Man Down (2015)

Može li jedna rečenica nepoznatog autora biti dovoljna da daš filmu priliku?

Nisam prije čuo za ovaj film, naišao sam na njega slučajno i nije bilo nikakvog posebnog razloga da mu posvetim više pažnje od tih nekoliko izgubljenih minuta.

Man Down.

2015. godina.

Ocijena: 5,8.

Shia LaBeouf (who the fuck is he?), glavni glumac.

Sadržaj: u postapokaliptičnoj americi bivši US marinac Gabriel Drummer očajnički traga za svojim sinom u društvu najboljeg prijatelja i suborca.

Zijev. Iskreno se pitam zašto netko uopće snima filmove s ovakvom radnjom. Kome je to zanimljivo?! Kome?!?!?

Prije nego kliknem onaj iks u gornjem desnom kutu, koji će mi obrisati svako sjećanje na ovaj film, lijeno i iz navike spuštam stranicu do User Reviews. Da pročitam barem onu jednu, koja je iz meni nepoznatog razloga izdvojena na prvoj IMDB stranici o filmu, iako je već sada sasvim izvjesno da neću gledati ovaj film. Očekujem isticanje površnosti filma. S takvom ocjenom i takvom besmislenom radnjom...

"Probably one of the most under-rated films I've seen."

Kroz glavu mi prolazi kako sam sličnu predrasudu imao nedavno s `LEGO Batman movie` pa mi se film jako svidio. Ali LEGO Batman movie-u je prethodio LEGO movie koji me prilično rasturio pa je ipak bilo puno lakše povjerovati da bi i ovaj mogao razoružati moju skepsu.

BTW, Lego Batman ima na IMDB-u ocijenu 7,7, a to su brojke koje uzimam prilično ozbiljno.

Ovdje je riječ o ocijeni od 5,8.

Isplati li se izgubiti tih sat i pol na ovaj film?

Posebno jer imam na čekanju nekoliko vjerojatno zanimljivijih za gledanje?

I Daniel Blake (2016), Hunt fot the Wilderpeople (2016) , A Monster Calls (2016), Mommy (2014), A Manchester by the Sea (2016), dokumentarni film o snimanju Apocalypse Now "Hearts of Darkness" (1991), plus raznorazne epizode serija The Expanse (završavam prvu sezonu, SF guilty pleasure), Fortitude (pogledao prvu sezonu i svidjelo mi se, upravo počela druga), Legion (izašle dvije epizode, superjunačka, nisam gledao, prilično hvaljena), SKAM (norveška o tinejdžerima, hvaljena), Fleabag (britanska, pogledao dvije epizode od 8 ukupno, jako uvrnuto i odlično), The Crown (pogledao jednu epizodu, obećavajuće), Crashing (pogledao jednu epizodu i ok mi je).

Vjernički odano, čim izađu nove epizode, trenutno pratim jedino prvu sezonu This Is Us i drugu sezonu The Path.

Ubaci sada u taj potencijalni kaos jedan film s tako niskom ocijenom i znaš da su ti šanse da film pogledaš jako male.

A opet, kroz glavu mi prolazi rečenica:

"Probably one of the most under-rated films I've seen."

Nije da se do sada nisam susretao s istom. I nije da ponekad nisam ostajao razočaran nakon nekoliko minuta gledanja filma kojeg su hvalili sličnim rečenicama.

Sada je već prošlo nekoliko minuta i ja još uvijek nisam odustao od ovog filma. Film ima 19 recenzija. Kažu da je ovo film o ratnim veteranima. Nailazim na "Must see" naslove i na ponavljanje teze da je ovo jako podcijeljen film.

Iskreno, jako bih volio pogledati kvalitetan film o problematici ratnih veterana. Ne radi se tu samo o zadovoljavanju moje potrebe da se na intimnom nivou bavim svojim ratnim naslijeđem iz djetinjstva. Radeći na projektu mirovne reintegracije ratnih veterana u društvo, upoznao sam psihoterapeuta Vladana Bearu i ostale iz Centra za ratnu traumu iz Novog Sada koji rade ozbiljan posao psihološke podrške bivšim ratnicima.

Sviđa mi se ideja da se netko u filmu snažno pozabavi tom temom kroz neku psihološku perspektivu jer su upravo vojska i rat najsnažnija moguća metafora muškog svijeta.

Snažan, jak, samodostatan, odlučan.

Da, jako bih volio pogledati film o realnosti ratnih veterana, no već sama pomisao da su ovakvu temu stavili u kontekst tog nekog postapokaliptičkog kičeraja, jako me živcira. Jebi si mater hollywoode, ništa ti nije sveto. Sve za novac i jeftinu, iluzornu zabavu.

Vjerojatno je zato trebalo proći dvadeset minuta filma da dobijem snažan poriv da napišem nešto na tu temu. Scene u kojima glavni lik prolazi kroz marinački dril, sa svim onim očekivanim, iživljavajućim scenama nadređenih, i brutalnom psiho-fizičkom obukom kako voljno i odlučno pristati postati topovsko meso, probudile su u meni otpor i potrebu za ciničnim ispucavanjem.

I tako sam još sinoć započeo pisati tekst koji ću ujutro završiti i nazvati ga, parafazirajući pjesmu od Kud Idijota,: "rat. (da ti...)". Rafal koji je izašao iz mene bio je eksplozivan.

"Ajmo se zato, prije nego nastavimo, radije dogovoriti hoćemo li uskoro ratovati ili nećemo."

Započeo sam gornjom rečenicom i u samo nekoliko minuta ispucao nekoliko stranica visokociničnog i beskompromisnog teksta. Posebno mi je bilo zanimljivo pokušati se postaviti u kontekst tih mačo scena iz svoje psihoterapijske perspektive. Kako se samo taj kut gledanja fascinantno ne uklapa. Zato mi je trebalo jako puno teških slika. Zato je taj noćni dio teksta morao biti žestok.

Bilo je već kasno i znao sam da nemam snage niti da završim ovaj brutalan tekst niti da pogledam film do kraja. Ujutro ću. Jutro je, uostalom, pametnije od noći. Posebno kada je riječ o nedjelji ujutro i mogu si opušteno priuštiti polaganost u završavanju ovog teksta. A bit će mi, bez sumnje, nakon ovakvog starta, potrebna polaganost.

Probudio sam se ujutro i pročitao napisano. Nestalo je atmsofere u kojoj je taj dio nastao, no nisam bio spreman odreći ga se. Možda ga malo razblažiti, nadopuniti nekim pomirljivijim tonom. Pomislio sam na neke od meni jako dragih ljudi koji su radili u vojsci, ili još uvijek rade. Iako znam da nema šanse da će oni ovo čitati, ne želim napisati nešto što će biti ismijavajuće i puno predrasuda o njima. Cijelo se vrijeme i sam borim protiv raznoraznih, snažnih predrasuda o temama kojima se ja bavim, a onda bi i sam trebao iste stvarati za neka druga područja koja mi nisu toliko bliska. Ok, nije da mi nisu uopće bliska, s obzirom na to iskustvo rada s ratnim veteranima te poneko psihološko savjetovanje istih tijekom mirovnog retreata u Grožnjanu.

Stvar je ideologije i poticanja na nasilje ili osvještavanja posljedica. Tu sam se, očito upecao, tu sam nasjeo na iritaciju i ispucao se sinoć.

Olakotna okolnost je bila svijest da znam da sam tu sam. I da ovo pišem za sebe. Nema tu lažne skromnosti i prikrivenog narcizma, ma koliko to puta ponavljao. Polazim od sebe. Teško da bih ja imao strpljenja čitati nečiji tako dugačak tekst o toj temi. Jako teško. Osim, ako se ne radi o nekoj bliskoj ili dragoj osobi. Vjerojatno jedino tada. I to je, nažalost, prokletstvo i realnost današnjeg vremena.

Previše sam filmova pogledao koji direktno ili prešutno veličaju sva ta maskulina kurčenja i, iz moje perspektive, zlostavljanja, a ne treninge. I najiskrenije mislim da nitko ne bi trebao prolaziti takve torture psihičkih bolesnika na pozicijama moći i to odlučno mislim da se ne bi smjelo događati niti u vojsci. Radi se o osnovi psiholoških spoznaja i jasnim znanstveno utemeljenim pokazateljima da pritisak rezultira slamanjem, a ne dodatnim očvrščivanjem, kako se to često voli misliti. Isto vrijedi za svaki oblik odgoja i edukacije, radilo se o djeci, učenicima ili vojnicima. Uvijek su iste postavke i iste posljedice. Samo mi to ne želimo vidjeti.

Kada sam konačno završio tekst, stavio sam ga na facebook i otišao doručkovati, kako bih

u miru mogao nakon doručka pogledati film do kraja. Nakon ovakvog teksta za posljedicu, film je sada zaslužio moju pažnju tih preostalih sat vremena, koliko mi je ostalo do kraja.

Šteta da je ovo SF film, pomislio sam nakon nekoliko minuta jutarnjeg nastavka gledanja. Pa tu ima toliko puno snažnih momenata i ovo bi stvarno mogao biti jako dobar film. Da, kada bi se radilo o filmu koji samo prati psihičko stanje jednog marinca u Afganistanu. Kada ne bi bilo ovih postapokaliptičnih kerefeka.

Radnja filma skače naprijed-nazad u nekoliko različitih vremenskih isječaka. Nije teško za pratiti njegov vojnički put od brutalne, vojničke obuke, pa do rastanka od sina i žene i odlaska u Afganistan. Paralelno radnja odlazi u postapokaliptičnu budućnost gdje Gabriel, zarastao u bradu, očajnički pokušava naći svog malenog sina u tom potpuno uništenom svijetu. Bio je to njegov bivši svijet, no sada su tu samo on i njegov najbolji prijatelj i suborac.

U početku je zbunjujuće, no ubrzo postaje jasno da je kralježnica filma razgovor Gabriela i psihološkog savjetnika Paytona, koji ima zadatak da psihološki procijeni njegovo stanje.

Od onog "šteta da je ovo ipak samo SF film", u meni se javilo sada već i sasvim izraženo žaljenje da su ubacili taj post-apokalipsa- moment. Razgovor između Gabriela i psihološkog savjetnika odvija se u zavidnom tempu, dok taj njihov razgovor presjecaju skakanja u idiličnu prošlost i u zastrašujuću budućnost. U prošlosti se upoznajemo s Gabrielovom ženom i 10-ak godina starim sinom Jonathanom prije nego će Gabriel otići u Afganistan. Tu je i njegov najbolji životni i vojni prijatelj Devin s kojim je nerazdvojan. Budućnost je mračna i razrušena. U budućnosti gledamo očajničku i bjesomučnu potragu Gabriela i Devona u potrazi za Jonathanom. Nije jasno što se dogodilo, no svijet kakav je bio prije nego je otišao u Afganistan, više ne postoji. Sve je razrušeno i uništeno i nema ljudi.

I što nas više režiser vraća u sobu na razgovor između Gabriela i psihologa, to je moje razočaranje sve veće onim što se neminovno mora dogoditi, a to je da ovaj tako moćan i snažan prikaz vojničkog raspadanja zaseru s apokalipsom.

Gabriel je teško podnio konačan rastanak od žene i sina i odlazak u Afganistan. Dodatno mu je odlazak otežala činjenica da njegov najbolji prijatelj Devin zbog slomljene ruke neće ići s njim sve dok mu se ruka ne oporavi.

S vremenom će se to promijeniti i opet će dva najbolja prijatelja biti zajedno, spremni da rade ono u čemu su najbolji, da budu američki marinci na vrućem afganistanskom terenu.

Jedna rutnska kontrola u Afganistanu rezultirat će napadom na njihovu jedinicu. I upravo tu će se dogoditi incident kada Gabriel, misleći da je provjerio sobu, uđe zajedno s Devinom i ekipom, no tamo ih skrivena ispod deke dočeka rafalna paljba žene sa sinom. Devin će biti propucan, a Gabriel zbog tog događaja i poslan na razgovor koji pratimo.

U propucanoj kacigi Devina Gabriel pronalazi podatke za chat između Devina i Gabrielove žene.

Ono što se moglo naslutiti još dok je Gabriel odlazio, a Devin ostao u Americi, je preljub. Ta vrsta izdaje u kombinaciji s propustom u Afganistanu, zbog kojega su Devin i kolege nastradali, u potpunosti slamaju Gabriela.

Vojni savjetnik Peyton ozbiljno uzima Gabrielovo stanje. Posebno kada ovaj spominje poriv za suicidom.

Jasno je da je za Gabriela u ovakvom stanju ratna misija u Afganistanu gotova.

Samo, kako se vratiti doma, gdje ga čeka žena koja ga je prevarila s najboljim prijateljem?

Izbora nema i Gabriel se vraća. Stoji pred kućom i teško se odlučuje otići unutra. Kraj njega je Devin. Čak i u ovakvoj situaciji, gdje je baš od njega izdan, čini se da mu ne zamjera. Pa kako bi mogao... ipak su njih dvojica braća.

Radnja ponovno odlazi u postapokaliptičku budućnost. Sada je pravi trenutak da se film slomi pod teretom ove kič ideje bez koje bi ovo bilo jedno jako dojmljivo i psihološki snažno i važno filmsko djelo.

U jednom trenutku tog suludog svijeta Gabriel primjećuje kako neki ljudi odvode njegovog sina u kombi. Konačno ga je našao i uvjerio se da je živ. Zove Devina da je vrijeme da krenu u akciju, kako bi mu spasili sina. No Devin ne odgovara.

I onda obrat.

Jedna je scena potrebna da sve postane jasno.

Cijeli postapokaliptički svijet samo je Gabrielova halucinacija u nemogućnosti da se nosi s posljedicama ratne traume u kojoj je Devin poginuo. Isti onaj Devin s kojim ga je njegova žena prevarila dok je on bio u Afganistanu.

Istovremeno, Devin je također samo dio njegove fantazije.

No za njega, njegova borba za sina je stvarna i njegov postapokaliptički rat nije gotov.

Odjednom ono što mi je strašno cijeli film išlo na živce postaje najsnažniji argument za oduševljenje.

Odjednom, film koji se trebao slomiti pod teretom kičastog i krajnje nepotrebnog ubacivanja mračne budućnosti, postaje zaokružena cjelina i baš zbog tog dijela najsnažnija počast ratnoj traumi.

Film, koji ima ocijenu 5,8 tako postaje za mene nevjerojatno moćno djelo i ispunjenje mojih najsnažnijih potreba da pogledam jedan kvalitetan i dubok film na ovu temu. A da se radi o psihoterapijskom procesu s vojnikom, da će Gary Oldman u ulozi savjetnika odraditi odličnu, dojmljivu i snažnu ulogu, da će Shia, glumac poznat uglavnom po komercijalnim filmovima poput Transportersa, tako rasturiti u ulozi psihički nestabilnog vojnika... tome se stvarno nisam nadao.

A koliko se tome nisam nadao, najbolje svjedoči moj prijašnji zapis o ratu, vojnicima i frustracijama na tu temu, nastao nakon odgledanih dvadesetak minuta ovog filma.

Film završava bijelim slovima ispisanim na crnoj pozadini:

Jednom od pet iračkih i afganistanskih veterana dijagnosticiran je PTSP.

200 000 ratnih veterana svake noći bježi od kuće i postaju beskućnici.

20 ratnih veterana svaki dan izvrši samoubojstvo.

Cijeli moj prijašnji tekst "rat. (da ti...)" i sve što sam njime htio reći, stane u ove tri rečenice.