JEDNO ISKRENO `HVALA` ZAGREB RUNNERSIMA

Negdje sam pročitao da Kinezi vjeruju kako svatko od nas ima određeni broj velikih koraka u životu. To su događaji koje pamtimo, kojih se rado i s nostalgijom sjećamo i na koje smo ponosni.

Sve ostalo u životu su oni mali, nevažniji, običniji, svakodnevni koraci.

Zašto spominjem stare Kineze, jer ni Kinezi (`made in China`) nisu što su nekad bili?

Htio sam reći, na tragu njihove rečenice, da sam, uz dužno poštovanje prema onih do sada nekoliko ispucanih velikih koraka, naučio voljeti život upravo zbog tih malih koraka i sve ljepote koju mi isti pružaju u svojoj latentnoj stidljivosti otkrivanja svoje minimalističke životne poezije.

Živimo u svijetu staloženih, suzdržanih i racionalnih zombija. U svijetu u kojemu su emocionalni i opušteni ljudi (oni rijetki koji još uvijek imaju skriveni talent da nešto autentično i potpuno osjećaju), neuravnoteženi eksces i ugroza tzv. normalnima.

Jebeš to. Jebeš takve standarde normalnosti.

Gdje je tu zabava? Gdje je tu prostor za pizdarije, za strastveno pretjerivanje? Za bunt? Za istraživanje, provociranje uštogljenih i dosadnih kontrolfrikova, za onaj Thoreauov stih:

"a ne da, kad mi dođe vrijeme smrti, otkrijem da nisam ni živio"?!

Zato mi je važno, jako mi je važno da podijelim jučerašnje iskustvo. Po svim kriterijima starih Kineza radi se o jednom malom koraku. Simpatična gesta, rekli bi svakodnevni.

Naime, jučer me u klubu dočekala majica. Ljubičasta, sa žutim slovima (snažan kontrast,

efikasno estetsko rješenje). Zavolio sam je na prvu.

3 broja, 4 slova.

442 CREW.

Na leđima natpis: TWO CREWS, ONE FAMILY.

Majicu sam dobio na poklon jer sam, na početku mjeseca, pogledavši film zagrebačko-beogradskih trkačkih entuzijasta o epskom pothvatu štafetnog trkačkog spajanja

Beograda i Zagreba, napisao iskreni osvrt na tu meni predivnu priču.

Da, mali znak pažnje.

Probudila je ta majica u meni, poput Proustova madeleine kolačića, mnoga sjećanja na sve one male životne korake ispunjene djetinjim užicima. Na ono uzbuđenje kada bi započela uvodna muzika nove epizode Smogovaca. Ili kada bi u pravom trenutku na radio kazetofonu stisnuo gumb REC i snimio omiljenu pjesmu i onda je bjesomučno ponavljao. Nova knjiga Adriana Molea u rukama. Okus prve lubenice u ljeto i jedenje iste sve do onog podriga koji te vraća među žive nakon što se predoziraš. Snježni dan kada sam nakon višemjesečnog čekanja u ruke dobio potpisanu kazetu albuma "Bog" Pipsa. Ona neka nježno-opuštena vanvremenska druženja kada, pomilovan alkoholom, zastaneš i shvatiš koliko ti znače ljudi oko tebe i koliko ih, da, nikada im to nećeš reći (jer se bojiš da te ne proglase patetičarem i pićkicom), voliš. Tek pogled, smiješak, i duboki uzdah zahvalnosti. Nešto o čemu svjedoči film Amelie Poulan. Nešto o čemu na ulici pjevaju i sviraju ZAZ.

Miris zaspalog novorođenčeta u rukama.

Mali znak pažnje.

Ne. Nije ta majica meni mali znak pažnje. Radi se o prepoznavanju emocije. O obostranom prepoznavanju iskrenosti. Radosti, strasti.

Radi se o napuštanju mrtvaca koji pokapaju svoje mrtve. O provociranju i tamo gdje je sve već uhodano i predvidljivo, prostituirano i već viđeno.

Jer, ma koliko se trudili uvjeriti nas oni racionalni i staloženi, iskusni i zreli, ne možeš ponoviti autentičnost. Ako je uživo, iskreno i potpuno, ne radi se o jednom te istom. Ne radi se o ponavljanju.

Kao što ne možeš dva puta stati u istu rijeku, ne možeš se niti naviknuti na ideju da, dok ovo pišem na igralištu pokraj zgrade u kojoj živim, uz zvuke udarca lopte o beton, i u 2017. godini klinci ponosno i euforično, u podne jednog sasvim običnog, sunčanog proljetnog četvrtka, kliču iz sveg glasa "za dom spremni".

O kako je samo lako mrziti. Kako je lako kolektivno mrziti. Ne treba ti nikakva posebna kvalifikacija, nikakav trud nije potrebno uložiti da mrziš. Da okriviš drugoga za svoju neodgovornost, za svoju nesreću, za svoje neznanje.

Da etiketiraš i zaključiš, prije nego provjeriš. Prije nego se upoznaš s onim po čemu sereš.

I zato su ključni oni koji su se usudili izaći iz komforne zone predrasude. Oni koji su se usudili susresti se. Otvoriti. Dozvoliti. I to bez ikakvih velikih vođa, ideologija, poruka mira i medijatorskih prekenjavajućih opreza.

Ovo sam ja, a tko si ti?

Oni koji se u današnjem svijetu usude biti euforični. Oni koji će usnule grupe trkača, kada prolaze kraj tebe, glasno i radosno pozdraviti da te podsjete da pripadaš istoj trkačkoj obitelji. Oni koji trčanje "zloupotrebljavaju" na najbolji mogući način. Za zabavu, zajebanciju, druženje, strast.

Nazvao bih to življenjem, ma što to kome značilo.

I da, zato ovu poklonjenu majicu od ZG Runnersa doživljavam i kao čast i kao znak da ima nade i za mene. I da sa svoje 34 godine niti približno ne pokušavam odgovoriti na pitanje

što ću biti kada odrastem.

Jer, ako sam nešto naučio o životu, naučio sam da uglavnom nitko nema pojma kako biti odrastao. I to za mene defitivno je najprljavija čovjekova tajna o kojoj svi zajedno govnarski šutimo mlađima od sebe.

Zašto se onda, pitam se, ne bi još barem malo češće i strastvenije zajebavali?

ZG Runners-i, koliko sam ih do sada ispratio na utrkama i na fb-u, znaju kako se to radi. I služe kao svjetionik svijesti da svi mi možemo puno više i lakše uživati svoje male životne korake (u iščekivanju, ako se i kada, dogode, oni veliki).

A recept je jednostavan. Dobro društvo, strast i puno opuštene zajebancije. Tako se pune baterije i niveliraju energije. Tako se lakše podnose stresne poslovne i životne obaveze.

Tako se pravi razlika.

I zato je već sada ova majica postala moja omiljena proljetno-ljetna majica koju ću s ponosom i guštom nositi.

Jer priča priču. Priču o strasti. Priču o emocijama. O provokaciji ustajalosti.

Priču o malim i velikim životnim koracima.