"TRS JE NAŠ", 50 LITARA "JASKANSKOG PROŠEKA", AK SLJEME I TREVISO POSTMARATONSKI

"Your mind is racing like i pro now

Oh my god, it doesn`t mean a lot to you"

The National

Nekako sam jučer u busu bio siguran da ovog zapisa neće biti, posebno iz perspektive svijesti o emocionalnoj specifičnosti postmaratonskih trenutaka koji se događaju na tom nekom dugoprugašima poznatom, nedefinirljivom mjestu gdje se susreću inače totalni stranci, puku poznati kao euforija i depresija. No daj u takvom stanju čovjeku prazan papir (čitaj word dokument) i dovoljno slobodnog vremena, i vidjet ćeš kakav je. Maraton je dovoljno iscrpan da te dovede na ono mjesto gdje shvatiš koliko su ti neki ljudi važni u životu, a da to ne bi nikada shvatio u rutiniziranim dnevnim komfort zonama.

Priča počinje u busu u kojemu smo proveli dobar dio vremena ovaj vikend.

I dok je zadovoljna ekipa treće Sljemenaške grupe slavila u prednjem dijelu busa svoje kolektivne rezultate ispod tri sata uz metafizičke mantre Miše Kovača, Goran Selanec je u srednjem dijelu busa započeo svoj postmaratonski blues uz Radiohead i The National. Svaka čast Miši i njegovim transcendetalnim sferama s kojima sam se uvijek spreman zajebati, sve dok ih ne moram slušati, no Goranova je postmaratonska blues, muzička priča puno bliža mojim postavkama. I nekako je sjela na pravo mjesto jer sam taman nekoliko minuta prije od Gordana saznao da je umro Ante Perković. Iako sam s čovjekom pričao samo jednom u životu, volio sam ga iz više razloga i zato me je rastužila ta iznenadna vijest o njegovoj smrti.

Često sam se tješio pomišlju da, zahvaljujući njemu, neću biti sam u središtu lomače na tom nekom intergalaktičkom samitu svih Perkovića (koji će se, a gdje bi drugdje, dogoditi u samom Perkoviću), kada se budu podnosili računi koliko je tko bio odan i potpun perković. Jebiga, Ante, s 44 godine si puno prerano otišao. Trebala mi je još poneka tvoja knjiga, predstava ili pjesma posvećena velikanima poput Tomislava Ladana.

No prije nego se nastavim baviti temom, a tema je polu/maraton vikend u Trevisu, pod dirigentskom palicom Dragana Jankovića uz majstorsku pratnju AK Sljemena i pridruženog mu satelita Salomon Running Teama, htio bih prokomentirati poneko zapažanje koje bi moglo biti od koristi široj znanstvenoj, trkačkoj zajednici. Helena je na putu za Treviso podijelila svoje iskustvo s prijašnjeg maratona na kojemu je posljednjih 5 kilometara ponavljala stih Mate Miše Kovača " poljubi zemlju po kojoj hodaš". Nisam iz priče uspio saznati, no uvjeren sam da je to s njezinog maratona kada je postigla svoj PB (treba li, o vi skeptici, napisati da je to zbog Mišine mantre). S obzirom da sam vrlo neiskusan u maratonskim vodama i s, od jučer tek dva istrčana maratona, nemam pravo da se pozivam na iskustvo na kojem razigrano i utemeljeno pasu moji zaključci, stoga iznosim ove teze o teoriji maratonskih trka s kranjom poniznošću početnika i znanstvenog novaka za ovu veliku stvar.

Sjećam se kako su me, kada sam prije tri godine, krajnje nadobudan i suludo nesvjestan koliko sam psihofizički nekompetentan za trčanje svog prvog maratona u Run&Treku nakon jedva godinu dana trkačkog iskustva (koje je započelo s 106 kg) plašili tom za mene tada i sada famoznom maratonskom rečenicom (koju, naravno niti jučer nisam mogao izbiti iz glave): "na trideset i petom kilometru se gasi svjetlo".

I onda mi je sinulo, u kombinaciji s Heleninim iskustvom. Možda na 35. kilometru, u maratonskom kontekstu, počinje to posebno stanje uma koje mi se čini prikladnim da na ovom mjestu nazovemo Mate Mišo Kovač Maratonsko Stanje Uma (skraćeno MMKMSU).

Helena je to svojom providnošću otkrila kada je doživjela epifaniju jedne od Mišinih turbo mega moćnih mantri.

Predlažem stoga cijenjenim uglednicima iz maratonske struke da i sami provjere koliko ova teza drži vodu pa da, kada na 35-om km gelovi i ostali i proizvodi za ekstra moći popuste, započnemo s oralnom upotrebom Mišinih turbo jakih stihova. S vremenom će se iskristalizirati koliko je koja mantra jaka pa se neće događati da presnažne Mišine rečenice sprže one koji pucaju na sporije rezultate. Pjevanje Mišinih pjesama može ući kao obavezni predmaratonski trening snage.

Zašto to tu spominjem? Upravo smo Dario, Anita i ja, trčeći zajedno od 10-og do 25-og kilometra počeli razvijati ovu ekspertizu, analizirajući koji bi Mišin stih mogao biti prikladan za koji dio post35-kilometarskog stanja uma (tada još nepoznatog pod kraticom MMKMSU). Nažalost, naše je neznanje na tom području i dalje ekstremno premalo pa dalje od dvije do tri rečenice nismo uspjeli doći.

Tu moji intelektualni i maratonski kapaciteti za tu mesijansku metakategoriju kodnog imena `Mišo Kovač In Space` završavaju. Možda poznavatelji iz prednjeg dijela busa budu vještiji u nadopuni teorije. Rukavica izazova vam je bačena i molim da se ne zajebavate s Mišom ako niste iskreni. Kletva je to strašna i proteže se do desetog maratonski ukočenog/ ozlijeđenog koljena.

Sada se mirne duše mogu vratiti temi. Dakle, Treviso. Tko ne bi bio motiviran da ide trčati maraton u Treviso. Posebno kada se još k tome maraton ne događa u istoimenom gradu već u 30-ak kilometara udaljenom Coneglianu i pripadajućim mu okolnjim vinogradima, iz kojih dolazi prošek po kojemu je cijela regija poznata.

No niti sekunde nije bilo pitanje hoću li ići ili ne jer mi je prvotna namjera, puno važnija od same trke, bio kolektivni, klupski odlazak na trku. Priča je to o carstvu u kojemu caruje drugarstvo i u kojem je najčešća riječ kojom se odlasci na utrke opisuju riječ maturalac.

Jutro poslije, u mislima mi se pojavljuje Ljuban iz filma "Vlak u snijegu". Onaj moment pri kraju filma nakon što dječica složnim rukama pobijediše snježnu barijeru, vlak nastavlja put prema dječjim domovima, a Ljuban je tužan.

Prilazi mu kondukter i pita ga:

- A što nam se Ljuban snuždio, još malo pa smo kod kuće.

Ispod kondukterova brka vladaju optimizam i smiješak, no Ljuban ne dijeli ideologiju njegovog facijalnog izričaja. Njegovo je lice sjetno. Postmaratonski sjetno.

"Pa to me i žalosti što ćemo se rastati. Pobijedili smo snijeg (čitaj maraton), ali nestat će društva, borbe."

Da. To je taj postmaratonski blues. Voziš se bespućima Slovenije, vani je mrak, a vozač je, na naš zahtjev da ugasi svjetla na katu, kao pravi Miško, uz sva svjetla u busu, ugasio i ona vanjska pa je lagano u mraku prebacio na šoferski autopilot i nježno kruzao po nevidljivim cestama Slovenije (bila je to, priznajem, interna zajebancija, no kako je u busu bilo nakrcano 100-tinjak ljudi, isti je bio prilično visok da bi sve to nakon utrke neistuširano življe stalo pa se nama gore stvarno činilo da vanjska svjetla nisu upaljena).

Sam je trkački vikend izlet, kao i svaki od izleta o kojemu netko u nekom trenutku počne tepati da podsjeća na maturalac, bio definiran druženjem.

Dolaskom do hotela u Trevisu, razdijelili smo se po grupicama i krenuli prema afinitetima u raznoraznim pravcima. Svi su, uglavnom, bili motivirani prehrambenim porivima. Iako nekoliko kilometara od centra Trevisa, naše se sedmeročlano izaslanstvo odlučilo taksijem zaputiti u centar grada. I to je bio pravi pogodak. Posebno kada smo nakon nekoliko krugova po gradu uspjeli dogovoriti smjer prehrambenog djelovanja (zajeb je da se restorani otvaraju u 18 ili, u našem slučaju u 19). Vrijeme smo proveli u Celtic pubu (mislim, nije li logično da u Italiji u ime tradicije i autentičnosti završimo u Celtic pubu). Čudna pojava pilota i stjuardesa je jedina ekipa osim nas koja je ulazila u prostor. I dok je većina, kao pravi iskusni maratonci pila pivo (unatoč svim preporukama da se to dan prije utrke ne radi), simpatičnom je ćelavom konobaru, koji tečno nije govorio engleski, više uznemirenosti od mojeg izbora mineralne vode bez mjehurića jedino mogao izazvati Dario koji je u pubu tražio bezalkoholno pivo. Ok ti što piješ mineralnu, vjerojatno je to znak da si se jučer ubio u alkoholu pa popravljaš štetu kako bi se navečer ponovno mogao dovesti na odgovarajuću alkoholnu, radnu temperaturu, ali ti što dolaziš u moj pub i vrijeđaš me traženjem bezalkoholnog piva?!?

Pub je poslužio kao čekaonica dok se restorančić koji nam se svidio nije otvorio. Došli smo nekoliko minuta do 19 i simpatični nam je konobar, nazovimo ga Luca, ponudio jedini za tu večer nerezervirani stol. Sjećam se prvog dojma, iako taj uski, maleni restorančić odiše određenom simpatičnošću, nisam bio fasciniran uređenjem prostorije u kojoj smo dobili stol. Slike prirode obješene na lance i veliki luster-ventilatori nad glavama. Završili smo tamo zahvaljujući Tamari koja je provjerila listu preporuka na internetu. Ovaj je zauzimao visoko mjesto.

Gladni i iscrpljeni od 8-satnog putovanja od Zagreba do Trevisa, nestrpljivo smo proždrli kruh i pecivo koje smo dobili uz predjelo i fenomenalnu mozzarelu. Kada je glavno jelo konačno stiglo pred naša ogladnjela bića, već pri prvim zalogajima obuzela me navala topline praćena emocionalnom mišlju kako mi se odjednom uređenje prostora jako sviđa.

Sjetio sam se kako često u terapijskom kontekstu, prvi dojam obiteljske atmosfere od svojih klijenata provjeravam upravo kroz sjećanje na zajednički, obiteljski objed.

Iako sam bio poprilično umoran, sa svega 5 sati sna s petka na subotu, atmosfera za našim stolom u restorančiću u Trevisu bila je jako ugodna, opuštena i prijateljska.

Anita, Gordan, Tamara, Ivan, Katja i Dario zaista su mi bili u tom trenutku i stanju društvo po mjeri. Neki meni dragi ljudi ostali su u blizini hotela, no već ćemo se sretati sutra na i oko utrke. Red zajebancije, red dobronamjernih podjebica, red priče, red filma i serija pa puno redaka uživanja u hrani uz tek poneki podsjetnik da nas sutra sve čeka maraton. A Anita i Dario trčat će maraton prvi puta, Tamara, Katja, Gordan i ja drugi. Jedino je Ivan tu iskusniji.

Na nekom drugom mjestu s nekim drugim ljudima vjerojatno bismo do sada već ozbiljno trošili vrijeme na paničarsko mindfucking trošenje za sutra potrebite dragocjene energije pričajući o trčanju i o onome što nas čeka. Nas je bolio kurac. Bili smo opušteni i pošteno nahranjeni. Tko se boji maratona još uz onako dobru hranu.

Kada sam zbog umora, pomičući čašu, razbio istu (simpatični konobar, nazovimo ga Luca nije mi zamjerio), znali smo da je vrijeme da se zaputimo ka hotelu.

Trebalo je ići spavati kako bismo ujutro na vrijeme mogli početi s kenjažnim predutrčnim ritualima. Moj se ritual sastoji od tri gusta slijeda. Ove tekuće ne brojim.

Na ovom se mjestu otvara prostor za još jednu maratonsku, znastvenu ekspertizu. Kako je Matić, koliko znam, jedini iz busa koji je u Trevisu trčao trku prošle godine, otprilike ovim nam je riječima opisao stanje na stazi:

-Prvo se moraš probijati kroz gusto pa onda kroz rijetko.

Nije trebalo proći puno vremenskih mjernih jedinica da Goran i Sonja zajedničkim spontanim, snagama osmisle krilaticu za potencijalnu buduću upotrebu za regrutiranje nekih novih članova u klub:

kAKa Sljeme: prvo kroz gusto pa kroz rijetko.

Mole se pjesničkiji talentirani članovi s PR pedigreom da izbruse ovaj dijamant jer ovo ima potencijal za velika vrbovanja.

A koliko je potencijal velik, najbolje kazuju redovi pred wc-ima pred utrku i jutarnje kupaone mini-serije. To vrijedi za skoro sve osim za Katju kojoj probava proradi tek na utrci (no zahvaljujući aktivnom ugljenu na ovom će maratonu postaviti novi PB u odlasku na wc pa on od sada glasi dva odlaska po maratonu).

Ja sam pilot svoje druge maratonske sezone serije "prvo kroz gusto pa kroz rijetko" imao zakazan za pola dva u noći. Otpuštanje tereta je izazvalo toliko veselja u mojim crijevima (op.a. za one koji žele znati više, na tržištu postoji izrazito simpatična i zabavna knjižica "Crijeva sa šarmom") da od sreće i lakoće nisam mogao zaspati do pola 5 ujutro. A ništa prije trčanja 42 km prije maratona ne sjeda bolje od nespavanja.

Pa ti pij mineralnu vodu bez mjehurića dan prije utrke jer ništa tako dobro ne uspavljuje kao mineralna. Bez mjehurića. I kakva je to kurčeva mineralna bez mjehurića?!

Gordan je bio još gore sreće jer ga je po povratku u hotel uhvatila toliko snažna migrena koja je rezultirala povraćanjem i nespavanjem gotovo cijelu noć.

Mislim, nije da sam, nakon što sam došao u sobu i otuširao 2 kg busa sa sebe, zaspao. Još jedan od onih momenata, djeco ne pokušavajte ovo kod kuće (sasvim sigurno ne prije maratona) pa umjesto opuštanja noć prije utrke i stišavanja uma ja vrijeme provodim u jednom od onih kvalitetnih, životnih druženja s Katjom. Lijep je osjećaj spontanosti i povjerenja kroz nekolikosatno upoznavanje. Volim slušati životne priče dragih ljudi, a da se ne moram truditi suzdržavati se od svojih psihoterapijskih usputnih komentara, ma koliko ponekad naporan bio s tim sranjima. Volim i kada opušteno mogu podijeliti neki dio svoje priče koje valjda znaju jedino Stojka s kojom živim i moja psihoterapeutkinja (a nju, ma koliko je volio, ipak plaćam). Zahvalan sam na takvim trenucima uz svijest da nekada zaista nemam mjere kada je o takvim druženjima riječ (: jebiga Katja, za tebe vrijedi isto kao i za Vecu, pod hitno je važno da počnete prakticirati svoje NE-ove, a bolje mentorice od Dunje ne trebate :)

Doručak, napuštanje hotela, odlazak u Conegliano, kiša koja pada do trenutka kada utrka počinje, vremenski uvjeti savršeni. Start utrke u okruženju 10-ak ljudi iz kluba. Odlična je atmosfera, napetost u kolektivu neusporedivo manja. Jebeš mi sve, Ljubane, ali to je slika iz koje te u potpunosti razumijem s tim svojim čemerom u pogledu nakon što borba završi.

Ili onaj moment kada se raspadaš tijekom snažnih sila MMKMSU-a, kad odjednom začuješ poznati glas podrške uz stazu nekoga od polumaratonaca iz kluba na ključnim maratonskim strateškim mjestima i odjednom opet imaš snage da odeš do kraja. Ne mogu vam opisati koliko mi je ta vaša podrška bila važna.

Kako je utrka završavala, tako se pojavilo i sunce s vrhunskim osjećajem za tajming da osunča umorna, prožvakana, nasmiješena bića. A nema boljeg osjećaja nego nakon završenog maratona otići među svoje. Među puno svojih.

A bila je to utrka na kojoj je velika većina ostvarila svoje najbolje rezultate. Gordana ni nespavanje ni migrena ni povraćanje nisu zaustavili da obavi planirano. Kao niti Katju i njezina dva wc zaustavljanja. Mirna je sve iznenadila. Anita je ipak pri ulasku u cilj odustala od pomoći mantričke MMK više sile, no kako je samouvjereno istrčala svoj prvi maraton, nije joj ni trebalo. Jebeš mi sve, da sam samo trećinu odlučan kao Anita, tko zna gdje bi mi bio početak. I Tamara je s lakoćom pomakla PB granicu na svom drugom maratonu i zajedno s Jankom ušla u cilj za njegov 96 maraton u životu, ako sam dobro zapamtio. Ante i Edvin su rutinizirano prošli ispod 4 sata, kao i Ivan Obad koji je, na sreću poslušao Domagoja i otrčao ispod 4 sata.

Darku je nedostaja minuta da ide ispod 4 sata, a Dario je došao 15-ak minuta kasnije. Andreja i Danijela su istrčale svoje prve maratone, trčale su maratone i Helena, Miranda, Sonja, Lidija, Mara, kao i Matić, Kasik, Ivan Videk i mnogi čija imena niti ne znam, a znam ih iz viđenja. Vedran Krčadinski je impresivno u tjedan dana prvo postavio PB na polumaratonu u Splitu, a sada i na maratonu, a tu se ne radi o rekreativnim rezultatima pa je postignuće još impozatnije. Goran Selanec je popravio svoj PB, a ja se pitam koji sam se kurac doveo na ovo mjesto nabrajanja imena jer je velika šansa da sam u ovom "dan poslije" stanju nekoga važnog zaboravio.

Padali su PB-ovi i na polumaratonu, no to nisam uspio ispratiti. Veca, koja nije niti planirala ići na ovaj maraton, otrčala je odličnih 2:57.

I dok smo nakon utrke lešinareći na stepenicama na suncu u raznoraznim postmaratonskim agregatnim stanjima čekali Safeta da zatvori utrku (još jedan kratki prijedlog za korpus maratonske teorije: kako je po tko zna koji puta Safet završio utrku u posljednjoj minuti utrke, predlažem da se ta zadnja minuta svake buduće dugoprugaške utrke na našim prostorima prozove Safetovom minutom), kako bismo se zaputili doma, uživali smo u zajedništvu i u nagradi za najbrojniji klub na utrci u vidu 50 litarske demižonke. Vino je bilo takve kvalitete da je većina stigla do Zagreba (op.a. evo tehnikalija: 100 post(polu)maratonski opuštenih ljudi+ 7 sati putovanja + 50 litara= većina vina je stigla do Zagreba).

I tu se ponovno vraćam početku priče i sjetnom sjedenju u busu u onom slovenskom mraku. Nedostajat će mi sve ovo.

Nakon svega rečenog i puno toga neizgovorenog, preostaje mi da se vratim Ljubanovom emocionalnom stanju:

"Pa to me i žalosti što ćemo se rastati. Pobijedili smo snijeg (čitaj maraton), ali nestat će društva, borbe."

No gospon Saperlot, kondukter iz vlaka u snijegu, Eduard Peročević, šeretski se osmjehnu i odgovori Ljubanu:

"E, djeco moja, borba nikad neće prestati."

Do sljedećeg maturalca... Trs je naš!