Antologija hrvatske poezije: Neki to vole vruće i pjesma Bojler
Kada je moj prijatelj Mihael Krsnik u sedmom razredu osnovne škole sa svojim sastavkom otišao na državni lidrano, osjećao sam ogromno strahopoštovanje. Bio je to jednostavan i vrlo efikasno pogođen sastavak. Ja sam i tada imao porive za dugačkim rečenicama i kompliciranim nezavisno-složenim literarnim rješenjima i baš zato mi je poštovanje prema efikasnoj i dojmljivoj jednostavnosti bilo ogromno. Sastavak je nosio naslov "Je li se to meni dogodila ljubav?". Sjećam se dijela u kojemu on u sastavku slučajno laktom dotakne njezino tijelo. Bilo je nešto magično u tom krajnjem minimalizmu i zaista se ne zajebavam da mi se svidjelo i da sam osjećao strahopoštovanje. Čarolije je nestalo nekoliko godina kada sam mu priznao da sam mu se u osnovnoj školi divio zbog sastavka. Ovaj mi odgovara da mu je sastavak napisala starija sestra. Niti danas, 100 godina kasnije, i dalje mu ne želim povjerovati u to. To je tvoj ljubavni sastavak Mihaele i molim da se i ponašaš u skladu s tim. Teret je to koji ćeš za mene nositi cijeli život, ma što ti mislio o tome.
Razlog zašto sam se sjetio Krkijevog sastavka iz sedmog razreda osnovne škole oduševljenje je sličnog tipa koje sam doživio danas ujutro. Naime, ovo sam se jutro probudio u nekoj drugačijoj verziji stvarnosti koja je odisala potencijalom za velika djela. Neki to vole vruće. Da, neki to vole vruće. Zatoplilo je vani, a neki to vole vruće.
Sjetio sam se Krešine zajebancije na temu jedne od pjesama Nekih koji to vole vruće. Čuo sam za njih, Šomi i Džimi su svojim svevremenim hitovima prčkali i po marginama mojih podsvijesti u godinama moga djetinjstva, neke se dubinske mrlje refrena nikada ne skidaju s tkanina nevino-naivnih površina naše estetske esencije. Da, čuo sam, no mislio sam da sam uspio zaboraviti. Krešo je spomenuo kako je pjesma "Kakva noć" i njezin nadnaravno maestralni refren "svi na ples, puni smo dinamita" vjerojatno glavni hit u kampovima za bombaše samoubojice.
Iako su mi dolazile iz najperverznijeg ćorsokaka moje sramotne podsvijesti riječi te pjesme, nisam mu mogao vjerovati da bi netko tako nešto zaista i opjevao.
Google me danas ujutro razuvjerio. Gledam i ne čujem. Slušam i ne vidim. Pa to se stvarno dogodilo. No nije to bilo posljednje umjetničko slovo ovog magičnog dvojca, čija umjetnost zaslužuje da stane u rang velebitske degenije, kako je ne bi neki belosvetski lopovi ukrali i prepjevali.
Pažnju mi je ipak privukla jedna druga njihova pjesma.
Pjesma se zove "Bojler".
Dijeljenje te informacije uznemirilo je moje ukućane i nanijelo im bol. Posebno Stojki kojoj to nije moglo ne biti osobno. Naime, godine su u pitanju otkada su ona i brat u trenucima one rijetke poezijske epifanije osmislili svoj jedini i nikada snimljeni hit.
Riječi su bile efikasne, jednostavne i transcendentalne:
"U mojoj glavi je bojler".
To su bile jedine riječi jer, budimo iskreni, ništa više nije niti bilo potrebno.
I onda na dan 24.3. 2017, 20-ak, možda i više godina kasnije, Stojka saznaje da su tamo neki Neki to vole vruće pjesmu nazvali Bojler. Sunce se odjednom povuklo, vrapci su zašutjeli, a mačke prestale svoje jutarnje privlačenje pažnje.
Bila je tišina dok se youtube mučio nekoliko sekundi da povuče iz svemira interneta pjesmu iz kategorije teškaške metafizike.
"Ja imam mali stan za dvoje dovoljan jastuk za spavanje kadu za kupanje"
Pjesma je započela, a poznata melodija automatski se spojila na estetske servere za posebne namjene, prepoznao sam je, kako ne bi. Kako je ova pjesma iz 1993. nastala u vihoru domovinskog rata (kada su i Puške i Đuke Čajići pjevali, a mi djeca smo mislili da se to mora voljeti jer ako ne budemo, proglasit će nas izdajicama) u konkurenciji melodija zračnih i općih opasnosti ova je pjesma zvučala omamljujuće optimistično i potrebno. Nisam siguran je li ova pjesma nastala kao istinska umjetnička pjesma ili kao prljavo ratno oružje. Ajde ti pucaj na protivnika dok ti ovako nešto trešti iz zvučnika. Nema tog metka ni granate koji mogu poraziti ovako zaraznu melodiju i svevremenu poeziju. Ona antologijska kulturošokantna ratna strategija iz filma Apocalypse Now, kada Ameri dolaze helikopterima iza smjera sunca s Wagnerovom muzikom "Kas Valkira" goli je kurac (ma uopće nije kurac) naspram vrućeg bojlera stavljenog na 3. Pa ti ratuj kada te omami ovaj refren. Svi bi se pomirili puno prije da je bilo više snažnih zvučnika i domišljatih ratnih stratega.
No prestanimo se baviti alternativnom prošlošću i ratnim strategijama, vratimo se mi umjetnosti.
"Ja imam mali stan,
za dvoje dovoljan".
Ok, za početak, nije loše. Uvodničarev je to kutak, opisivanje mjesta radnje. Nema tu i ne može biti većih zamjerki. Stan je mali, ali dovoljan. Ok, sada kada imamo kulise radnje, možemo odmah na zen buddhistički minimalizam. Jer ovo je genijalno:
"jastuk za spavanje
kadu za kupanje"
Naprosto briljantno. Da živim 100 života, ne bih se mogao dosjetiti ovakve briljantne lajne. Kada to spojimo s prvim stihom, dobivamo čistu avangardu:
"Ja imam mali stan za dvoje dovoljan jastuk za spavanje kadu za kupanje"
Pokušajte ovo ponoviti nekoliko puta zaredom. Pa ovo je snažnije i moćnije od svake hinduističke mantre. Ova skida uroke s deset života unatrag. Potiče na poniznost, nepodnošljivu jednostavnost i potpunu ispraznost divljajućeg, površnog uma.
Da su samo ovaj stih napisali, pjesma zaslužuje sve poštovanje svijeta i počasnu pozivnicu našem dvojcu za Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. No prave stvari tek slijede.
Jer, kako se radi o magovima pop forme, jasno je i očekivano da vrhunac dolazi, a gdje će nego u refrenu:
"A ti (i ja) ja i ti k'o vrući bojler kad ga stavis na tri"
Čisti brilijant, poštucanije od Mišinih brkova, čišće od savjesti Željke Markić, poštenije od Trumpove izborne kampanje, ljepše od Hrvatske u Thompsonovoj pjesmi, trajnije od zaljubljenosti Josipe Lisac u Karla, poštenije od Ive Sanadera, autentičnije od magistarskog rada Ante Đapića.
Sve je tu na svom mjestu, čak i ovo "i ja" u zagradi.
Pazi ti tu igru riječi:
"a ti (i ja) ja i ti"
Vidi se da se autor igra s poezijom s lakoćom, preklapa maštovitost i literarnu briljantnost s visokorazinskom vizijom i poznavanjem svjetskih poezijskih vrhunaca. Nema se više što na ovom svijetu za reći; sve je rečeno i zato nam preostaje samo totalni minimalizam kao posljednji bedem autentičnosti. A to Šomi i Džimi znaju. I onda zakucavanje.
"ko vrući bojler
kad ga staviš na tri"
Samo istinski umjetnici mogu u refren staviti riječ "bojler" a da to ovako jebeno zvuči.
"A ti (i ja) ja i ti k'o vruci bojler kad ga stavis na tri"
Mora da je Tedi Spalato spontano zapjevao onu svoju "Lipote gladan, ljubavi žedan" kada je prvi puta čuo ovaj refren. Ne može biti drugačije.
Ovo je maestralno. Ovo zaslužuje ruku na srcu, tetovažu na želucu, narukvicu sa ovim
stihovima koja ima funkciju da se, kada ti zapne u životu, čitanjem ovog svetog teksta, podsjetiš koliko je ljepote, umjetnosti i ljubavi na ovom svijetu.
Bojler je apsolutno središte radnje. Jer, nastavak teksta nas uči, ovo je egzistencijalistička pjesma, ova pjesma govori o surovosti života modernog čovjeka. Ova pjesma proriče i opominje, upozorava i tjera na razmišljanje.
Nema naš pjesnik zemni plin da je grije s njim. Hladni su mu tabani, k`o alpski vrhovi.
Visine, u visine teži naš poeta!
Jer ova pjesma nije za smrtnike i prolazne vrijednosti.
A kada u nastavku, prije nego nas ponovno rasturi refrenom, zavapi:
"I pitaj mamu i pitaj tatu kolike su režije (pitaj, samo pitaj) I pitaj djeda pitaj baku kolike su penzije (pitaj, samo pitaj)"
...jasno je da ova pjesma mora u čitanke. Ovo je čisti primjer Jokićevske reformske vizije, korelacija među predmetima, između muzičke umjetnosti, vrhunske poezije, politike i gospodarstva, etike, građananskog odgoja, načela ekonomike, analitičke filozofije, domaćinstva, poštovanja prema baštini, ekologije i zdravorazumske logike. Zaista je sve tu.
Naravno da je psihologija zastupljena. O integrativnom je pristupu riječ. Najbolje o tome kazuje posljednji stih:
"A ti i ja, ja i ti tijelom uz tijelo sada griju se svi"
Znaju naši autori ono o čemu znanost glasno viče posljednjih godina, koliko je dodir važan, koliko je bliskost i povezanost jednih s drugima ključna za razvoj pojedinaca i društava. I Buberovska Ja-Ti dijalektička filozofija, i Reichovsko-Lowenovska tjelesna psihoterapija, i kritika HEP-ova / Zg holding poskupljenja i gadgetovoskog otuđenja te vraćanje starim vrijednostima, "tijelo to tijelo" pristupu grijanja.
Neka moje divljenje završi ponavljanjem haiku poezije iz samog refrena. I neka glasna i jasna poruka ove pjesme, veća od života, nikada ne prestane:
"A ti (i ja) ja i ti k'o vruci bojler kad ga stavis na tri"
Hvala vam, dragi trkački prijatelji, što ste u petak hodočastili koncertu ovih velikana, da ste mi u život unijeli ovoliko radosti i zadovoljstva.
Slušajući ovu pjesmu, iznova i iznova, radostan poput Boddhisattve iz Youtube videa "Boddhisattva in metro", kroz glavu mi je prolazila samo jedna rečenica, i to ona Mihaelova:
"Je li se to meni dogodila ljubav?"
