posljednji pogled ka Treviso maratonu, ovaj put malkoc osobnije

Utorak je, 5 je sati i 8 minuta.

Budan sam od 2 sata. Prošlo je otprilike 40 sati od trenutka kada sam ušao u cilj maratona u Trevisu.

Nisam razumio kako je to moguće kada mi je jučer Katja ispričala da se, nekoliko sati nakon maratona, probudila usred noći i nije mogla spavati.

Sada sam, dan poslije, i sam na istom mjestu. Na mjestu gdje ne mogu spavati od umora.

Pokušavam si zamisliti što se sve mora događati u mome tijelu. Koliko će biti potrebno zaštitnim mehanizmima i vitalnim funkcijama da pohvataju sve konce novonastale situacije i učine najbolje moguće za oporavak cjelokupnog sustava.

Na jednoj strani zgrčeno tijelo tiho u bradu mrmlja svoj umorni blues, a na drugoj kemijska euforija hiperaktivizirajuće divlja svoj najstrastveniji rave party.

Osvještavam koliko je to ranjiva pozicija i zato osluškujem što se događa ispod površine prvoloptačkog privida.

Usmjeravam pažnju na tišinu ispod te funky ritam sekcije postmaratonske, mentalne hiperprodukcije. Provjeravam raštimanost tjelesnih pregiba, prihvaćam disbalans fine motorike, učim prihvatiti energetske eskapade na svim poljima.

Meso, kosti i voda. Kemijski elementi.

Kako stojim s međusobnim odnosima?

Budimo realni, ni u onim svakodnevnijim stanjima svijesti nisam se uspio približiti niti blizu razumijevanju svim tim isprepletenim nijansama i paralelnim nivoima životnog spektakla. Kako onda tako nešto očekivati na ovako iz centra izbačenom mjestu?

U 5 sati i 43 minute ujutro.

Ma znaš, sve ti je jasno.

Tijelo želi odmor. Polagani, nježni, dugotrajni, strpljivi.

Povlačenje u najintimniji i najskriveniji hram bića, u duboku šumu svoje emocionalne ekologije, da mikrorane zarastu, a dah i duh zajedničkim snagama otkriju mjesto gdje sinkronizacija svih funkcija ponovno spontano teče u skladu s okolnostima.

Nema tu neke velike filozofije. San i odmor će, s vremenom, učiniti svoje.

Samo, nisam siguran da želim samo tako protratiti ovo stanje na poopćavanje i razumijevanje emocionalne ranjivosti koja mi se poput rascjepa dogodila zahvaljujući maratonskim naporima.

Srijeda je, 3 ujutro.

Nije ovo buđenje više tako problematično kao što je bilo ono u utorak. Opušteniji sam. Znam da mi radni dan neće biti onako naporan kao što je bio na početku u utorak, dok je trebalo napraviti prijelaz iz jednog svijeta u drugi. U međuvremenu sam odradio dva trkačka treninga u sporijem tempu i tijelo se nježno i tiho budi.

Odlučio sam, kada već ne mogu spavati, pustiti film. Sjetio sam se da mi je jako draga klijentica pričala o filmu "Collateral Beauty" i koliko je snažan dojam ostavio na nju.

Odlučio sam mu u to ime dati prvenstvo nad desetak drugih filmova koji me iz raznoraznih razloga privlače i čekaju svoj red.

S jednom sam rečenicom iz filma otišao spavati:

"sutrašnji dan nije zajamčen."

Probudio sam se ujutro, 3 dana nakon maratona. Shvatio sam da ne želim ići natrag. I ako me je nešto ovo ujedinjeno predmaratonsko, maratonsko i postmaratonsko iskustvo naučilo onda je to svjest da ne želim ići natrag. U cinično prekenjavanje kako je ta rečenica tako dosadno i općenito, iritantno-patetično, klišeizirano sranje. Kako nema veće prostituirajućije emocionalne, self-help pornografije od takvih pokušaja budnica.

Ne, ne želim si dozvoliti da me bombardiranjem sadržaja i konzumerističkim zloupotrebama proizvoda kao zamjene za život otupe i učine ravnodušnim i ciničnim.

Da mi moj ego postane važniji od drugih bliskih osoba.

Pun mi je kurac isključivih i s jedne, materijalističke, i s druge, duhovne strane spektra.

Ne želim biti stalno produhovljen, sretan, pun ljubavi i razumijevanja.

Ne želim biti ni racionalan, isključivo znanstveno utemeljen, sarkastičan, ispravan.

Želim biti živ.

A to za mene znači ranjivost. Ranjivost koja podrazumijeva otvorenost, spremnost na bol, strah, ekstazu, euforiju, strast, nemoć, težinu, suočavanje, pretjerivanje, greške u koracima, bol, poniznost, htijenje, odlučnost, poniznost, prihvaćanje da sutrašnji dan nije zajamčen.

Maraton nudi sve to. Život u svoj ljepoti njegove ranjivosti, u skladu s našim slabostima, manama, sebičnostima, posesivnostima, pretjerivanjima, fanatizmima, tupljenjima, pathosima i ostalim slijepim točkama.

Maraton nudi borbu koja najdojmljivije predstavlja život.

Ta borba koja počinje pri kraju utrke, kada se ugasi svjetlo na 35. kilometru, a ti imaš 7 kilometara da se održiš u tempu kako bi ostvario svoj san i istrčao maraton ispod zamišljene, magične brojke.

Tih 7 kilometara kada ostaješ sam.

Kada sve životne postavke dolaze na naplatu. Svi preskočeni treninzi posljednjih mjeseci, loša hrana, izbjegavanje brdskih treninga, naučenost na ljubav prema ugodi i bijeg od neugode.

Sva nepoštivanja svojih granica na bilo kojem planu u tjednima prije utrke.

Sve stane u tih nekoliko posljednjih kilometara borbe sa samim sobom.

Sam na čitavom svijetu.

A znaš koja je za mene bila najveća od svih epifanija koje sam doživio na maratonu u Trevisu tih posljednjih nekoliko kilometara?

Da uopće nisam bio sam.

Kada sam na 40. kilometru, jednom od najmučnijih na cijeloj utrci, sada već poprilično slomljen i potrošen (da, Janko, jako sam dobro naučio koliko su brda u pripremi maratona važna za posljednje kilometre jer sam ja bio samo na jednom brdskom treningu), s ozbiljnim upitnikom nad glavom curi li to upravo meni nepovratno, sekundu po sekundu, vrijeme prolaska kroz cilj ispod 4 sata, sreo nekoliko cura iz kluba i čuo njihovu podršku, bio je to tako snažan energetski impuls da sam automatski počeo ubrzavati. Malo je nedostajalo da se rasplačem od sreće što ih vidim i zahvalnosti zbog podrške. Iskreno, ja danas nemam pojma tko je tamo bio i velika je šansa da nekima od njih niti ne znam njihova imena jer su iz neke sporije trkačke grupe pa se rijetko družimo. No na tom mjestu, bile su tako moje.

Trajala je ta njihova energija sljedeći kilometar, sve do ulaza u 41. i trenutka kada je počelo veliko finale trke. Svi moji prijašnji proračuni i kalkulacije kojim tempom trebam trčati da bi stigao na vrijeme, u potpunosti su se raspali. Nisam više bio sposoban računati ni elementarne matematičke funkcije zbrajanja i oduzimanja do 10. A kada su mi se iza leđa pojavila dva službena pacera s balonima 4:00, panika je poprimila ljudski oblik.

Ako ih sada izgubim, ako me pretrče, zbogom jebeni rezultat ispod 4 sata. Naravno da sam, ne znam kako, prilagodio svoj korak njihovom (iako se radilo o 30-ak sekundi bržem tempu od moga prije njihove pojave). Svašta sam čuo o talijanskim pacerima, i o tome kako ne znaš možeš li im vjerovati, o ganjanju gun time-a i sličnim pizdarijama, no ova su dvojica bili točno ono što mi je trebalo. Opušteni i nasmiješeni puni podrške i bodrenja za nas troje ili četvero koji smo se na pretposljednjem kilometru našli oko njih.

Kada sam skužio da ulazim u zadnji kilometar, napustio sam ih dodatno ubrzavši. Pitao sam se desetke minuta poslije utrke koji mi je to kurac trebalo, jer bih, sasvim je izvjesno, stigao ispod 4 sata i bez tog forsiranja, no lako je biti general poslije bitke, kada su otkucaji srca opet stišani i sjediš na stolici nakon popijene 4 boce vode.

Tada sam trčao. I opet se doveo na mjesto gdje je teško. I opet ista lekcija. Na mostu (barem si ja tako pamtim da je bio most) je stajao Mario Krešević. Bilo je dovoljno samo da mi mahne i nasmiješi se i opet sam doživio istu stvar: opet nisam bio sam.

Utrčavanje u cilj, dok perifernim sluhom osluškuješ glasove svojih, šokantno stajanje nakon crte, pogled na sat, 03:58:58, odjednom je tu Kos koji me pozdravlja u tom nekom mom polustanju, tu je grupa oko Janka, koji su nekoliko minuta prije mene stigli u cilj... tu su istinski ponos i sreća zbog svih njih bez ikakve ljubomore jer su bili brži od mene.

Jer su moji.

Sjetio sam se svog prvog istrčanog maratona u Ljubljani prije tri godine. Od početka do kraja trčao sam ga sa Stojkom i nije bilo šanse da je ostavim na 12. kilometru kada ju je zabolio bodac. Usporili smo zajedno, dok je nije prošlo. Nije bilo šanse niti da ona mene ostavi kada mi je na 38. kilometru bio više pun kurac ovog cjeloživotnog, sporog mučenja. Završili smo maraton 50 minuta sporije od ovog, no taj osjećaj, kada smo ušli u cilj... osjećaj da smo, iako smo zajedno trčali bez ikakve pomoći bilo kakvog trenera (što je nešto što iz obostranog iskustva samostalnog i klupskog pripremanja maratona ne bih nikome preporučio), bili tako sami.

Nije tamo bilo nikog našeg jer su čak i oni koji su nam bili u pratnji zakasnili s dolaskom u cilj nemajući pojma koliko nam je ovo važno.

Vjerojatno se u tom trenutku u meni rodila ona snažna potreba da na svakoj utrci odolim nezainteresiranim i tupim energijama prolaznika i da navijam za sve ljude koji trče, od prvog do zadnjeg. Redovno sam znao nakon što bi otrčao svoju utrku, odlaziti natrag uz stazu da podržim totalne strance. Znao sam da im treba, kao što je i meni trebalo.

Četvrtak je ujutro. Budim se, polako.

Odradio sam i drugi trening nakon maratona, ovaj puta s manjim ubrzanjima u nešto sporijoj grupi. Dobro je, život ide dalje i ova priča tu polako završava. Preostao mi je još ovaj zapis, još poneki emocionalni rep da u miru zaključim događaj.

Gledam jučer poslije treninga lika kojemu ne znam ime kako se s tri boce pive spušta iz Time-a u Štenaru.

Čuo sam u ponedjeljak, dok je pričao sa Žanom, kako je prvi puta došao u klub. Htio je ići među početnike u školu, no kako je do sada sam trčao do 7 kilometara , netko mu je preporučio da ode među napredne. Vidio sam mu na licu zbunjenost. Bio je sam. Prišao sam mu i pitao ga je li prvi puta ovdje.

- Zar se tako jako vidi?- odgovorio mi je, sretan da priča s nekim.

Rekao sam mu da sam čuo dok je pričao sa Žanom da je prvi puta na treningu i dao mu osnovne informacije i pomogao da pronađe odgovarajuću grupu. I nisam bio jedini. I drugi su se spontano nadovezali i objasnili mu kako funkcioniraju stvari.

Pogledao me jučer, nakon njegovog drugog treninga, sa smiješkom s onim pivama u rukama i s vrata dobacio: izgleda da sam se uklopio.

Brzo učiš, pomislio sam, sjetivši se interviewa u kojemu je Janko rekao da želi da mu jednog dana na grobu piše, navodim po sjećanju:

Volio je piti pivo i nije ubijao svoje maratonce.

To je ta AK Sljeme / Salomon priča.

Ili bi možda bilo bolje reći, početak priče.

Na ovom mjestu mogu u miru zaključiti projekt Treviso maraton. Jebeš mi sve, no dobio sam puno, puno više nego čemu sam se nadao. Kada sam se, na početku godine, ljut na sebe jer sam opet došao na 95 kg (s predbožićno-novogodišnjih 93), odlučio spustiti iz prve u drugu grupu, gdje ću se sljedeća dva mjeseca pripremati za maraton u nešto sporijem tempu, postavio sam si tada pomalo nadobudne, no ne i neostvarive ciljeve. Da ću se vratiti u prvu grupu ako istrčim maraton ispod 4 sata i kada dođem s kilažom na 90 kg.

Nije to tada izgledalo izvjesno i nakon nekoliko tjedana u drugoj grupi, shvatio sam da sam strog prema sebi. Iako cijeli siječanj i većinu veljače Trs, kojeg jako volim, nije zbog bolesti vodio svoju drugu grupu, dobar je osjećaj bio trčati u grupi u kojoj imam toliko puno dragih i poznatih ljudi. Trsa su mijenjali povremeno Janko, Domagoj i Robi, no ma tko došao, uvijek je nekako prevladavala atmosfera trčanja u tišini. Što je upravo suprotno trčanju u Vecinoj prvoj grupi gdje sam najviše volio naše zajedničke priče. Znam da sam ponekad išao na živce nekim ljudima u drugoj grupi koji su trebali svoju tišinu dok sam ih u prolazu zapričavao.

Kod Vece u prvoj grupi priča je neizostavna i to je mjesto gdje se jednako dobro osjećam i kada pričam i kada slušam tuđe priče. Na trenutke u za mene zlatnim trenucima jesenskih treninga, pomalo je ličilo na spontane kružok, tematske treninge sa zadanom temom o nekoj knjizi, seriji ili filmu. Obožavao sam to i jako mi je nedostajala ta atmosfera, ma koliko volio ekipu iz druge grupe i Trsovu produhovljenu tišinu.

Druženje s Katjom, Tamarom, Anitom, Gordanom i ostalima za vrijeme maratona u Trevisu i Vecino iskreno čestitanje nakon utrke snažno su me podsjetili koliko mi to nedostaje i koliko mi fale ti dragocjeni trening trenuci druženja s njima. Koliko ih smatram svojima, a da si to nisam znao tako iskreno priznati, kao što si to mogu dozvoliti dok me PMS (postmaratonskom sindromu) definira , jer ću se uvijek moći pozvati na hormonalni disbalans kada me netko optuži da sam patetičan.

Stao sam iz zajebancije na vagu jutro prije nego ćemo krenuti u Italiju. Nikako nisam mogao očekivati da će pisati 90. Još nedavno je bilo 92.

A pisalo je 90.

Sada još samo treba da istrčim maraton ispod 4 sata, pomislio sam.