Tko to tamo trči? Kad se male noge slože!

Priča počinje jednim banalnim jutarnjim preletom novosti na fb-u. Za tri dana trčim maraton u Trevisu i sve je ovih dana nekako podređeno tom činu. Nema tu neke velike euforije, no ona mala, za psihičku ravnotežu potrebna, sasvim je postojana. Stvarno je već i bilo vrijeme da se opet, ovaj puta puno pripremljenije, vratim toj kraljevskoj trkačkoj disciplini.

Sunce se probilo kroz oblake nad Zagrebom. Jutarnjh 6 stupnjeva obećava zadovoljavajuće uvjete za jedan sasvim uobičajeni četvrtak.

Sve češće se pitam koji kurac gubim vrijeme na tom fb-u. Ne mislim pri tome prozvati blio koga od mojih fb prijatelja; više mi se čini da smo svi zajedno upali u neku rutiniziranu kolotečinu sedativizirajuće prolaznosti. Hoće li nas mudri citati, frustracija politikom, iritantna pažnja posvećena velikim i malim, uglednim lopovima, sakrastične i cinične podjebice, revolucionarni lijekovi protiv raka i teorije zavjere pokrenuti? Ne umanjavam važnost sve žuči prolivene u tom virtualnom plavom f. svijetu, važno je da se priča, jako je važno, no pomalo sam umoran od toliko priče.

A opet, i ovo sam se jutro vratio na isto mjesto.

Pomalo iz dosade, pomalo iz nesvjesne navike. Pomalo iz potrebe za onim rijetkim, no tako dragocjenim vijestima koje se kroz hrpu rutinizirane očekivanosti probiju i poprave mi dan.

A možda i zato jer priča uglavnom nikada nije crno-bijela, uz opasku da mi sve više zabrinjavajuće postaje facebook ravnodušno plava.

Prva slika na koju nailazim.

Netko je odvratnoj u crno obučenoj ustašoidnoj, fašističkoj četi, koja se u subotu postrojavala na glavnom trgu moga grada, umjesto ustaškog znakovlja photoshopom umetnuo dugine zastave i natpis "STOP MRŽNJI".

Nasmijalo me i oraspoložilo. Znam koliko će ih živcirati kada to vide. Kao što je s punom zaslugom Željku Markić naživcirala nedavna naslovnica tjednika Novosti.

Spuštam stranicu dolje.

Video s naslovom: "Copenhagen now has more bikes than cars". Jel gledaš ovo Bandiću Milane?! Kurac ti gledaš, Milane. Ne, neću griješiti dušom i trovati ovako lijepu vijest ovakvim sitnim dušama.

Uzdah.

Drugačiji svijet...?

Spuštam stranicu još dolje.

Članak s naslovom "Nogomet bez granica".

Predivna je to i dobro mi poznata priča o nogometnom klubu Zagreb 041 koji se takmiči u posljednjoj zagrebačkoj, amaterskoj ligi (poznata i kao "liga bez briga"). Članak govori o prijateljskom gostovanju Zagreb 041 u Kloštar Podravskom kod lokalne Mladosti.

"Nogometni klub „Zagreb 041“ vode njegovi navijači kao i NK „Mladost“ iz Kloštra Podravskog. Posebnost ovih klubova je i u tomu što integriraju izbjeglice, Rome i druge manjine, kako među igračima tako i među navijačima."

Priča je to o puna dva busa navijača iz Zagreba koji su otišli u to malo mjesto zabaviti se i družiti. Priča je to o nogometu kakav bi mogao biti i kakav među njima jest.

Da, drugačiji svijet je moguć.

S ovakvim jutarnjim fb startom nije mi trebalo dugo da se sjetim da sam si sinoć spremio link za dokumentarni film 442.

Slična je to priča onoj Zagreb 041-ovoj, o zagrebačko-beogradskom iliti beogradsko-zagrebačkom, kako već kome odgovara, 442 CREW-u, grupi mladih ljudi koja se kroz trčanje povezala i stvorila jednu predivnu, trkačku priču.

Sve se razvilo vrlo spontano kada se, zahvaljujući poslu, jedan iz ekipe Beograđana našao na neko vrijeme u Zagrebu. Upoznavši se u Zagrebu s ekipom Zagreb Runners, vrlo je brzo shvatio da se radi o vrlo sličnim postavkama kakve ima beogradska BURT ekipa.

Zajedništvo kroz 442 CREW pokret bio je u početku nadobudan, no istovremeno i logičan slijed. Uslijedila su prva gostovanja.

U 10. mjesecu 2015. nisam trčao zagrebački polumaraton. Stojka će trčati u Zagrebu, a ja u Ljubljani. Kiša je padala, a ja sam, zabundan u nekoliko slojeva pod kišobranom stajao na početku Ilice plješčući svim trkačima koji su prolazili. Trčao sam godinu prije u Ljubljani maraton, susreo se s neusporedivo boljom organizacijom i navijačkom atmosferom. No, takve scene su se događale u Sloveniji. "Gremo tekači, gremo tekačice", odjekivalo je rodno osviještenom Ljubljanom. Kod nas je rod bio relevantan samo u kontekstu psovke upućene tim kretenskim trkačima, zbog kojih je promet Ilicom zatvoren na 5 sati godišnje i to u nedjelju od 10 do 15, u vremenu koje je i inače statistički poznato kao najfrekventnije doba u tjednu s obzirom na migracije s jednog na drugi dio grada.

A ja sam se baš na zagrebačkom maratonu zaljubio u trčanje. Ta svijest da je moguće baviti se ovim sportom i sa 80 godina... jebeš sve one preplaćene sportske zvijezde; pa ovo je jebeno; ovdje nema prekenjavanja, prevelike medijske pažnje i hodajućih reklamnih panoa. Svaka čast najbržima, no zabava je najčešće bila u stražnjem dijelu busa.

Ljudi su me čudno gledali dok plješćem i bodrim potpune strance. Lagao bih kada bi rekao da nisam poželio da nas je više. Kako bi samo jebeno bilo da se stvori kritična masa opičenih manijak(inj)a koji će se bezrezervno zabavljati uz stazu. I tu mislim na stotine, pa čak i tisuće navijača.

Onaj moment kada shvatiš koju snagu ima jedna navijačka skupina kada se kune u svoj sveti klub. Zamisli da to preneseš na cestu, među stvarne ljude koji trče, među kućanice u mirovini, 80-godišnje liječnike, školske profesore i njihove učenike, marljive i uporne atletičare koji trče svoje treninge nakon posla od kojega žive. To je nešto za što bih bio spreman dati svoj glas do posljednjeg atoma energije. A iz perspektive trkača znam koliko je takva podrška važna dok si na stazi. Nosi te, podiže, uspravlja, tjera da se probudiš iz nemoći.

Nisam ja tog kišnog listopada 2015. godine na početku Ilice imao pojma da se samo nekoliko stotina metara dalje, na istoj toj Ilici ono o čemu sam utopijski sanjao, već događa.

Tri brojke i ekipa koja stoji iza njih: 442.

Stojka mi je pričala o euforiji koju su stvarali, o oduševljenju koje su izazivali kod prolaznika. Vrlo ubrzo postali su trkačka vijest i rado viđena navijačko-trkačka ekipa na svim utrkama. Zavolio sam ih čim sam prvi puta čuo za njih. Zbog njihovog spajanjg na relaciji Zagreb-Beograd. Zbog jedne nove, svježe i optimistične priče o ljudima koje zaboli više pišo oko ustaško-četničkih predrasuda, netrpeljivosti i međusobnog okrivljavanja i omalovažavanja.

Priča koju su nam ispričali svojim primjerom govori o tome da smo, natoč ratovima, velikim nacionalističkim njuškama i dužnom pijetetu prema žrtvama, i dalje prije svega ljudi. I to je činjenica koju niti jedna društveno-medijska propaganda ne može opovrgnuti, ma koliko se trudili.

A baš na tom opuštenom mjestu, gdje zajebancija, a ne vanjska politika, definiraju odnose, otvorila se prilika za neke nove klince da nas nauče neke važne, pomalo potisnute i krajnje marketinški neprofitabilne, životne lekcije. Da nas, ustajale u svojim jalovim pričama i dijeljenju fb citata i videa, podsjete da su akcije te koje se broje.

Kako je došlo do imena 442 CREW? Pretpostavljam da se radi o Bajaginoj pjesmi "442 do Beograda". Pjesmi koja je godinama za sobom vukla mnoge misterije. Jedni su smatrali da se radi o udaljenosti od Beograda do Skopja, drugi da ta pjesma govori o udaljenosti Beograda i Zagreba. Neki su čak išli toliko daleko da su taj magični broj kilometara 442 povezali s lokomotivom Jugoslovenskih žel(j)eznica rednog broja JŽ 1 442 001 koja je na pruzi Zagreb-Beograd napravila rekord u brzini od 180 km/h.

Sam pjevač Bajaga slatko se nasmijao na sve ove teorije rekavši da se ne radi o nikakvoj dubljoj simbolici. Bajaga je, želeći u pjesmi naglasiti neku veću udaljenost, uzeo 442 jer mu se savršeno rimovao.

Zračna udaljenost između Zagreba i Beograda je 367.97 km, dok je udaljenost autocestom (bratstva i jedinstva) 393.05 km.

Ima nešto u ljudskoj naravi što nas tjera da budemo u pravu. Stara poučna pričica kazuje o vlasniku kafića kojemu je jako pao promet pa nije znao šta da učini. Zatraživši savjet mudrog prijatelja, ovaj mu je predložio da promijeni ime kafića u: "5 zvona", a iznad toga imena neka nacrta 4 zvona. Potreba ljudi, koji su prolazili, da stanu i objasne vlasniku da mu nedostaje jedno zvono, vratila mu je ljude u kafić u većem broju nego u najzlatnija vremena njegova poslovanja. Često se sjetim ove priče kada prođem kraj fast food kioska na kojemu piše `sendvić`. Svaki se puta pitam je li ova gramatička greška samo još jedna marketinška zajebancija s mojim umom i umovima ostalih koji posjeduju osnovne vještine gramatike?!

No ekipa 442 crew odlučila je odgovoriti na izazov i sva iritantna, ponavljajuća sranja oko imena.

Odlučili su međusobno ogranizirati štafetnu utrku od Beograda i Zagreba i to s manjim

korekcijama po okolnjim pripizdinama, kako bi skupili potrebitih 442 kilometra.

Upravo taj podvig prati dokumentarni film koji sam pogledao danas ujutro.

O kojoj se vrsti euforije, odlučnosti i upornosti radi, najbolje govori podatak da su to odlučili odraditi u 11. mjesecu. Jebeš proljeće, toplije vrijeme i ostale podatke iz repertoara prioriteta logike i smrtnika... sada je jedini pravi trenutak. Sada se živi. Jebeš metafore, prognoze, stupnjeve celzijusa i ostala prenesena značenja.

8 trkačica i trkača iz Zagreba i isto toliko iz Beograda. Trčat će u paru, a trebat će im nešto manje od dva puna dana da postignu svoj cilj.

Priča počinje u Beogradu. Priča koja će svoju euforiju, kao i svaka utrka, imati samo na početku i na kraju, dok među 16 odabranih bude prisustvovao i ostatak šire ekipe. Vrlo brzo priča će se pretvoriti u borbu s novembarskom hladnoćom, još hladnijim noćima, ledenom kišom, nemotivirajućim pripizdinama, grčevima, premalo mjesta u mini busu i smradom natopljene trkačke odjeće i obuće.

Vrlo brzo priča će postati živa, duga, naporna i iritantna, onakva kakve sve prave i stvarne priče velikim dijelom i jesu. I film će to pokazati, prije nego poteku prve suze radosnice, padnu prvi konfeti, zapale se bengalke i zasviraju slavljeničke sirene na konačnom odredištu u Zagrebu. Ostat će sami, usred ničega, osuđeni jedni na druge, definirani jedni drugima, oslonjeni jedni na druge.

No kako se kilometraža bude smanjivala, a Zagreb bivao sve bliži, tako će i euforija ponovno rasti.

Jedna suluda ideja nekoga od njih postat će stvarnost. Postat će istina i, kako su je nazvali, utrka života za sve njih. Jebeš PB-ove, maratone, ultramaratone i sve one velike i male utrke za koje se mjesecima spremaš. Ovo je ta utrka o kojoj će, kada kao bake i djedovi budu nastupali na nekim danas još nepostojećim utrkama, sa suzom u oku pričati nekim novim, još nerođenim mladim trkačicama i trkačima.

Pročitao sam negdje priču koja se dogodila na paraolimpijadi, a nosi naslov: "i mi njih zovemo zaostalima?" Riječ je o utrci na 100 metara koja je počela tako da je jedna od natjecateljica pala odmah na startu. Vidjevši što se događa, ostali natjecatelji automatski su stali i vratili se po nju. Podigli su je, uhvatili za ruke i zatim zajedno prošetali do cilja i isto tako zajedno prošli kroz isti.

Sjetio sam se te priče gledajući ovaj film o 442 CREW-u.

Ista je to priča.

Priča fotomontaže i umetanja zastava duginih boja u rukama ekstremnih desničara. Priča oko kluba Zagreb 041. Priča o biciklistima u Copenhagenu.

No iznad svega priča o 442 CREW-u.

I tu, sorry Bajaga, kraj ovakve 442 ekipe, gubiš sva autorska prava na taj broj.

Magični, prošireni maratonski broj.

Preostaje mi, za kraj, još jedno iskreno: hvala vam, ekipa.

Kada bi postojale neke za život važne godišnje nagrade, ja bih vas objeručke prijavio i u kategoriji za trčanje, kao i u kategoriji za mirovni rad. O kategorijama dobre zajebancije, iskrenih emocija i odlučnosti da ne pričamo.