mala jutarnja trkačka meditacija o riječi `teško`.
Sat na Savskom mostu pokazuje da je 13:30. Trening je počeo u 10, a mi još uvijek trčimo. Na početku nas je u grupi bilo tridesetak, a sada nas je uz trenera troje. Većina od tih početnih 30 sprema se za polumaratone pa trening traje još samo za maratonce. Ostatak onih koji će za dva tjedna ili kasnije trčati maratonskih 42 kilometara, trčkara u svom tempu sa svojom boli u glavi iza nas. Jak je ovo trening. Jedan od najjačih u godini. Nakon laganih i sporih 20 kilometara, sljedećih 10 km smo ubrzali za 45 sekundi. I onda za kraj još 5km bžih za 10 do 15 sekundi od ovih prijašnjih 10.
Um se opire. Teško je to, preteško. Dodatno ubrzavati na tridesetom kilometru. I ovih 10 ubrzanih je bilo dovoljno da te prožvače. No svejedno sam tu, među troje preostalih. Nisam si stavljao pritisak. Ako ide, ubrzavat ću, ako ne ide, usporavam. I baš na tom Savskom mostu, kada nam je ostalo još samo 3 kilometra do kraja, kroz glavu mi prolazi svijest o poimanju težine. Nije to trenutak u kojemu možeš jednostavno razlučiti gdje si i što si, noge su umorne, a tijelo se potrošilo jer ipak to nisu dužine koje često radim. Posebno ne na ovakav način. No u jedno sam siguran, nisam u alarmantnoj zoni. Mogu.
Da, naporno mi je i osjetim razliku između sada i kada smo prvih 20 km trčali i do minutu sporije po kilometru. Velika je to razlika. Je li mi teško? Je. Ovaj puta, smije mi biti.
Što uopće znači taj izraz, taj životni svjetonazor, taj snažni strah i izvor većine otpora?
Teško.
Posljednjih sam godina u nekoliko navrata bio fašistički nastrojen prema toj riječi.
Pročitao sam na jednom mjestu kako izraz `teško` koriste žrtve. `Teško` nam koristi da se predamo, da odustanemo, da se povučemo. `Teško` je isprika, obrambeni zid od suočavanja, razočaranje i omalovažavanje. `Teško` je izraz koji poput Mojsija razdvaja more želja i snova. Na jednoj je strani ugodan, hedonistički i lagodan život, a na drugoj muke, napori, trud, teško. Jasno je čemu treba težiti, a od čega bježati.
`Teško` je simbol neugode. A kažu da je naš um evolucijski uvjetovan da se automatski, kada se pojavi neugoda, povuče. Ugoda nas privlači, neugoda odbija.
Na istom tom mjestu pročitao sam kako odgovorne osobe izabiru pojam `izazovno` kojim zamjenjuju `teško`. Na taj se način ostavlja prostora da energija teče, nema tereta i pritiska koje sa sobom nosi `teško`. Kada je nešto `izazovno`, to nas privlači, zove, potiče.
`Teško`? Neka, ne bi, hvala.
No na ovom mjestu, u ovaj još jedan u nizu sivih ponedjeljaka, ne želim biti isključiv prema tom pojmu.
Da. `Teško` postoji i odgovara mnogim manifestacijama stvarnosti oko nas. Teška je smrt. Težak je rat. Rak je težak. Bolest djece. Teško je ustati se ujutro kada ideš na posao koji ne voliš. Teško je biti samohrana roditeljica. Teško je kada te klinci u školi zlostavljaju i ismijavaju. Teško je kada te proglašavaju teroristom zbog boje kože ili podrijetla. Teško je silovanje. Žena koja mora na pobačaj, a pred bolnicama joj nabijaju dodatne osjećaje krivnje. Teško je kada te, jer si žena, doživljaju samo kao seksualni objekt. Teško je gledati kada korumpirani govnari od političara dobivaju izbore godinu za godinom. Teško je promijeniti nesvjesne obrasce samoomalovažavanja ako si odrastala u obitelji u kojoj su te krstili imenima tipa "govno moje bezvrijedno". Biti nezaposlen i gledati kako ti dijete nema što za jesti. Biti na listi za odstrel jer si se usudio napisati nešto o korumpciji onih velikih. Teško je dopustiti si osjećati kada su te učili da su osjećaji najveća slabost i da je sramota plakati. Teško je ubiti se kada si Mate Mišo Kovač...
Iritantno je i bezosjećajno isfuravati pozitivističke pizdarije o `izazovnosti` naspram `teškoga` u gore nabrojanim i mnogim ovdje nespomenutim traumatičnim situacijama (jer je lista poprilično dugačka) koje su zaista teške.
Da, teško je. Jebeno je jako teško.
A ljudi vjeruju da se njima takve teške stvari ne bi smjele događati. NE BI SMJELE!
Da bi njihov život trebao biti sretan, lagodan, pun blagostanja, zdravlja i uspjeha.
Nije li to, budimo iskreni, jedna od najsnažnijih bajki u koju vjerujemo i koje se nismo spremni odreći, ma koliko se slagali da ustvari i nemamo baš neki argument zašto bi to baš trebalo biti tako u našem slučaju?
Ljudi tisućljećima bježe od naravi života.
Od onog banalno-šokantnog koncepta sadašnjeg trenutka u kojemu se ustvari taj život uvijek i isključivo uvijek događa. Kako je to samo iritantno logično i nevjerojatno neuhvatljivo. Ovdje. Sada. Tu. U pozadini dok pišem Keith Jarrett svira "Over the Rainbow". Kore od naranče su pored mene. Knjiga, bilježnica. Još knjiga. Sunce se probija kroz sloj sivila. Malo mi je prohladno. Čekaj, o čemu ja ono pišem ovdje?
Teško.
Volim svoje `teško`. Nikada ga se ne bih odrekao. Naučio sam uz njega štošta važnoga o sebi. Podučilo me kolika sam kukavica, koliko sam nezreo ponekad, kako se samozavaravam i koliko daleko od njega bježim kada povjerujem da je nešto što nije.
Kada nasjednem na jeftinu propagandu svojeg uma da nemam kapacitete, alate i strategije da se nosim s njim.
A imam.
Da ga asimiliram u svoju verziju trenutka u kojemu jesam, da ga dopustim, i propustim.
Da dođe i prođe. Kao što i sve drugo dolazi i prolazi.
I točno mi se to dogodilo na onom izrovanom, blatnom dijelu nasipa između Savskog mosta i Hendrixa. Uzeo sam svoje `teško` i dopustio si ga. Tako je, kako je. Trajalo je koliko je trebalo trajati.
Nisam se borio. Nije bilo potrebe da se borim protiv njega. Nisam ni forsirao. Velika je razlika, osvijestio sam, između prihvaćanja da mi je teško, i forsiranja. Iako se u tom trenutku čini da nije tako. Da su ta dva stanja jako slična, gotovo pa istoznačna.
A nisu. Jedno je suočiti se s težinom i ne odustati, a drugo mučiti samoga sebe i gurati se preko svoje granice.
Puno je polaganosti u pristupu i proučavanju potrebno da bi se naučila ta razlika.
Kada sam nekoliko minuta kasnije završio trening s onim osjećajem da bih mogao još
trčati i da ovo nije moj maksimum, znao sam da sam sada mentalno spreman za maraton.
Za kraj, preostaje mi da zaključim Rundekovom stih-pitalicom: "A što ćeš sada kad si stigao do zida?"
Ništa.
Ništa više od prihvaćanja i poduzimanja onoga što mi je u tom trenutku potrebno.
