Trčim, dakle, lijen sam?!?!?

Ali trčanje je tako dosadno (Iskreno, jedino što je dosadnije od samog trčanja su ovakvi neinventivni i kičasto šarlatanski, hinjeno humoristični, intelektualističko-prekenjavajući zapisi o trčanju).

Ustvari, nema dosadnije aktivnosti od trčanja. Te jedno te isto, te jedno te isto.

Pola sata, sat vremena, dva sata, četiri sata, cijeli dan, nekoliko dana trčanja?!?!?

Čini se da je priča s trčanjem nepopravljivo isključiva. Mi protiv vas.

Ovisnici, fanatici, sektaši, luđaci, nepopravljivi vabitelji, strastveni propovijednici s jedne te na drugoj strani iziritirani, normalni ljudi, bolitelji kurca, cinici, frustrirano zaustavljeni prolaznici u na nekoliko sati godišnje zbog utrke blokiranom gradu (koji baš svake godine taman u vrijeme gradskog maratona nose bakici u košari po život ključne ljekove kako bi izdržala do sljedećeg maratona, kada će ponovno, po trideseti puta, doživjeti životnu kalvariju).

Među ovim prvima, nepopravljivo opsjednutima, postoje oni koji kažu da im je trčanje meditacija, dok ima i onih među njima koji za trčanje kažu da im je to najbolja psihoterapija.

Oni drugi, normalni netrkači, kada splasne iritacija nakon euforičnog svjedočenja prvih, ponavljaju samo tu jednu, i sasvim dovoljnu rečenicu: trčanje je dosadno.

Hodam danas sa Stojkom Maksimirom po mekanom rubu neprimjetne i nježno nijansirane igre svjetla i sjene koja dan presvlači u noć. Proljeće je i Maksimir diše svoja buđenja. Proljeće nameće svoju simboliku rođenja i Stojkin osammjesečni trbuh savršeno se simbolički uklapa u prirodni igrokaz. Korak nam je spor, rečenica opuštena, torba puna čajeva netom kupljenih u Kući zelenog čaja. Nakon 4 treninga u tri dana iza mene, odgovara mi ova kunderijanska, proljetna polaganost. Umor definira moje tijelo i iz te mi je perspektive pomalo čudno gledati grupice trkačkih početnika razbacanih po Maksimiru kao đubre po vinogradu. Dugo nisam bio, u odnosu na trkače, s druge strane prizora, u civilu, kao prolaznik i promatrač. Uživam ih gledati dok rade svoje prve korake. Ima nešto tako privlačno i uzbudljivo u tom njihovom početničkom zanosu. Nisu još stigli razviti svoj unikatno nepravilan trkački stil kojim će u godinama koje slijede kao i većina nas iskusnijih besmisleno trošiti energiju na dugoprugaškim utrkama. Ormari im još nisu puni dryfit majica s utrka (od kojih će najčešće koristiti maksimalno tri) pa većina trči u pamuku.

Oni brži i iskusniji, koji kapaju iz svih maksimirskih, šumskih rukavaca, uživaju dok prolaze kraj njih spontano ubrzavajući tempo na tih nekoliko sekundi dok su ovim početnima u vidokrugu (koji su, naravno, zaokupljeni sobom, a ne njima). Priča je to o malim, slatkim, ljudskim samoproglašenim važnostima, univerzalnija od univerzalnog daljinskog upravljača.

Da, trčanje je dosadno. I ne, za mene trčanje nije niti psihoterapija niti meditacija (iako ima svojih dodirnih točaka i s jednom i s drugom disciplinom).

Dok po tko zna koji puta objašnjavam Stojki (nakon što je nakon toliko godina svakodnevnog, ponekad vrlo napornog treninga s punim pravom nositeljica crnog pojasa iz suživota sa mnom, kao posljedicu te zajebane vještine razvila je suptilnu varijaciju na temu pravljenja da razradu moje nove nadobudne nimalo originalne teorije nije do sada čula bezbroj puta) gdje povlačim crtu između zdravog i ovisničkog trčanja (a budimo iskreni, za osobu koja se trčanjem počela baviti prije nego ja (i čak me uspjela jednog kišnog dana nagovoriti da umjesto nekih normalnih, kupim nenormalne trkačke tenisice, što je bio početak moje karijere amaterskog trkačkog amatera), ponovljeno slušanje iste trkačke priče, dok te osam mjeseci narastao trbuh spriječava da i sama trčiš, nije lako slušati), po prvi mi se puta čini da konačno razumijem razliku između psihoterapije i trčanja.

Trčanje normalizira i utjelovljuje osobu, hormonalno vrši balans i pomaže u lakšem podnošenju životnih stresova, oslobađajući nas od mindfucking overdosea, no trenutak kada se trčanjem počinje izbjegavati i potiskivati neprorađena, emocionalna bol, ono lako postaje ovisnička kompenzacija za neproživljenu patnju. Trčanje tada postaje bijeg od života.

Zvuči li ovo još nekome logično kao što meni zvuči, dok gledam simpatične prve korake trkačkih pionira malenih po maksimirskim uskim stazama?

Da, trčanje je dosadno i za mene je baš to glavni argument zašto volim trčanje.

U svijetu u kojemu nam je sredšnji živčani sustav izbombardiran i stalno klitorisno-vaginalno stimuliran 24/7, trčanje je jedan od potencijalnih putova kako da se približimo duboko proživljenoj i paradoksalno mističnoj izjavi jedne neuke bakične proročice ruralne Srbije koja je svojevremeno izjavila:

"Danas su svi bolesni na živce. Kada sam ja bila mlada, nije ni bilo tih živaca."

Moramo naći načina da ponovno oslobodimo svoje interne hard disc-ove za prazninu. Da zavolimo svoju dosadu, svoje ništa, svoje prazno, neinovativno, nemotivirano, obično.

Prošle godine umrli postkonceputalni umjetnik Mladen Stilinović, jedan od najznačajnijih predstavnika tzv. nove umjetničke prakse, u svom tekstu "Pohvala lijenosti" kazuje:

"Lijenost je odsustvo pokreta i misli, samo tupo vrijeme - potpuna amnezija. Ona je također ravnodušnost, buljenje ni u šta, neaktivnost, nemoć. Ona je čista glupost, vrijeme bola, uzaludne koncentracije. Sve te vrline lijenosti važni su činioci umjetnosti. Nije dovoljno znati o lijenosti, ona se mora prakticirati i usavršavati."

Kada je moja prijateljica iz srednje škole Marija čula s otklonom od 15-ak godina od školskih klupa da ja trčim tamo neke polumaratone i maratone, nije mogla vjerovati da bi nekome, u srednjoj školi tako proračunato svjetonazorski lijenom, ikada pala na pamet ideja da se bavi trčanjem.

No što, draga Marija, ako je, ma koliko to besmisleno zvučalo i tebi i svima koje poznajem, upravo moje trčanje moja verzija pohvale lijenosti? Moj umjetnički, mantrički, psihoterapijom inspiriran lijenosni izričaj?! Moj odgovor na životna moranja, kolektivne ciljeve i nametnute izvore vrijednosti.

Izvjesni Tim Freeke lijepo je to sažeo u svojoj knjizi kojoj se ne sjećam naslova:

"Svi obavljaju svoje svakodnevne poslove kao da točno znaju pravi smisao života.

Ali ja vidim da nitko zapravo nema pojma što se događa. Ljudi većinom

prihvaćaju ideje koje su trenutno u modi, bilo da se radi o kozmetici,

glazbi ili prirodi stvarnosti. Nešto u meni bijesni zbog njihovog isprazno,

nekritičkog, "zdravorazumskog" pristupa životu. Odbijam vjerovati

da je moja svrha u ovom veličanstvenom svemiru da napredujem

u karijeri, kupim kuću i odaberem mirovinski fond. Život je previše

važan da bih samo zarađivao novce i kupovao stvari."

Moj bi se pristup trčanja na tragu Stilinovića mogao proglasiti lijenim jer inspiraciju ne crpi u rezultatima, nego upravo u gornjem citatu nabrojanim vrlinama. Odsustvo misli, tupo vrijeme, ravnodušnost, buljenje ni u šta, neaktivnost, nemoć, čista glupost, vrijeme bola, uzaludne koncentracije. Čak i, iako prividno nije tako, u trenutku ulaska u mantričku trkačku zonu, možemo pričati i o odsustvu pokreta (koji, postavši rutiniziran, gubi svoju smislenost u nesvjesnoj repeticiji).

A kada naglasim posljednju rečenicu Stilinovićeva citata, priča postaje barem meni jasnija:

"Nije dovoljno znati o lijenosti, ona se mora prakticirati i usavršavati."

A tom mjestu služe svi ti silni treninzi i nagomilani kilometri.

U svijetu u kojemu sam stalno okružen knjigama, člancima, sisama, guzicama, crnim kronikama, znanost dokazala revolucionarnim lijekovima, zdravom super hranom, perverznim serijama, filmovima nastalim pod rukom narcističnih redatelja, trgovačkim centrima, hipsterskom muzikom i ostalim oblicima wannabe umjetnosti življenja, stalno ubrzavan pritiskom manjka vremena (tempo, tempo) i pozivom na stalnu iritantno sveprisutnu potenciju prilike, dosada trčanja za mene postaje najsnažniji i najumjetničkiji performativni proglas emocionalno-mentalne higijene, najdoslovniji izričaj umjetničke lijenosti i posljednji holistički lijek za preživljavanje našeg izgangbangiranog uma.

Samo izležavanje, kao Stilinovićev imperativ, u današnjem svijetu koji živimo statistički, većinski u glavama i u njoj pripadajućem svijetu ideja, nije više dovoljno jer je upravo izležavanje i tjelesno zanemarivanje glavni argument hedonističkog potrošačkog društva, na tragu zabrinjavajućih scena iz animiranog filma Wall-e o ljudima pretvorenima u trome oblake sala, priključene na junk food aparate koji u smirujućem i pravilnom tempu eutanaziraju naše emocije.

I dok je trčanje prozračivanje, usisavanje i osvježivanje naših životnih, crvenih tepiha (jer, ma koliko nam nespektakularni životi bili, svatko ima barem poneki centimetar crvenog tepiha u svom životu), psihoterapija ima snažan potencijal da bude ponekad jako potrebno, strastveno i odlučno klofanje dubinske i nepotrebne prašine koja zagušuje osnovne pore i postavke tih naših esencijalnih tepiha.

Nikada kao danas nisu nam bile potrebne aktivnosti koje tako dubinski uljenjuju um poput trčanja. Jedino će nas takva vrsta lijenosti vratiti među žive.

A nema prikladnijeg vremena za biti živ od proljeća. Lijepo je to vrijeme da se sjetim da se klub u kojemu trčim s punim pravom i razlogom zove AK Sljeme, da smo u nedjelju otvorili sezonu najdražih treninga na brdu i da će kroz tjedan, dva treninzi na Medvednici postati tjedno pravilo.

U to ime, vrijeme je da zaključim starom zen pričom o učeniku koji je svom učitelju postavio pitanje o naravi prosvijetljenja, na što ovaj proljećem napušen odgovara:

"Čuješ li žubor potoka?

Tamo je ulaz."