PSIHOTERAPIJSKA TIŠINA. pismo klijentici.
"Sve moje riječi su laž sve moje riječi su laž na kraju ostaje samo tišina Sva ova buka je laž sav ovaj nered je laž na kraju ostaje samo tišina Sve što nas uče je laž sve što nam nude je laž sve ove šarene slike nasmješena lica i višak što mami i zove te uzmi me sve što se priča je laž sve što prešuti se laž na kraju ostaje samo tišina"
Tim snažnim riječima Sara Renar secira svoju viziju stvarnosti.
Sada već davno, u svojoj meni jako dragoj pjesmi `Sin`, opjevao je Dubravko Ivaniš stih:
"Kada bi smogao snage
napisao bi pjesmu
u kojoj govoriš stvari
onakve kakve jesu"
Pomislio sam, otkako sam prvi puta čuo Sarinu `Tišinu`, da bi za mene baš ta njezina pjesma mogla biti ta, koja najbliže mojoj poziciji, govori o stvarima onakve kakve jesu.
Minimalistički direktno, bolno iskreno.
Na tom mjestu, iz te iskreno ranjive perspektive, pišem ova slova upućena tebi. Tebi kojoj sam zahvalan da si se usudila upustiti sa mnom u avanturu zvanu psihoterapija.
U avanturu koja odavno nadilazi sve definicije i predrasude koje ta riječ stvara u mentalnim sustavima usputnih i površnih.
Tebi, koja često mnogima prešućuješ, a onim važnim rijetkima se hvališ da ideš na psihoterapiju. K meni.
Tišina je prava riječ kada pomišljam na tebe i tvoj dolazak u psihoPLANET. Jer, upravo su oni sveti trenuci tišine ti koji definiraju ovu našu priču. Tišina koja nastaje nakon riječi, kada dođeš na mjesto gdje jesi to što jesi. Gdje postaješ postojana, gdje ponosno stojiš i opušteno, uspravno postojiš.
Gdje tečeš u svojoj ranjivosti i snazi, gdje jesi, u svoj ljepoti izazovnosti i odlučnosti svoga NE te lakoći i plesu onog najautentičnijeg DA.
Gdje ove pjesničke slike nisu važne i nemaju moć da oslikaju ono što je ionako kistu i slovu neuhvatljivo. Ono živo tiho, ono vanvremenski istinito, vremenski utemeljeno.
Gdje neugoda postaje ključan, presudan igrač sredine terena u momčadi tvog života. Ona koja čini razliku i svojim neočekivanim potezom definira daljnji tijek igre. Igre koju od milja zovemo životom.
Gdje bol ispire masne mrlje dubinskog straha s odjeće postojanja na obalama iskustva sadašnjosti.
Gdje bol u gostima vrijedi više od tri boda doma, tamo gdje je poznato i sigurno, pred svojim navijačima.
Zahvalan sam ti. Na povjerenju, na iskrenosti, na suprotstavljanju. Na prilici da u radu s tobom postanem bolji čovjek i bolji psihoterapeut. Na strpljivosti i opuštenosti, na ulogama koje mi, s vremena na vrijeme, nesvjesno zadaješ kako bi upoznala i napustila težinu tih nejasnih sjena svoga plemena.
Jer, onaj trenutak kada je konačno sazrio naš odnos do točke kada si postala spremna napustiti sigurnu poziciju vjerovanja i očekivanja da sam ja onaj koji zna, počela je tvoja priča. I to je mjesto gdje su velike teorijske istine i korisne tehnike postale manje važnije od tebe. Mjesto gdje si dopustila preIijevanje preko uskogrudnih korita za koja su te predodredili u djetinjstvu i potom oko njih sagradili nasipe u školama.
Pustila si se, doduše oprezno, u svom tempu, zaplesala plesne korake napredovanja i presudnog, povremenog sigurnosnog vraćanja unazad. Počela Istraživati, učiti, uzimati. Postala si kreatorica, ona koja izabire, preuzima odgovornost za ono što možeš i istovremeno napušta odgovornost za ono što je veće od tebe, oko tebe. Prestala si se bojati biti dio, zavoljela si nesigurnost, počela uživati u neizvjesnosti. Jer znaš, naučila si, da baš tu počinje zabava, da je to rodno mjesto tvoga smijeha i tvoje strasti, tvoga prava i potrebe da otuguješ svoje gubitke.
Tvoje ljutnje, kada prekrše tvoje granice.
Na tom mjestu, i tvoj i moj povremeni strah da je psihoterapija samo pusto blebetanje, prestalo je. I znaš da to nećeš moći objasniti drugima. Nećeš niti pokušavati, osim, eventualno, onim rijetko rijetkima, koji mogu osjetiti razliku između riječi i značenja, između tona i sadržaja.
Između tišine i rečenice.
Jer, o tišini je riječ. To zna Sara Renar.
To znamo i ti i ja.
I tu još jednom imam potrebu podsjetiti te na ono moje iskreno `hvala ti`, kako bismo ostavili Sari da zapjeva, onako moćno i predivno, kako ona to već zna, svoje:
`na kraju ostaje samo tišina.`
