koja vodi od Parenzzane prema Grožnjanu, prvo naglo nizbrdo pa onda uzbrdo, pojavila Anita. Ovdje se već moglo osjetiti da je i ona sada već ozbiljno načeta. Boginja šume i brda počela je odisati umorom. No nismo sumnjali, niti na sekundu, da bi do Umaga za nju moglo doći do nekog ozbiljnijeg pada.

Na ovom smo mjestu već i Tamara i ja u totalnoj euforiji. Tko zna koliko smo njihove snažne energije preuzeli na sebe. Unutra smo, koliko može biti unutra netko tko prati i suosjeća sa strane. Bliži se kraj. Odlična si Anita. Rasturaš. I da, znamo, nema potrebe da dugo vremena provodiš na okrijepi. Za sada ideš ispod 9 sati. Ponos, poistovjećivanje, ljubav, zahvalnost da možemo barem malo olakšati i podržati. Kada se Ana pojavila na bijeloj cesti, učinilo nam se kao da se dodatno diže kako se utrka završava. Kasnije će analiza njezine trke to i potvrditi. Mogao sam primijetiti kako joj se čeljust trese i kako je popriličan napor uzeo svoj energetski danak, no njezina je energija u Grožnjanu bila najdojmljivija. Bravo Ana. Nema se tu što za reći. Da, još samo polumaraton za kraj. No koliko vidimo, tebi zaista odlično ide. Pratimo Anu i vraćamo se na bijelu cestu da dočekamo tko već ima za doći.

Zajeb je da se javio Ivan, koji je već opasno pred ciljem, a ključevi od auta sa svim njegovim stvarima su kod Tamare. Ne samo da ga neće dočekati pivo, nego se neće imati ni u što presvući. Zajebao nas je kada je u startu rekao da će ići 5 do pola 6 sati, što smo si mi uračunali u plan kako bi ga dočekali u cilju, a ispostavilo se da će 42 km završiti za 4 sata i 17 minuta. No Tamara, osjećajući situaciju, odlučuje da ostajemo i sačekamo Katju i Gordana. Otežavajuća okolnost je da smo u Bujama još namjeravali pokupiti San Servolo pive za sve. Ipak je ovo 69 km po prvi puta u životu i red je da prvo pivo bude kvalitetno, a San Servolo iz Buja se pokazuje kao logičan izbor.

Vraćamo se utrci. Nemamo pojma kako se priča s Gordanom i Katjom odvijala u međuvremenu. S Oprtlja su krenuli zajedno. Tada je Katja bila na boljem mjestu od Gordana, no Gordan je stigao prije Katje. Na njegovo drhtavo, umorno i prožvakano biće, pojačali smo doze suosjećanja i ljubavi.

Osjećaš se poput medvjedića dobrog srca koji iz svojih stomaka zrači najsnažnijim dozama duge prema njemu. Taj osjećaj je zaista neopisiv. Osjećaj poštovanja i divljenja, osjećaj najiskrenije brižnosti i disanja njegove energetske, tonalne ljestvice. Ništa verbalno, ništa izmjerljivo, ali energetski tako čisto i jasno.

Kada je napunio rezerve, i Gordan se zaputio u posljednji dio utrke. Olakotna okolnost je da dolazi najravniji dio staze s tek jednim manjim usponom do Buja.

Katja se pojavila malo iza Gordana. I opet ista priča o ljubavi, suosjećanju i najiskrenijm osjećajima podrške i ponosa koje možeš zamisliti. Jednostavno se, iako oku nevidljivo, u tom trenutku u potpunosti naštimavaš na njezinu emocionalnu frekvenciju i šalješ sve svoje suosjećajne energije podrške da joj, ako to uopće išta znači, barem malo napuniš rezerve. Never walk alone, Katja. Iako je, ironično, točno to što te čeka i što većinu ove utrke radiš. No pratimo te na onom energetskom planu i tu nisi sama kraj ovakve dvije suosjećajne budale.

Fascinantno je da do prije par mjeseci ja s tim ljudima nisam imao ništa više od usputne površnosti, ponekog dragog i ugodnog momenta druženja, a sada na tako iskreno dubokom nvou suosjećam jer mi je stvarno stalo, jer su, u duhu Malog princa, moji. Kako je do toga došlo, pojma nemam. Tamarina je tu pozicija još važnija jer je ona, kao okrunjena trail kraljica, i kao osoba koja je istu stazu trčala lani, jako važna podrška, a i iz iskustva može prepoznati gdje se otprilike nalaze s energijom.

Katja se požalila da je nizbrdice najviše umaraju. Bilo mi je drago čuti da će usporiti koliko je potrebno da zadrži kontakt sa sobom. Iz moje je perspektive upravo ta mudrost jako važna lekcija koju samo rijetki nauče u trkačkim vodama. To je ona dimenzija 100 milja Istre koja je meni neusporedivo važnija od same trke. A to je onaj Campbellov "Hero`s Journey", to je prilika da s ove utrke poneseš puno više od nekog dojmljivog rezultata. Važno je ne forsirati kada si u zoni kroničnog izmora. Ne baciti se s ruba u provaliju. Jer, ako to učiniš, gubiš ono najdragocjenije, gubiš sebe.

Katja odlazi prema Bujama, a mi jurimo za Umag gdje nas čeka Ivan. No kako prolazimo kroz Buje, ipak odlučujemo izgubiti još koju minutu. Nekako se savršeno uklapa u ovu priču da ih dočekamo u cilju sa San Servolo pivom. Tko zna, možda je pivovara San Servola negdje usput. Nije. Saznajemo da je malo izvan u drugom smjeru, no Tamara još jednom odlučuje da, kud puklo da puklo, idemo po jebeno pivo (op.a. nije Tamara rekla da idemo po jebeno pivo jer Tamara ne psuje poput mene; to sam stavio da pojačam dojam). I odosmo. i drago mi je da jesmo jer San Servolo je stvarno dobro pivo i s onako elegantnom ambalažom zaista pravo pivo za ovu priliku.

Kako je, na sreću bilo puno Sljemenaša koji su završili svoje utrke i neki od njih pobrali i postolja, i Ivan se snašao pa je uz koje točeno pivo dočekao naš dolazak.

Kada smo stigli do Umaga s kutijom punom San Servola, cilj je izgledao neusporedivo moćnije nego li ujutro. Sada je tu puno ljudi, nakeljili su četiri balonska slavoluka i ona ružna ciljna ravnina na igralištu sada zaista liči na dostojan kraj jedne ovako velike i dobro organizirane utrke.

Automatski stajem uz stazu i nastavljam s podrškom svim finišerima. Grlo me tu već pomalo boli, no tko jebe grlo naspram napora koje su ovi ljudi uložili da završe ove bijesne kilometre.

Kako se približilo vrijeme da se Anita pojavi, pozicionirali smo se uz sami cilj. Nestrpljivo iščekujemo da se pojavi u ciljnoj ravnini od posljednjih stotinjak metara. Uskoro će 18 sati i sada je samo pitanje hoće li Anita ispod 9 sati ili malo iznad. U cilju se miješaju finišeri s brojevima u svim bojama. Najviše je, očekivano, maratonski žutih, no ulaze i 69-osmaški zeleni, i 108-kilometarski plavi i crveni stomajleri.

Minutu prije devetog sata Anita juriša uz cilj uz euforičnu i gromoglasnu podršku nas troje. Radost je potpuna i zajednička, teku suze, ponos, sreća i oduševljenje.

15 minuta kasnije na isti način i uz istu euforiju ulazi i Ana. I opet ista radost, ponos, sreća i oduševljenje.

20-ak minuta kasnije evo i Gordana. S obzirom da se ujutro na startu u Buzetu njegova podsvijest protiv nervoze i neznanja što ga čeka na stazi borila mantrajućim pjevanjem stiha pjesme od Novih fosila: "Bilo mi je prvi put samo jednom prva zora sviče", zborski smo mu i gromoglasno dok je ulazio u cilj pjevali upravo te riječi. Ništa on od uzbuđenja ulaska u cilj nije čuo od naše pjesme. Toliko je glasna euforija završetka. Trebam li ponavljati... radost, ponos, sreća i oduševljenje.

40-ak minuta kasnije i Katja dolazi do cilja. Sada nas je više i svi zajedno dijelimo euforiju, sreću, radost, ponos i oduševljenje. Sada u miru možemo odahnuti jer su svi četvero završili.

I nikada mi nisu bili draži i iskreniji zagrljaji kao nakon što su jedno po jedno ulazili u cilj. I nema tog desetsatnog znoja koji bi me spriječio u tome.

Sada smo u miru mogli ispratiti i ostale poznate ljude koji su još ostali na stazi. Dočekali smo i Natašu na 69 km kao i Barbaru na 108 km u cilju. Malo kasnije su došli Zvončica i Dugi na 69. Dugi je, po tko zna koji puta, pokazao svoju ogromnu ljudskost i trkačku solidarnost pa je, vidjevši da Zvončica ima problema tijekom utrke, odlučio trčati s njom do kraja. Bravo Tihi. To je ta dimenzija ljudskosti koja nas sve veže i povezuje.

Ostali smo još nekoliko sati uz stazu. Pražnjenje i stišavanje je polagano moglo početi. Ima nešto predivno u ljudima kada su na tom mjestu ranjivosti. Podsjetilo me to na onaj mir i tišinu koje ljudi doživljavaju na psihoterapiji kada otpuste neki dugogodišnji grč ili bol. Um je tu sasvim miran, štene se umorilo i sada samo postojiš. I lijepo ti je. I meni je lijepo zbog njih.

Mrak je pao a meni su kroz glavu prolazile sve te snažne slike kroz koje smo prolazili u trku. Bio je to dug i emocionalno nabijen dan. Tamara i ja smo od Motovuna pa sve do kraja bili u tempu i jurnjavi da stignemo otpratiti svih četvero i stići na sljedeću okrijepu da ponovimo isto. Gledao sam oko sebe te drage ljude i osjećao zahvalnost da me Anita pozvala da svjedočim ovom njihovom važnom životnom postignuću. Da i ja naučim ponešto o sebi kroz njihove priče. Jer, jebeš ti sve velike i male sportske uspjehe i rezultate, svjetski poznate atletičare i fascinantne Dylan Dogove koji su rasturili 100 milja za nestvarnih malo manje od 18 sati. Uz ogromno poštovanje prema njim,a ovdje se za mene radi o onim malim, a velikim ljudima koji su ostavili svoje obitelji i živote kako bi istrčali 69 km u Istri. Koji su kroz pripremu za ovu i mnoge druge utrke postali bolji i ponizniji, prisutniji ljudi. Koji su na 69 km uspona i padova štošta toga naučili o sebi. Mnoge istarske i personalne štrige i štrigune su oni trebali savladati da zasluže cilj. I svatko je to radio na svoj način, u svom tempu, nasamo sa samima sobom. Uz bol, frustraciju, nemoć, želju za odustajanjem, euforiju, strast, razočaranje, nemoć, krivnju, krizu, čežnju, odbačenost, usamljenost, grč, žeđ, glad, mučninu, ošamućenost, nadu, odlučnost...

Hero`s Journey je definitivno pravi naslov, ma koliko me, svjestan sam opasnosti, neki optužili da pretjerujem. Nemam više vremena za njih. Život je predragocjen da bih se opterećivao racionalnima i prizemnima. Život je predragocjen i potencijalan da bi pristao na savjete o opreznosti i kontroliranosti, opasnosti od pretjerivanja.

I kako je to Katja rekla, ne vjerujete Tamari kad vam kaže da je istarskih 69 km lakše od

maratona. Iako maraton većina trči u neusporedivo bržem tempu, radi se o konstantnom ritmu. A ovdje su stalni usponi i nizbrdice koji uništavaju svaku strategiju i planove. A posebno kada si, kao što to jesu Anita, Gordan i Katja, dominantno cestovna/i trkač/ica s tek ponekim izletničkim treningom na brdo.

Prije nego odemo na večeru, preostalo je još samo da svoje misli pošaljemo u smjeru Elze koja će i drugu noć biti na stazi i negdje ujutro ući u svoj stomajlerski cilj.

Došli smo ujutro u 8, kako smo izračunali da bi Elza trebala ući u cilj i zakasnili točno jednu minutu. Bilo nam je žao, no istovremeno i drago da smo ipak mogli svjedočiti tom njezinom povijesnom, životnom poduhvatu. Desetak ljudi ju je okružilo, a ona je onako rastrojena pričala krokije priča s utrke. Euforija je bila na vrhuncu, no tijelo je kronično trebalo da započne oporavak. Zaista impozantno i fascinantno.

Bravo Elza.

Bravo.

Takva snaga volje i upornost zaista su nešto od čega toliko toga mogu naučiti. I još k tome da zadržiš kontakt sa sobom i ne ubiješ se, ma koliko teško na trenutke moralo biti.

Došlo je vrijeme da započnemo opraštanje od čarobnog vikenda u Istri. Iako nisam trčao, toliko sam puno dobio.

No nismo bili spremni samo tako otići iz Istre. Tamara i Ivan su nas na osnovu prijašnjeg iskustva odveli u Zrenj u blizinu Oprtlja na ručak u Agroturizam Tončić. Kakav je to samo pogodak bio. Prava autentično domaća kuhinja u idiličnom i pomalo nestvarnom prirodnom okruženju pokazali su se kao savršeno finale ovog posebnog vikenda. Idealno mjesto nakon jučerašnje euforije i buke.

Bio sam umoran i iscrpljen. Bezrezervno sam se trošio dan prije na podršku gotovo svim trkačima koji su u bilo kojem trenutku prolazili kraj nas. Neki su čak, kada su nas i treći puta vidjeli da navijamo uz stazu, zbunjeni, pitajući se haluciniraju li, pitali jesmo li mi to bili i u Motovunu i u Oprtlju. Nasmiješili bi se potvrdno, a njima bi pao kamen sa srca jer su ipak zadržali neke osnove razuma. I meni je bilo drago da nisam halucinacija nekom potpunom strancu. I osjetio sam taj umor dan poslije, iako nisam trčao, i posvetio se stišavanju bića i polaganom predenju u donjem energetskom registru.

Prije samo četiri mjeseca bio sam bezvoljan i pomalo izgubljen u svojoj trkačkoj priči, a sada sjedim na suncu okružen dragim ljudima s kojima sam, zahvaljujući ovom vikendu, dodatno povezan. I nije tu bilo otvaranja nekih velikih životnih priča kako to ja volim (što ne znači da nismo povremeno načinjali neke od onih važnih) jer je bilo jasno da bi im takve priče dan prije oduzele prijeko potrebnu energiju. No radilo se o onoj neverbalnoj povezanosti koju sam najsnažnije osjećao upravo na onim njihovim najranjivijim mjestima.

S obzirom na psihoterapijsku priču, nisu mi nepoznata iskustva bivanja s ljudima na takvim mjestima, no ovdje se radilo o mojim prijateljima, a to je jedna sasvim drugačija priča. Jednom mi je moja terapeutkinja rekla da ne možeš raditi s ljudima psihoterapiju ako ne nađeš za njih mjesto u svom srcu. Shvatio sam da za ovu ekipu čuvam one svoje najbolje srčane sobe s pogledom na, recimo, da ostanem u prikladnoj metafori, dolinu rijeke Mirne.

Istra očito nastavlja svojim domaćinstvom da me uči kako da se vraćam svojim izvorima. A s dragim ljudima oko sebe to uspijevam neusporedivo lakše.

Nekoliko dana prije nego ću završiti na utrci 100 milja Istre, u život mi je došla za mene i moje postojanje jako važna rečenica. A nigdje mi kao te subote nije bila smislenija i istinitija. Ona kaže:

Ne mogu vam oduzeti bol i pomoći vam, no mogu vas voljeti.

Kada smo za stolom kod Tončića u iščekivanju klope uz čašu vina dobili iskrenu zahvalu od četvero 69-aša uz komentar kako smo bili najbolja podrška, Ivan je prokomentirao: meni ste bili najgora.