"Dugi vikend u zemlji čudesa". Triple Trouble treninzi.

Mitska je to borba za slobodu. Mjesecima je ekipa planirala bijeg iz okrutnog zatvora, mjesecima razvijala strategije i čekala svoju priliku. No bili su to jalovi pokušaji. Sve dok se nije pojavio On, Odabrani, The One, i svojom im upornošću i primjerom pokazao put kako da se oslobode okova iluzije.

Kako to već biva u životu i u filmovima, kada se pojavio, nije on mogao znati da je odabran za velika djela. No stari, mudri učitelj s ožiljkom, kojeg je zaradio u višegodišnjoj borbi za slobodu, prepoznao je u njemu taj potencijal. Osjetio je, kako to samo pravi učitelji znaju, da je razina midiklorijana jako velika u njemu. I zato se ponadao da će On učiniti ono što njemu nije uspjelo. Zato je u njegovom umornom i odustalom tijelu ponovno zasjala iskra kada ga je ugledao. Zato je odlučio pokušati još jednom i ponuditi mu svoje vještine i znanje kroz privatni trening za mesijanske ratnike. Za Odabrane.

A njegova je volja bila toliko snažna da ga ništa nije moglo spriječiti u prolaženju kroz sva po život opasna iskušenja.

Ova antologijska priča dio je radnje animiranog Pixarovog filma "Finding Nemo" kada Nemo zaglavi u akvariju, a starosjedioci mu pomažu da pobjegne iz istog, kako bi svojim bijegom i njima pokazao da je bijeg moguć.

I tamo negdje u posljednjim kadrovima filma, nakon što je Nemo obavio svoje, gledamo prizor riba iz akvarija kako jedna po jedna, svaka zatvorena u vrećicu za transport s vodom, uskaču u more svoje slobode. Kada konačno i posljednja od ribica uspije i tako plutaju svaka u svojoj vrećici, jedan od njih izgovara tu famoznu rečenicu:

"Now what?"

Ta mi je rečenica prošla kroz glavu jučer kada smo završili i posljednju trening epizodu iz Jankove pjesnički nazvane Triple Trouble trilogije treninga koja će se odvijati unutar 28 sati, od subote u 9:30 do nedjelje negdje oko 13 sati.

I znam, svjestan sam da je to mali trening korak za Veroniku Jurišić, no velik za nas početnike i zato je jako važno da se u jednadžbu uvrsti sve moje neiskustvo i još uvijek ona prvoloptačka uzbuđenost oko ovakvih pizdarija.

Nakon što sam to napisao, mogu mirne duše u samu glavu. Dakle, ja se ne spremam za nikakvu utrku na 100 milja Istre (ti materine). Za razliku od Gordana, Anite i Nataše koji idu na vrckastih 69, ili Elze koja ide na mitskih sto milja (plus počasnih 10 km), moja motivacija za sudjelovanje na sve tri Triple Trouble epizode bila je, kako je to pjesnik Janko u raspisu treninga naglasio:

"Treninzi su OPEN za sve, startnine nema... i nije obavezno biti na sva tri treninga, osim, naravno, za one koje je dobro ošamarilo."

Osim, naravno, za one koje je dobro ošamarilo.

Iako sam svjestan da mi nitko neće povjerovati da je tako, (ja ću ipak nastaviti pisati ovaj kvazi personalizirani izvještaj kao da je tako), moja odluka da 100%-tno sudjelujem na ovako nečemu nije posljedica i nakon dva tjedna od maratona postmaratonskoj trkačkoj euforiji i odljepu.

Ne radi se ovdje više uopće o trčanju. Shvatio sam jučer po tko zna koji puta da je meni, neka mi ne zamjere odani i pravovjerni, druženje neusporedivo važnije od samog trčanja. A ispalo je da mi je druženje u kombinaciji s trčanjem neusporedivo zabavnije, kreativnije i genijalnije od samog druženja.

I baš na tom mjestu započinje moja priča o neprocjenjivosti Triple Trouble iskustva.

Po svim kriterijima struke ja sam odgajan da budem klasičan primjeran maminog sina koji potiskuje osjećaje, voli svoju mamu (doduše, ne više od dinama), s kuhanjem ima veze samo u kontekstu završne kritike ako je nešto krivo ispalo (a uvijek nešto ne ispadne kako treba) i vjeruje u čarobne vilenjake koji spremaju kuću dok spavam. No ništa od toga nije upalilo u mojem slučaju. Kao što je u biblijskoj mitologiji Savle postao Pavle, tako je u mojoj privatnoj mitologiji, imenovanoj od razrednika srednje škole, Pavle postao Đavle. I baš ta zadnja transformacija, dobrog i poštenog dječaka, koji drugima beskompromisno vjeruje, uvijek pazi što će drugi reći i kako će njegove akcije imati utjecaja na ostale, u osobu koja provocira emocionalni kič, zakone uhodane normalnosti i moranja, pomogla mi je da preživim. Od prvih samostalnih koraka u pubertetu do danas, naučio sam da će mi jedino kontinuirano rađenje (može i rađanje) pizdarija, s vremena na vrijeme, pomoći da nađem svoj unutrašnji mir.

Nije trebalo proći puno da otkrijem da mi je za elementarnu ravnotežu potrebno da s vremena na vrijeme pustim malo ustajale krvi normalnosti i odem u smjeru nelogičnosti, ludosti i pretjerivanja.

Trčanje maratona jednostavno nije bilo to. Trčanje maratona mi je, barem na način kako sam ga ja trčao, metaforički govoreći, ispeglano i uredno, kravatom okrunjeno odijelo crkvenog, zborskog pjevača na nedjeljnoj misi. Ponos i dika svake mame, tiha seksualna fantazija svake "krunica bakice".

No triple trouble vikend je za mene čisti punk. Autentičan i srmdljiv, vitalno zgužvan, iskreno čupav, strastveno sulud, s poštenom dozom kontrolirane autodestruktivnosti i ispitivanja granica.

I znam da te i dalje netrkačka čitateljice i umjereni, racionalni trkački čitatelju, i nakon ovako lijepih pjesničkih slika i epiteta nisam uspio uvjeriti da se ovdje ne radi o trkačkoj ovisnosti i onoj Jankovoj ošamarenosti. I znam da mi ne vjeruješ da emocionalno mjesto na kojem ovo pišem nema veze s onom postmaratonskom euforijom od prije dva tjedna, koju sam itekako osjećao u vidu raznoraznih emocionalnih disbalansa ( i moram priznati da sam na vlastitu odgovornost odlučio ne bježati od tog tsunamija i prihvatio pisanje u tom stanju svjestan da bi se napisano jednog dana moglo iskoristiti protiv mene).

Nema ovdje ludila utrke, iščekivanja i pražnjenja. Dođe mi da napišem "just another day at the office", no znam da s ovoliko malo ovakvog iskustva zaista nemam pravo da se pozivam na tu vrstu frazne opuštenosti.

Još ne.

Kako je došlo do Triple Trouble trening priče? Sve je počelo jednog običnog dana kada su Elza, Čajko i Barbara prišli Janku s pitanjem kako da se spremaju za 100 milja Istre. Da skratim, rezultat je Triple Trouble, trening trostruke dužine zamišljen kao posljednja priprema ultramaratoncima, koja će im omogućiti da trče u kratkom vremenskom roku u različitim okolnostima, od jutarnjeg treninga, preko trčanja po noći pa do finaliziranja na brdu. Ovako je to izgledalo u najavi:

Trostruka dužina:

1. trening - Subota 18.03. (ujutro 9:30): Savski nasip: Štenara - Jankomirski most - druga strana - Zeleni most - Hendrix - Štenara, cca 23km (produžena varijanta Savskog polumaratona). Start kod klupica ispred Močvare, okrepna stanica kod Jankomirskog mosta.

2. trening - Nedjelja 19.03. (noć 01:00): Jarun 3 kruga, cca 19km (skraćena varijanta Starek polumaratona). Start, cilj i okrepna stanica na ulazu kod pizzerie Helena (Županići 2b).

3. trening - Nedjelja 19.03. (ujutro 9:30): Planinarski dom Glavica - Ponikve - Janbrišakovo vrelo - osmica - Grajfova kopanja - Grafičar - žensko sedlo - Vidikovac - nazad, cca 23-25km. Okrepne stanice su Grafičar (2 puta) i Vidikovac. Okupljanje, start i cilj planinarski dom Glavica.

Za sve iskusnije brdske i 50km+ trkače nije u ovom treningu bilo ništa što do sada nisu doživjeli/preživjeli uglavnom na utrkama. No unikatno je bilo da se ovdje radilo o kolektivnom treningu.

Početak priče u subotu ujutro je trasa Hendrix polumaratona. Meni je ta staza urnebesno monotona, dosadna i naporna i iako mi tih 23 km ne predstavljaju veći problem, trčanje u ovakvom okruženju stvara mi probleme s elementarnim percepcijama prostora i vremena. Postoje ta neka mjesta u svačijem životu koja ti jednostavno izvuku svu elementarnu srž iz kostiju i poigraju se s tvojim postavkama i ostave te zbunjenoga i nejasnoga. Doživio sam to u Komiži gdje se potpuni izostanak vremenske napetosti mogao mazati na kruh tupim nožem. Ili Grožnjan, gdje previše mladih umjetnika na jednom mjestu po ljeti stvara potpuni vanvremenski kaos i tjera na polaganost i druženje, možda čak i one pomalo zaboravljene vanstresne kategorije uživanja u životu i naprostnom postojanju.

Trasa Hendrix polumaratona lupa direktno na moj hipotalamus i baš na tom mjestu omogućuje vanvremensko iskustvo. Drugačije od gore spomenutih primjera, no svakako vanvremensko. Dosadno i dugo, korak po korak, mekani je uvijek teži od tvrdog, pa onda okret na Jankomirskom mostu, kamenje pod nasipom, šumica koja se nekoć sva tresla tijekom partijanerske okupacije, ribnjaci, golf tereni, zapuštena bolnica, za promjenu očišćena od svog šikaržja, relativizam svih relativizama, dosada i prilika da rečenica "što je meni sve ovo trebalo" dobije jedno sasvim novo razumijevanje besmisla.

Nisam siguran da bih to sam preživio. Čekaj, pa skoro da i nisam, kada sam prije dvije godine sa 102 kg i pod gripom trčao Hendrix polumaraton i doživio najgori od svih raspada cijelog sustava.

Na sreću, Veca ima iskustva u ovakvim situacijama. Red filma, red serija, red priče o ljudima i stvarima, i nije to bilo toliko naporno, koliko je bilo vanvremenski relativizirajuće.

I dovučeš se tako nekako do klupica kod Močvare i dok prividno, više iz navike, istežeš mišiće, a zapravo naštimavaš frekvencije živčanog sustava na `normalno` (kao da je tako nešto nakon Hendrix trase uopće više i moguće), kroz glavu ti prolazi misao da je ovo tek početak. Da prava zabava počinje noćas u 1 sat.

Ok, trčao si do sada po Hendrixu nekoliko puta, puno si puta bio na Sljemenskim treninzima, no trčanje u 1 u noći ipak će biti nešto novo, nešto divlje.

Naravno, svjestan sam, ključno je da se ovaj vikend odigra strateški pametno. A to prvenstveno znači obraćanje pažnje na kvalitetan odmor. Ključna je to stavka, definirana snom, kako tijekom dana, tako i prije i poslije noćnog treninga.

Da, samo treba stišati um i odspavati.

Zaspao sam u 22 h i probudio se u 23. Toliko o strategiji i kvalitetnom punjenju baterija.

U pola 1 izlazim pred zgradu gdje će me pokupiti Gordan pa idemo po Anitu pa na Jarun na trening. Pomalo bizarna scena. U Tvornici je Edo Majka netom završio svoj koncert i ljudi polako kreću svojim kućama. Groznica subotnje večeri polako se ispuhala i ostaje tek mlohava ćuna od atmosfere. No bilo je za mene nešto čarobno i posebno u toj perspektivi u odnosu na ekipu koja polu/pijana izlazi s koncerta, a ja idem na trening. Taj otklon čisti pluća od katrana rutiniziranosti. Gordan je živahan, Anita jedva da želi pričati s nama. Dolaskom na Jarun susrećemo kružok pomalogestikularno neusklađeno, nasmiješenih trkačica i trkača. Janko je najavio 30+, došlo nas je 35.

Razdraženi i nasmiješeni, za tri kruga oko Jaruna spremni, započinjemo trening u tišini i poniznosti tempa. Dovoljno je da smo tu. Temperatura je ugodna, gotovo pa idealna. Nema pospanosti, nema moranja. Tu su oni koji to hoće, svatko sa nekom svojom motivacijom, s nekim svojim unutrašnjim smislom ili besmislom koji ih je nagnao da dođu na ovaj događaj.

A baš mi je taj noćni dio bio najdraži. Nema ničeg boljeg nakon onog relativizirajućeg subotnjeg treninga po Hendrix trasi od 3 Jarunska kruga odvrtanja vremena unazad ili naprijed (ovisno gdje je već Hendrix koga u vremenskom kontinuumu nakon žvakanja ispljunio). U ta doba, zla doba, oštrina blebetavog uma fascinira. Ništa od izgovorenog u tim satima ne može se i neće upotrijebiti protiv tebe. Iako imaš pravo na šutnju, uglavnom nitko se na nju ne poziva.

Razne su se tu skice trkačko-životnih teorija počele razvijati i to sve u nekom d-mol registru ( za primjer koliko je to na trenutke bizarno bilo, razrada je ideje o tzv. novootkrivenoj grašnoj čakri (op.a. od grah, biljka i prehrambeni proizvod, te obećano jelo na posljednjem, trećem treningu iz trilogije) koju ćemo upoznati nakon i za vrijeme sutrašnjeg Sljemenskog treninga).

Zaljubljeni golupčići u autu parkiranom na Jarunu uz cestu uz nasip vjerojatno su se do danas već zaredili i zacelibatili u nekom isposničkom katoličkom redu, zahvaljujući nepopravljivim, seksualnim frustracijama izazvanim kontinuiranim prekidanjima od strane raznoraznih, u pravilnim razmacima raspoređenih trkačkih grupacija. Željka Markić bi bila ponosna.

Poseban R.E.S.P.E.C.T. zaslužuje Adrijana Šimić, koja je nakon što je tijekom subote završila 50-ak km 1M utrke po Medvednici s impresivnim rezultatom od 7:48, osvojivši 3. mjesto, došla na noćni trening. Natoč zajedničkim naporima ukućana da je odgovore, pronašla je načina i argumenata da se pojavi na 1AM treningu.

A da uz trostruku dužinu ovaj trening skriva i neke mini tajne, i da Jankova napomena, da u nedjelju ujutro na Glavicu dođemo praznog želuca, kako bismo trčali na masni pogon, nije bila slučajna, otkrili su svi koji su konzumirali juhu koja je u svom veličanstvenošću svoje masnosti, bila čisti detorksikans koji nas je gotovo sve protjerao u trećem krugu. Ako je već bilo ikakve sumnje da smo svi mi prisutni otišli na kvasinu, za naše probave to nitko nije mogao dovesti u pitanje. Tako sam većinu trećeg kruga proveo u porođajnim mukama s po prvi puta pojačanom sviješću o jarunskoj niskoj, hortikulturi i potencijalnom nemaru odreda čistoće u vidu nepokupljenog lišća. No ništa od korištenja tih usluga. U jednom me trenutku čarobna juha (iliti nekoliko gutljaja čarobne juhe) naprosto pustila pa sam posljednji kilometar kao budala ubrzao od sreće jer je nestalo probavnih smetnji.

Tako je i drugi trening završio i u nešto iza tri sata ujutro bilo je pravo vrijeme da se krene doma, kako bi se mogli na vrijeme probuditi za posljednji čin. Ako zaspemo do 4, buđenje u 8 nam omogućuje za ove prilike vanserijski odličnih 4 sata sna. Čekiranje u autu koga što i koliko boli, obećanje samima sebi da nastavljamo i idemo do kraja.

Kako se ipak nije radilo o utrci, zaspao sam bez većih poteškoća tamo negdje oko 4. Kao što sam se i probudio u 6. Jebiga, svanulo je i sunce me zovnulo.

Malo prije 9 me Gordan ponovno kupi pred zgradom. Oboje smo živnuli, kao da se posljednjih 24 sata ništa posebno nije dogodilo. To je ta čarolija jutra koju tako volim.

Čak je i Anita malo rječitija nego noćas. Upale i boli su stvar prošlosti, ili se barem pravimo da je tako. Idemo na Glavicu gdje počinje posljednji čin ove svjetske vježbe.

Većina od onih sinoćnjih 35, očekivano, na Glavici je. Ne znam što je njima prošlo kroz glavu, no meni je već nakon prvih trkačkih koraka uz brdo samo jedno pitanje pred očima: zar ćemo mi stvarno sada opet trčati? I to oko 25 km? Brdskih 25?!? Ozbiljno?! Zar nije bilo dovoljno što smo samo došli na Glavicu?

A pojavilo se tu i nekoliko ljudi koji ili nisu trčali uopće ovaj vikend ili su trčali po Hendrixu dan prije. U oba slučaja naspavani i odmorniji, spremni da povuku.

No jebeš metafore, na nama je da odradimo i posljednji čin pa kako bilo da bilo. A nema boljeg od zalijevanja dva 20-ak kilometara treninga s jednim poštenim brdskim treningom. U nekom drugačijem kontekstu, bio bi ovo jedan od onih dražih treninga s taman dovoljno izazova i brda, no ovako je više nego jednom pozivao na hodanje. I hodao sam, s guštom i poštovanjem prema samome sebi. Kada je god trebalo i koliko je god trebalo da ovaj trening ne postane štetno forsiranje. Zahvaljujući takvom pristupu mogao sam posljednjih nekoliko kilometara provesti opuštenog koraka u društvu s Natašom i Elzom.

Jer, kao što sam, da citiram samog sebe, zapisao na početku ovog posta:

"Ne radi se ovdje više uopće o trčanju. Shvatio sam jučer po tko zna koji puta da je meni, neka mi ne zavjere odani i pravovjerni, druženje neusporedivo važnije od samog trčanja. A ispalo je da mi je druženje u kombinaciji s trčanjem neusporedivo zabavnije, kreativnije i genijalnije od samog druženja."

Za kraj mi ipak preostaje da spomenem jednu privatnu skrivenu agendu. Činjenica je da ne idem poput Elze, Gordana, Anite, Katje, Nataše, Ivice, Barbare, Krcka i ostalih u Istru na neku od ponuđenih trail utrka ili poput Tamare i Ivana na Madeiru, no ne bi bilo pošteno ne sjetiti da se i ja spremam za svoj višegodišnji trail (i to s tko zna koliko kilometara visinske razlike promijenjenih stanja svijesti). Kako će Stojka roditi kroz mjesec ili dva, ovaj mi je trostruki trening imao poslužiti za naštimavanje mentalnih žica na optimalne roditeljske melodije, part 2.

Jer kako kažu (doduše, koliko znam, nije to još nitko javno rekao, no tko zna, možda počnu): tko nije za triple trouble, nije ni za roditeljstvo!

Now what?!