ODJECI OSJEČKOG POLUMARATONA. Ili, drago mi je zbog Safeta.

Danas prijepodne u tramvaju stariji gospodin u solidno raštimanom fizičkom stanju, kraj, kako to već biva u javnom prijevozu, mnoštva sjedala ispunjenih mlađima (koji su se baš u trenutku stanične transakcije novih i potencijalno za sjedalno konkurentnih putnica/ka zagledali u izložnu ponudu u jednom od mnogih Iličnih secondhand shopova), nudi sjedalo starijem gospodinu koji je ušao na prednja vrata šestice.

Ovaj, u vidno boljem fizičkom stanju, možda i koju godinu stariji od prvog, srdačno mu se nasmiješio i odgovorio: Zar izgledam toliko staro?

Bilo je nešto lijepo u toj spontanoj gesti. Iako je njemu bez sumnje to sjedalo trebalo neusporedivo više nego li ovom dugom, ovaj prvi je odlučio tom strancu odati poštovanje.

Taj mi je prizor na trenutak odvukao pažnju od knjige Saše Dracha "Priče o jazzu i drugi zapisi" od koje se ne odvajam otkako sam je jučer posudio. Našli smo se ona i ja, Saša i ja, na istom jazzerskom polju. I lijep je osjećaj uz Davora Hrvoja imati još jednog novinara i pisca koji svjedoči tu predivnu jazzersku strast. Kako netko, sjetio sam se one rečenice iz filma "Život drugih", tko je stvarno čuo ovu muziku može biti zao čovjek? Kako nekome tko je doživio uživo barem maleni djelić ovog fantastičnog svijeta može reći da mu je dosadno i da nema više strasti? No svjestan sam, s jazzom je zajeb jer je to muzika čiji se genij doživljava uglavnom samo uživo, a još k tome traži i pažnju i otvaranje, što u današnjem ADHD svijetu nije lako.

Možda je ipak, palo mi je napamet nakon interakcije ona dva gospodina, važno da zabilježim svoje impresije s Osječkog polumaratona.

Jer, kao i svaki puta kada je o trčanju i utrkama riječ, važni su ljudi.

Oni veliki i oni mali.

Antologijska rečenica pokojnog Ilije Ivezića iz kultnih Smogovaca ovdje se savršeno uklapa da objasni:

"Oni su mali, ali su veliki. Hoću reći nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali."

Ta rečenica mogla bi biti prikladan leitmotiv svih rekreativnih trkača koji na nekoliko sati tjedno skidaju svoja svakodnevna poslovno-obiteljska odijela i oblače svoje tenisice i dryfit odjeću kako bi postali trkači i na taj način navukli na sebe gnjev usputnih promatrača s manjkom volje.

Organizatori su se pohvalili da je ovo bila najmasovnija atletska utrka u Slavoniji. Oko 1200 natjecatelja svih dobnih uzrasta, od male djece na kratkim stazama do utrke građana na 5 km i najduže, polumaratonske utrke. Treći sam puta u Osijeku i vidi se pomak. Lijepa je to utrka, organizirana po mjeri čovjeka.

Iako sam se prvotno dogovorio da idem dan prije u Osijek sa Zagreb Runnersima, zbog posla sam bio prisiljen odgoditi odlazak na dan utrke. U autu s Ivanom Sakačem, Domagojem i Livijom, opuštenog ranojutarnjeg tempa zaputili smo se u glavni grad Slavonije. Uz stajanje na jednom od onih u vremenu zaostalih restorana nekadašnjeg autoputa Bratstva i jedinstva, gdje, da slika bude potpuna, nedostaje još samo brkata koliko i sisata teta u plavim borosanama za šankom, u Osijeku smo bili za tek nešto malo više od dva sata.

Gdje su ona autostoperska vremena prije nego je izgrađena autocesta Slavonika, kada sam i po nekoliko sati više gubio na vožnju na toj relaciji. Poput, recimo priče kada je mene i prijatelja povezao turski kamijondžija, jedan od onih kojima iz očiju vrišti srdačnost i otvorenost za priču. Vjerojatno jedan od onih neotkrivenih dragulja i prirodno rođenih talenata za područje filmske umjetnosti, u neukoj raji poznatije pod predrasudnom kategorijom turske sapunice, čiji nietzscheanski brkovi stanu u istu rečenicu samo s onom, neka se ne uvrijedi, gore spomenutom tetom borosanom, bio je jako sretan da konačno može s nekim popričati. No kakav je samo šok uslijedio kada smo shvatili da nam osnovne vještine iz poznavanja jezika nisu kompatibilne. Mi smo bili vješti u hrvatskom, engleskom, srpskom i bosanskom, uz ponešto prepoznavanja slovenskog i makedonskog, dok je on pričao turski, talijanski, španjolski, francuski i njemački.

Uzdahnuo je duboko, instinski autentično tužan. Uspjeli smo prozboriti tek nekoliko rečenica.

- Ekonomia, Kroacija... dobra, nedobra.

- Nedobra- zborski smo odgovorili prijatelj i ja.

- Univerzita... dobra, nedobra...

I to je bilo to od komunikacije u sljedeća 4 sata do Zagreba.

A mogao je to biti jedan od onih životnih razgovora nakon kojega će stvari konačno sjesti na svoje mjesto, a ja ću razumjeti nadahnuće maestralne Severinine poezije, koja već odavno zaslužuje da dobije zasluženu pažnju u školskom udžbeniku Sunce na prozorčiću:

"Ej, što volim miris kamiona! Šoferskih gostiona hormona do plafona muškaraca tona turbo je sezona Ej, što volim miris od benzina ej, magistrala dalmatina hop, hop, malo, malo pa krivina ljulja se kabina, turbo je mašina"

Ništa od toga mi na putu do Osijeka nismo ovaj puta doživjeli. Nikakve nadnaravne spoznaje ili epifanije. Tek pomisao na sve one uvažene drugove koji su sa svojim ljubavnicama s nogu ispijali poneku ljutu na putu do novog propuštenog poslovnog sastanka u Beogradu.

Dolazak u Osijek i sve one rutinizirane trkačke akcije od preuzimanja startnog paketa pa do "piškit -ću / kakit ću" mitološkog predutrčnog stjecanja/gubljenja prednosti pred konkurencijom (ovisno o broju ponavljanja i količini istovarenog).

Za razliku od prošle godine, kada sam upravo na Osječki polumaraton ciljao kao vrhunac proljetnog dijela (i kako to već biva, neusporedivo lakše i uspješnije trčao tjedan dana kasnije na Hendrixu kada nisam imao nikakve rezultatske pritiske i očekivanja), ove sam godine došao neopterećen u Osijek. Najavljeno je vruće, a ja, kombinacija slavonske, zagorske, ličke, srpske i češke krvi, i nisam baš pretjerano podatan za vrućine.

No čak i natoč vrućini i izostanku rezultatskog imperativa (više mi je bilo stalo da vidim gdje sam trenutno otprilike po pitanju polumaratona), nisam došao praznih ambicija. Naime, ove sam godine, u trećem pokušaju, sanjao da se, u odnosu na prva dva pokušaja, ne raspadnem na 15. kilometru utrke, kada prijeđemo most i počnemo raditi krug oko prigradskog naselja Tvrđavice.

Prvi sam puta trčeći osječki polumaraton roknuo na tom dijelu staze poput Emilije Kokić (prikladan stih mogao bi biti ovaj: "Rock me baby ovo je za nervni stres") da bi sljedeći pokušaj, dvije godine kasnije, na podjednako ubitačnom suncu, iako sam u tom trenutku imao PB, na rubu suza, htio odustati na 19. kilometru. Čim sam prešao most i vratio se u grad, nestalo je drame i mogao sam bez problema završiti. No ta zona sumraka, tvrđa od ponosa talijanskog konceptualnog, filmskog umjetnika Rocco Siffredia, dolazila mi je glave u oba slučaja.

No neš ti mene Tvrđavice više zajebavati.

Ovaj sam puta došao odlučan da je napadnem teškom artiljerijom.

Prvo, odradio sam po prvi puta cijelu zimsku bazu po Jankovom programu.

Drugo, trčao sam maraton četiri tjedna prije pa će se nakon maratona, i tih 5 kilometara Tvrđavice, nadao sam se, činiti puno lakšima.

Treće, od presudne će važnosti biti da trčim kroz to mitološko bojno polje zajedno s Antom i Darkom iz SRT-a.

Četvrto, i možda i najvažnije, saznao sam da će Coca-cola upravo nakon prelaska mosta i početka tvrđavične agonije dijeliti trkačima istoimeno piće. E tu sam te čekao, šećerni stimulansu. Godinama sam se pripremao za taj trenutak ne popivši niti kap tog čarobnog sredstva za pranje tvrdokornih mrlja na wc školjkama (nisam niti kavu pio desetak godina da naviknutošću na kofein ne zajebem djelovanje) kako bi me baš danas na tom mjestu djelovanje ove otrovne vode, kako ju je svojoj u šumi odgajanoj djeci predstavio otac u filmu "Captain Fantastic", podiglo u neslućene visine.

Peto, da bih uopće bio u prilici doći na megdan Tvrđavici, trebalo je preživjeti prethodnih 15 kilometara, a da me sunce ne omami. Za to će mi poslužiti bijela Buff marama koju sam na četvrtom kilometru nasadio na glavu, taman prije prve okrijepe na 5. kilometru, kako bih mogao početi strategiju bjesomučnog polijevanja glave vodom. Pola čaše vode u usta, čaša i pol na glavu.

In your face, Tvrđavice.

I tako sam, zahvaljujući svih 5 ispunjenih uvjeta ušao u Tvrđavicu zajedno s Antom i Darkom, shvativši da je konačno došlo vrijeme da i ja osvojim tri boda protiv nemilosrdne gutačice trkačkog tempo-dostojanstva. Jer, u prva dva pokušaja, padovi su bili u prosjeku od minute do dvije po kilometru na tih 5 kilometara.

Da skratim, utrku sam završio bez drama i kriza. Školski, cilj je bio ići ispod 1:45 h, učinio sam to 13 sekundi prije isteka očekivanja s ubrzanjem posljednji kilometar koliko je trebalo da ostvarim zacrtano. Ante je na svom domaćem terenu ušao malo prije mene, a Darko malo iza. Kako je samo neusporedivo lakše trčati s prijateljima.

Obojica su postavili svoje nove polumaratonske PB-ove.

Ekipa iz Sljemena, svatko na svoj način, doživjeli su oštre zube Tvrđavice u vidu pucanja, no Sakač je najmanje pukao od ostalih pa je uspio završili malo iznad sat i pol. Vjeran je u svom gradu završio za 1:32, no nekako nije na ovim vrućinama rezultat bio u prvom planu.

U prvom su planu, bez ikakve konkurencije bili 442 crew. Ujedinjene zagrebačko-beogradske snage, vješto su odabrale ključno strateško mjesto kod bijelog, pješačkog mosta s gradske strane i na taj način poslužili kao svojevrsni ulaz/izlaz u Tvrđavički mlin. Ispast će da je njihov posljednji pozdrav prije tog životnog izazova, tih 5 km bjesomučne bitke sa dosadom Tvrđavice i osnovnim životnim postavkama (jebeš mi sve ako tih 5 km nije ekvivalent onom maratonskom post 35. kilometru pa bi i ovdje ozbiljno trebalo razmotriti upotrebu nadnaravnih moći stihova Mate Miše Kovača svoje i naše sreće), bio podrška koja je ostavila traga. Istovremeno, nakon tog "heros journey" (kako je poznati mitolog Joseph Campbell nazvao ona u raznim mitološkim tradicijama prepoznatljiva iskušenja i ključna životna putovanja koja nas mijenjaju egzistencijalno i potpuno), dočekali bi nas s druge strane mosta da proslave naše preživljavanje i požele nam sretnan put na posljednjih 1 km polumaratona.

A radili su to na način koji samo oni znaju, euforično i strastveno, odano i potpuno. Od prvog do posljednjeg trkača, na vrelom suncu, uz megafone i konfete.

U jednom smo se trenutku Vjeran, Ante i ja priključili njihovoj euforiji i na trenuke se i sami osjećali dijelom te divne priče. A stigli smo taman na vrijeme da dočekamo Sljemensku legendu Safeta.

Cjelokupna ekipa zajedno s nas troje zaletila se prema njemu i priredila mu više nego zasluženi pozdrav i poštovanje.

Nas smo ga trojica, kao počasna Safetova garda, otpratili do cilja.

Bio mi je to najdraži i najemotivniji trenutak utrke. Još da je i Lili bila tu pa da smo i njoj mogli priuštiti sličan doček u njezinom gradu...

Preostaje mi još samo da spomenem Antun Tuna. Siguran sam da je to bio on i da je iz svog desetog sela došao u Osijek da trči. Bez broja, s velikim roza slušalicama, hlača navučenih do pupka i opuštenog i slobodnog plesa na startu utrke, posumnjao sam na njega. No kada je utrka krenula, a ovaj se kontra svakoj zdravorazumskoj logici manijakalno zaletio i taj tempo izdržao do negdje 3. kilometra, a onda usporio za 3 do 4 minute po kilometru, znao sam da to mora biti on. Bilo je nešto u njegovoj opuštenosti i drugačijosti. Uvjerio sam se u to i na samom kraju utrke kada sam ga skužio da kupi i razvrstava smeće s glavnog trga.

Zahvaljujući ljudima, kako onima s kojima sam se vozio do Osijeka i natrag, tako i onima s kojima sam trčao, ili ZG Runnersima i Burt-ovcima, koji su nas zajedničkim snagama svojim navijanjem sve učinili na trenutak velikima i posebnima, bio je ovo jedan mali, veliki dan.

I nisam imao potrebu pisati ovaj izvještaj, no ona scena s dva starija gospodina iz tramvaja potakla me na ovo.

- Zar izgledam toliko staro?- nasmiješio se ovaj drugi nakon što mu je prvi ponudio mjesto i dodao: Možda izgledam staro, no još uvijek trčim maratone, 42 kilometra.