rat. (da ti...)

Rinčica u nosu, debelim nanosima crne našminkane oči. Ćelava glava, brada, u oba uha ubušeni kolutovi promjera nekoliko centimetara. Crna haljina i velika ogrlica s mnoštvom drvenih kuglica, usko stisnuta oko vrata. Na nogama visoke, crne Dr. Martnes čizme. Pokušavam si u ovo rano nedjeljno jutro zamisliti koliko mora živcirati jednog klasičnog na kratko ošišanog, nabildanog, svom poslu bezrezervno odanog vojnika dok mu taj rock vegetarijanac iz Rijeke pjeva stihove:

"Ima li koga da me digne iz groba i mrtav ću marširati kroz snijeg i blato gaziti Ima li koga da mrtvoga oživi oduvijek sam želio biti vojnik biti stroj, onaj što odlazi u boj

...

ali glupost je bolest od koje čovek umire još dok je živ još dok je živ"

U filmu Forrest Gump, u sceni u kojoj se intelektualno ograničeni Forrest nalazi u vojsci, tijekom takmičenja tko će među vojnicima najbrže rastaviti i ponovno sastaviti pušku, ovaj to čini u nevjerojatno kratkom roku, na što mu dolazi narednik, klasični, stereotipni primjerak vrste kakav dominira u američkim filmovima, i kaže mu glasno i ponosno da je on najpametniji jebeni vojnik ikada.

Taj karikaturalni moment ponešto govori o vojnim idealima. Doslovna poslušnost, okarakterizirana potpunim odsustvom ikakvih filozofija.

"Na zapovijed, kapetane."

Logika nalaže da su za rat potrebni vojnici, a vojnici postaju svi oni koji u ratnim okolnostima izabiru pušku, a ne prigovor savjesti. Naravno, to znači jako puno brzinski priučenih vojnika koji ne znaju ništa o doslovnoj poslušnosti, taktici ratovanja i često su u kronično lošoj fizičkoj kondiciji.

Ajmo se zato, prije nego nastavimo, radije dogovoriti hoćemo li uskoro ratovati ili nećemo.

Budimo iskreni, logički gledajući, povijest nas uči da nije pitanje hoćemo li, nego kada ćemo,

jer, čini se da zainteresiranih, interesnih skupina za izazivanje rata i profitiranje od istog s jedne, kao i uvijek spremnih za ratovanje ima na pretek.

Potrebno je, da bi se stvar izvela kako spada, početi s ograničavanjima javnih sloboda

govora svih onih utopijskih mirotvornih opsjenara i prenemagatora bilo kojeg tipa. I lako je tu s onima na početku teksta spomenutim pjevačima u haljinama (ti se lako elimniraju, za primjer drugima, i, prije nego ratovi počnu, riješe jednim brzinskim postrojavanjem pred rafalnim orkestrom narodne garde), no problem su oni naoko normalni što nose normalne hlače, nikada ne plaču, privlače ih žene, jedu meso kao sav normalan narod i ne šminkaju oči. Posebno tu mislim na potencijalno najopasnije među njima, na one tzv. stručnjake tzv. mentalnog zdravlja sa svim tim njihovim nadobudnim psihologijama, psihoterapijama i ostalim pederskim plačipičcizmima.

Opasno je pustiti ih, dopustiti im da šire propagandne ideje o tim njihovim normama normalnosti i kvazizanstveno - definiranim standardima o ljudskim potrebama i tzv. negativnim posljedicama rata.

Što bi oni? Da ratova više uopće ne bude?! Što će onda loši učenici? Gdje će pokazati svoje visoke tjelesne performanse? Gdje će pokazati svoj neviđen potencijal za nasilje? Za destrukciju? Gdje će zadovoljiti svoju urođenu potrebu da pojednostavljuju jednadžbe cjeline na najednostavnije faktore?

Ajmo se mi radije i pod hitno vratiti osnovama muškarstva i upozoriti te psihološke iluzioniste, koji misle da su popili pamet cijelog svijeta, kako funkcioniraju stvari, kako bismo mirne savjesti ovo zatišje od prošlog rata i službeno konsenzusom konačno proglasili zabrinjavajuće predugim pa da se ponovno vratimo na isto ono dobro, staro, maskulino, mačo mjesto hitnog inzistiranja na nužnosti porasta proizvodnje mesne industrije.

Jer, u tom slučaju, na mjestu najave prije prvog skorog ratovanja, vojske (čitaj: mesa) nam fakat treba!

Prije nego se oslonimo na taktiku raspirivanja žara, koji se na nogometnim stadionima godinama ponosno i s budnim okom održava na životu ("zovi, samo zovi, svi će sokolovi, za te život dati", "u boj, u boj, za narod svoj" i ostale stadionske zborske pop uspješnice (u modi su i dvoglasno, višetribinsko pjevanje i provjeravanje stupnja trenutne domovinske spremnosti, (čak i u hinjenim situacijama kada organi vlasti u ime vanjskih promatrača javno odglume da su te vrste odlučne nacionalističke stručne spreme (nss) nepoželjne))), potrebno je naše sveto tle, da bi bilo u potpunosti pripremljeno za plodnost, očistiti od korova. Zato mirne hrvatsko-katoličke savijesti, pod budnom zaštitom naše kraljice Majke Božje Međugorske, predlažem da se prije svega državna kurikularna reforma pozabavi korovom i kukoljem. A jasno je o kome je riječ i zato neka se svim tim tzv. liječničićima mentalnog zdravlja i ostalim mirovnim populistima i pederima prije svega zabrane te njihove propagande demoralizirajuće prakse. A potom, kao ključnu mjeru, molim da se sve te šmokljanaste, mlohave, emotivne i zakržljale primjerke od Boga izabranog roda po hitnom postupku pošalje na testosteronski tretman liječenja od tih njihovih pederluka.

Ovo su ozbiljne stvari i nema se tu što puno za kalkulirati.

Bez sumnje,

potrebno je njihovo hitno vraćanje na tvorničke postavke!

Sjetiti ih što to znači biti muškarac, ako za njih, a bojim se da je, već nije kasno.

Nema tu više mile-lale, cile-mile! Potreban je odlučan i beskompromisan ritual temeljitog prijelaza. Potrebna je deritezacija, sustavno liječenje od njihovih istina i navika, a to za njih može biti isključivo i jedino služenje vojnog roka u najdoslovnijem i najbeskompromisnijem, mogućem obliku s punom slobodom tumačenja nadležnih, prema potrebi, o vremenskom trajanju mjere.

Dugotrajno i dubinsko ponavljajuće jebanje u mozak od strane nadređenoga (jer mozgovi su njihovo najjače oružje pokreta otpora) s isključivom zabranom da se isti koristi za bilo koju drugu funkciju osim kao sredstvo za primanje i daljnje bezuvjetno provođenje zapovijedi.

Šuti i slušaj!!!

Nisi tu da misliš!

Šuti i slušaj!!!

I bezrezervno vjeruj u ono što ti imam za reći!

OK?!?!

Počnimo!!!

Ponavljaj za mnom:

Ti si jebeno, bezvrijedno govno!

Rekao sam ponavljaj za mnom:

Ti si jebeno, bezvrijedno govno!

Ne čujem dobro!

Ja sam...

jebeno...

bezvrijedno...

Meso.

Jeftino, zaraženo, na akciji. Za odstrel.

To je jedini način da se obrišu sve te godine širenja virusa izazvanog čitanjem knjiga i promišljanjem i, što je valjda najgore od najgorega, postavljanjem i pokušajem odgovaranja na pitanja.

Pitanja su, bez sumnje, najgori otrov! Pitanja demoraliziraju, pitanja dovode u pitanja naše svete ratove!

Kada jednom odstranimo taj korov, naša će omladina konačno s tribina euforično i glasno moći sići na teren, u samo ratno žarište igre, u neki novi, za oslobađanje njihova dugogodišnjeg emocionalnog potiskivanja osmišljen rat. Jer, budimo realni, emocije su energija jako snažnog naboja, a do kada ti, dragi čitaoče, vjeruješ da muškarac može da tu energiju zadržava u sebi prije nego eksplodira. Vjerujem da na ovom mjestu razumiješ koliko je rat u to ime potreban.

Nakon podužeg tekstualnog rafala, vrijeme je za novi muzički predah. Iako ovaj puta nije riječ o tanašnom, u haljine obučenom vegetarijancu, nego o snažnom muškarcu koji je, dok je bio živ, radio svoj dnevni posao kao fizički radnik, obučen u plavu kutu u brodogradilištu Uljanik, ipak je i ovdje riječ o još jednom antiratnom provokatoru. Njegovi su punkerski stihovi još beskompromisniji:

"Jebem ti rat ti jebem da ti jebem ti rat ti jebem u zagradi da ti jebem ti rat Postoji li pjesnik veći koji će to ljepše reći i ako ga to toliko boli neka samo izvoli"

Ovdje završava namjerno jednosmjerna i isključiva, karikaturalna zajebancija na ovako ozbiljnu temu. Rat je u svojoj naravi za sve uključene promijenjeno stanje svijesti. Pojačana količina stresa koja se kao posljedica straha i nesigurnosti izlučuje u naše tjelesne sustave postaje standard za jedan sasvim drugačiji doživljaj svakodnevlja. U ratnim uvjetima osnovni tabui društva se mijenjaju. Ono što je u mirovnim uvjetima ključan preduvjet suživota i strogo se sankcionira, a glasi: "ne ubij", u ratu postaje pravilo i imperativ: ubij, ako želiš živjeti!

U mojoj obitelji svi muškarci koje sam imao prilike upoznati, sudjelovali su u nekom ratu.

Djed i tetak u drugom svjetskom, stric i otac u tzv. domovinskom.

Iako se o ratu nikada nije otvoreno pričalo, ta mračna sjena rata uvelike je definirala njihove osobnosti. Pravili smo se da nije. Uvjeravali se da to nema veze, ne može imati. Oni su otporni na posljedice, njima traumatična, ratna iskustva ništa ne mogu.

I onda se tu pojavim ja. Ja, koji nisam odslužio vojni rok zbog studiranja, a taman kada je istekao rok do kada mogu odugovlačiti odgodu, na državnoj je razini ukinuta praksa odsluženja istog. Nisam čak niti civilni rok odslužio, koji bih sasvim sigurno izabrao kao alternativu vojnom roku, da sam morao odslužiti dug domovini.

A u mom rodnom kraju opće je poznato i neupitno načelo da tko nije za vojsku, nije ni za... (nadopuni prema želji).

U ovom trenutku, dok ovo pišem, nebrojeni je broj muškaraca koji čuče s puškama u rukama u raznoraznim rovovima diljem svijeta. Osuđeni da mrze, da ubijaju, da ratuju.

Za svoju domovinu, za svoj grad, dom, obitelj, prijatelje, suborce, važne ideale i istine.

Iz ljubavi prema nasilju i ubijanju, iz narcističkog poriva za osvajanjem.

Zamišljam jedno sasvim klasično ratište s rovovima međusobno udaljenim svega nekoliko stotina metara s obje strane. Između je ničija zemlja, brisani prostor definiran minama i izvjesnom smrću za svakoga tko se usudi stupiti na nj. Puške su uperene, neprijatelj na obje strane nikada ne spava, igraju se taktičke igre, čekaju zapovijedi s vrha, zapovjedni lanac je jasan i neupitan.

I među jednima i drugima ima povelik broj psihopata, istinskih sadista i psihičkih bolesnika kojima je rat najbolje što im se moglo dogoditi. Jer, u ovakvim okolnostima oni su ti koji su odjednom postali ti normalniji. On su ti koji su spremniji, bolje prilagođeni i snalažljiviji u ovako sjebanim okolnostima. Oni su ti koji sada, kada su se pravila ekstremno promijenila, vode glavnu riječ. Njima je ovo prirodno stanje stvari u kojemu žive većinu života, no sada konačno mogu biti to što jesu.

Istvoremeno, osim gore spomenutih, u oba rova ipak dominiraju oni, do prije rata normalni, svakodnevni, obiteljski i poslovni muškarci koji nisu htjeli ovaj rat. Mladići koji su se zatekli u vojsci jer su morali služiti vojni rok, mladići koji su otišli u vojsku nadajući se da nikada neće morati u rat. Koji su morali u vojsku jer nisu imali gdje, koji iz financijskih i ostalih obiteljskih okolnosti nisu imali prilike studirati, baviti se onim čime su voljeli i o čemu su sanjali, koji nisu dobili priliku da uopće otkriju svoje talente koje će im ovaj rat zauvijek ugasiti. Muškarci koji su u rat krenuli iz snažnih ideala. Da obrane svoj dom.

Upoznao sam veliki broj takvih dok sam radio na projektu mirovne reintegracije ratnih veterana u društvo. Imao sam tada prilike čuti priče ljudi kojima je rat definirao život. Neki su od njih imali intelektualne domete do kojih ja vjerojatno nikada neću dosegnuti. Bilo je tu visoko školovanih kao i onih malih, časnih ljudi koje je rat zatekao u raskoraku između ideala i straha.

Neki od njih, koji su do jučer ratovali jedni protiv drugih, zajedničkim su snagama iz potrebe da podijele iskustvo i ako je moguće, svojim primjerom spriječe buduće ratove, započeli programe obilazaka osnovnih škola s jasnom i zajedničkom antiratnom porukom. Rat je sranje. Ne nasjedajte na jeftinu propagandu.

Neki drugi su, okičeni vojnim znakovljem, obilazili osnovne škole ponosno pričajući o svojoj ratnoj pobjedi, demonizirajući one druge kao isključive negativce. Reklamirali su rat kao svetu stvar, hvalili se uspjesima i uzdignutih ratnih falusa sadili kod klinaca sjeme za potencijalnu ratnu budućnost. Držali su svoja himnička predavanja pred klincima od 12-13 godina, a ja sam se s zgražanjem pitao tko je dozvolio ovakve prezentacije u javnim školama.

Razlika između prvih i drugih ogromna je. Iako će se svi nominalno složiti da nitko ne želi da bude novih ratova, mnogi su među nama kojima će zasjati oči pri pomisli na nove ratove. Jer, budimo iskreni, nemali je broj malih ljudi kojima je, primjerice domovinskih rat u Hrvatskoj, ma koliko to brutalno zučalo, najbolje što im se moglo dogoditi. I ne mislim tu prvenstveno na elitističke grupacije (i one koji su to zahvaljujući ratu postali kvalificiravši se bivajući u pravo vrijeme na pravom mjestu u svetu sektu 200 odabranih obitelji), raznorazne privatizatore i stručnjake koji su se vješto okoristili ratnim stanjem da u pozadinskom ratu pokradu sve što se pokrasti moglo. Mislim na male ljude, sve one loše učenike i nezaposlene, koji su, zahvaljujući svojem ratnom putu zaslužili mirovine koje nikada svojim rukama ili intelektualnim gabaritima ne bi mogli zaslužiti. Mirovine, koje nikada ugledni društveni radnici poput prosvjetara neće dosegnuti. Mislim na one dnevne mrzitelje i osvetoljubive kojima rat omogućuje da raspire svoje rušilačke strasti i krenu u osvetu protiv zasluženog krivca.

Rat je stanje uma. Tamna strana naše nesvijesti. Za rat je, posebno u našim krajevima, predmnijevam, potrebno tek nekoliko tjedana ozbiljnije usmjerene propagande i poneki lažni čin iz sveske prljavog ratovanja poput zločina u odori neprijatelja, da bi se lakše stvorila atmosfera nepovjerenja, gađenja i mržnje prema odabranima za odstrel.

Rat je iskustvo koje mi je kao klincu utjecalo na neke osnovne životne postavke. I zato mi često idu na živce patetična inzistiranja na isključivo pozitivnom razmišljanju u životu uz pripadajuće im ostale male, tajne manipulacije i nabijanja krivnje iz self-helf industrije iluzija.

Čini mi se jako važnim da se o ratovima priča. Da se upoznajemo s našom tamnom stranom. Da se otvori prostor za raspravu o posljedicama koje na mlade muškarce ima vojni dril i jebanje u mozak od strane nadređenih. Kako na čovjekov um djeluje izderavanje, omalovažavanje i vrijeđanje. Kako izgleda disciplina u kojoj se zabranjuje bilo kakva individualnost, kakve su posljedice radikalnog prelaženja tjelesnih granica izdržljivosti, ispiranja mozgova i nekritičkog razmišljanja.

Koje su posljedice potiskivanja emocija, ma koliko to pederski zvučalo svakom pravom muškarčini? Ima li nešto u ideji da se prava snaga krije u suočavanju s našim strahovima, a ne u potiskivanju?

Kako naći načina da pomirimo Damira Urbana i njegovo oslobađanje od i poigravanje s rodnim stereotipima, i na kratko ošišanog, nabildanog uvijek u hlače obučenog muškarca? Možemo li prihvatiti razlike bez potrebe da preodgajamo drugu stranu? Možemo li s istim poštovanjem i razumijevanjem uvažavati i prihvaćati sve vrste manjina, a to se jednako odnosi na homoseksualne ljude, kao i na, na drugom ekstremu, uvjerene katolike koji seksualno apstiniraju prije braka? Možemo li propagirati kulturu tolerancije prema drugačijem, i kada nam to drugačije nije jasno i ne slažemo se s temeljnim postavkama?

Ratovi su tu, i svuda su oko nas. Mali, veliki, nacionalni, obiteljski, partnerski, gradski, navijački, ideološki, politički, razredni, poslovni, klubski, unutar nas samih.

Rat, iako jako teška riječ, govori jako puno o nama. O onome što jesmo kao ljudi i o onome što bismo mogli postati. Rat je opasnost, ali i prilika da na tim bolnim mjestima učimo.

Baby steps pristup jedino je što nam po tom pitanju ostaje. A to traži jako puno strpljivosti.