"Djeca se igraju poraza i pobjede". Čekaj, kakve to ima veze sa Željkom Markić?

Tako bi, a mislim na citiranu rečenicu iz naslova ovog teksta, u nekoj, za opću upotrebu

brzopotezno šturoj verziji, mogao glasiti kratak sadržaj čovječanstva.

Predvidljivi smo, nesvjesni, naivni, autopilotični.

Kalupi naši svagdašnji, nadobudna očekivanja, elementarne potrebe, euforična poistovjećivanja, kurčenja i kunjenja, slijepe točke, samouvjerena, ponavljajuća blebetanja, narcissistic neediness, slatke, male prljave tajne, misli što se reći ne smiju, pokušaji da se svidimo, da pripadamo, da uvjerimo nekoga da vrijedimo, da zavaramo i samozavaramo...

Smiješno je i depresivno na ovom mjestu.

Fritz Riemann u svojoj knjizi "Temeljni oblici straha" na zanimljiv način povlači snažnu paralelu o našoj determiniziranosti.

Fritz govori o dvije snažne proturječne borbe koje se igraju s nama, definiraju nas, determiniraju, ograničavaju, čine patetično smiješnima.

Udaljimo se malo na trenutak od svoje personalne perspektive mrava u mravinjaku koji

živi u istom takvom prenapućenom mravinjaku svojih dnevnih misli. Obratimo pažnju na planet Zemlju, tog još jednog sićušnog i beznačajnog mrava u malom isječku kvarta omeđenog svjetlošću jedne lampe.

4 su snažna impulsa, 4 nadobudna siladžije naše Planete, 4 pretendenta za ultimativni naslov The SILE.

Borbe se odvijaju paralelno na dva podija. U ringu broj 1 u plavom kutu imamo Revoluciju, iliti Zemljino "okretanje" oko Sunca. Sizifovske naravi, ispranog mozga od toliko vrtoglavice, ova je Sila pomalo depresivna, no i dalje poslušna i odana svom čupavom menadžeru Suncu.

U crvenom kutu ljuta je samodostatna, jakim centrom kao najjačim oružjem definirana, uvijek ponosna, naprasita, odlučna u namjeri da samoj sebi bude i učiteljica i lekcija, dame i gospodo to je Sila Rotacija, iliti gibanica Zemlje oko svoje osi.

U ringu broj dva, za ulazak u veliko finale bore se sila teža i centrifugalna sila. I dok Sila teža ima tendenciju privlačenja i čvrstog držanja na okupu, inzistirajući na borbi u središtu,

Centrifugalna sila traži napuštanje i oslobađanje te inzistira na borbi izvan središta.

O ovoj borbi i njezinom beskonačnom, neprekidnom ponavljanju ovisi sav život na Zemlji.

I, Fritz? Koji kurac s ovim? Kakve to uopće ima veze s ičim?

No, ne da se Fritz samo tako zbuniti kao što smo mi zbunjeni. Sada se možemo, odgovara Fritz, vratiti u naš mravinjak.

Sada se s Markorazine ponovno možemo posvetiti Mirkorazini. {op.a. prijedlog za hrvatsku inačicu, prema velikome Marku Perkoviću Thompsonu i malome, no ne i beznačajnome Mirku Fodoru}.

A na toj Mirkorazini ta 4 svemirska, kečera i zemljina silovatelja postaju naše nesvjesne

nagonske sile i latentni zahtjevi koji definiraju naše akcije i životne porive.

Prevedemo li revoluciju, rotaciju, silu težu i centrifugalnu silu na čovjekov psihološki svijet, odjednom stvari konačno u ovom tekstu dobivaju naznake smisla.

Tako Zemljin bjesomučni pokušaj da uhvati svoj rep vrteći se oko vlastite osi postaje naš bjesomučni poriv da se dokažemo i ukažemo samima sebi (kao što je to Majka Božja Međugorska učinila za na tvrdom kamenom, srcu ponosnom za nas, napaćene i izabrane Hrvate) kao indvidualna bića.

Da dokažemo da smo unikatni, posebni, drugačiji, jedinstveniji, kreativniji, samostalni mislioci. Da ostavimo neki trag, bilo kakav, osim, naravno, onog podrazumijevajućeg, smeđeg na pelenama, na početku i na kraju života.

Čini se da ono, "svi smo mi jednom bili najbrži", nije dovoljno da u miru uživamo ponosni na sebe i svoju individualnost, još od trenutka uplovljavanja u vode jajašca pa sve do drugog dolaska smeđeg traga na pelenama, taman malo prije nego prdnemo u fenjer. Želimo puno više slave, gladni smo, trebamo puno više narcističkog prepoznavanja i potvrde da smo baš mi "ono nešto".

No priča nije jednostavna jer i na ovoj našoj Mirkorazini, kao i na Markorazini, kada je riječ o Zemljinim dramama, postoji snažan protuargument. Zemljina ponavljajuća vrtnja oko Sunca pod mikroskopom naše osobne priče postaje još jedna doživotna osuda: pripadanje. Moramo pripadati, trebamo pripadati!!!

Stada, hoćemo u stada!

I nije zajebancija izabrati pravo stado za sebe. To ti je važnije od izbora gurua (a pazi, kako mi je to objasnila jedna učiteljica yoge u svakodnenom životu, kada jednom izabereš gurua, taj ti onda vrijedi za sve živote!), od toga hoćeš li na nogometu u izglednoj prilici pucati ili dodati suigraču, smuvati se s bivšom curom (samo smo prijatelji) ili ne, jesti piletinu uz pomoć prstiju ili vilice, navijati na azijskim kvalifikacijama za svjetsko prvenstvno za Iran ili za Irak ili, najvažnije od svega, koju ćeš rečenicu iz pjesama Mate Miše Kovača ponavljati u posljednjim kilometrima maratona za extra snagu.

Pravo stado te voli, rosi ti oči, poistovjećuje se s tvojim uspjesima, odbacuje te kada zajebeš (jer, ako je pravo stado, onda nemaš ti tu što zajebati i izdati cijelo stado).

Pravo je stado tamo "where everybody knows your name".

I sada ti pomiri nepomirivo. Potrebu da budem sam i da pripadam. Kako da onda Jasmin Stavros ne bude umoran.

Nije ništa bolje ni s drugom paralelnom preslikom borbe između Sile teže i Centrifuge na naš slučaj.

Opet je tu nepomirljiva antinomija, kontradikcija, ekstremizam.

Sila teža je ekvivalent našem impulsu za trajnošću i sigurnošću dok je Centrifuga,

ekstremno suprotno, prevedeno na psihološki rječnik, potreba za pomjenama, rastom, novim, nesigurnošću.

Mučna je to Reka koja teče našim venama, paradoks svih paradoksa.

Izvjesni Mark Sainsbury ovako je definirao paradoks, za one koji nisu sigurni što to točno paradoks jest:

"Jedan naizgled neprihvatljiv zaključak koji proizlazi iz naizgled prihvatljive premise, putem naizgled prihvatljiva zaključka"

Ok, kada smo to razjasnili, da rezimiramo:

dakle, 4 su potrebe čovjekova života koje nas tjeraju na akciju:

1) potreba za individualizacijom

2) potreba za pripadanjem

3) potreba za sigurnosti

4) potreba za promjenjivosti

Samo zadovoljenje svih četiri čini čovjeka mirnim i sretnim. Treba li iz ovoga još jednom ponavljati kako su prva i druga te treća i četvrta ekstremno nepomirljive i kako nije smisao i narav života da uživamo u blagostanju i ljepoti cvjetića, leptirića i proljetnih zalazaka Sunca, nego u stalnoj borbi i natezanju?!

Jer, ove četiri potrebe zahvaljujući svim tim međusobnim pripetavanjima i okrivljavanjima, ponajviše zahvaljujući pomirbenim seksovima, koji nikada ne rezultiraju pomirbom, nego samo dodatno utvrđuju nepomirljive razlike, za posljedicu rađaju neželjenu djecu, koju možemo za ovu priliku nazvati našim strahovima.

Tako potreba da budemo individualno ostvareni rađa strah da ćemo biti pregaženi od stada koje smo izabrali (ili su nas, bez našeg prava glasa, u mnoga od njih rođenjem izabrali). Da ćemo se utopiti u bljutavim vodama copy_paste dosade.

Naravno, isto tako i potreba za pripadanjem rađa strah da ćemo ostati sami. Da nećemo imati s kime pjevati "Kad se prijatelji rastaju".

Poput Palea, na čitavom svijetu. Bez ikoga koga bismo okrivili za naše male i velike neuspjehe. Bez ikoga tko bi nam se, barem teoretski, mogao diviti.

Ikoga tko bi vidao naše rane i lizao naše laktove (kada to već ne možemo sami).

Bez nogometaša koji bi zabijao važne golove u velikim klubovima zbog čega bi nam, jer je naš, bilo toplo oko srca.

Potreba za sigurnošću isto tako rezultira strahom od promjene i nesigurnosti, dok potreba za rastom i napretkom rezultira strahom od ustajalosti i stagnacije.

I kako onda u cijeloj ovoj priči u i oko tog tzv. životnog spektakla, jer živjeti se mora, da se ne odam poroku lošeg humora?

I kako da onda za sami kraj, zajedno sa susjedom Željkom Markić ( op.a. nekih 666 metara zračne linije me dijeli od njezina stana), grlato ne zapjevam:

"And I think to myself, what a wonderful world."