oda ludosti. blues za zaleđeni vjetar i trkače.

Nekada je ovdje bilo more. Danas je cesta. Beznačajna, zaleđena, tiha.

Možda su baš tu, pomislio sam, i to baš na ovom mjestu, usred ove upravo fascinantne zamrznute pustoši, na dnu tog zaboravljenog mora, nekoć ribe jele avanturiste.

O kako samo lijepo zvuči ta besmislena, patetična misao negdje na polovici vanjskog, zimskog treninga. O kako bi samo lijepo bilo da svi ti iznemogli kilometri pred nama i iza nas imaju bilo kakav dublji smisao. Da ova zaleđena cesta pod nogama nije samo zaleđena cesta, a vjetar što čupa smrznute suze iz očiju nije šamar u lice fanatičnim budalama koje ni na temperaturama ispod minus 10 ne preskaču svoje trkačke treninge.

A što ako smo, ma koliko se to činilo izvjesno nemogućim, u nekom paradoksalnom svemiru, baš mi ti avanturisti iz one gore spomenute patetične pomisli?

Avanturisti koji su, doduše, zakasnili tih nekoliko desetaka milijuna godina pa su i ribe i more izgubili strpljenje, no i dalje su, u svom genetskom kodu, neobrisivim tragom na avanturu osuđeni.

Samo, pitat će se s pravom, pozivajući se na osnove logike, iziritiran, slučajan promatrač:

gdje je tu avantura?

U čemu je štos? Ako ćemo biti iskreni, nije li ispod te tanke korice samoufuravajuće propagande na površini, to što radite ustvari glupo, dosadno i poprilično besmisleno?

Promuklim glasom, uz ritam sekciju šmrčućeg nosa, nezainteresirano recitiram opća mjesta argumentacije. Redovna tjelovježba, potreba, ovisnost, redovna rekreacija.

Ne. Samo nemoj u ovaj suludi kontekst pokušavati prošvercati termin `rekreacija`.

Kakva kurčeva rekreacija na minus 10, sa subjektivnim dojmom od minus 20?!?! Ili na plus 30 sa subjektivnim dojmom plus 69?!?!?

Psihopatologija možda, no rekreacija sigurno ne!

Wiki na tečnom hrvatskom kaže da je rekreacija "korištenje vremena na neprofitabilni način koja na svojstven način obnavlja dušu i tijelo".

Obnavljanje duše i tijela.

Na minus 20?!?!?

Na plus 69?!?!?!?

Obnavljanje duše i tijela?!?!?!?

Ne. Ne radi se o jebenom obnavljanju duše i tijela.

Već se odavno ne radi o tako kičasto-uzvišenoj aktivnosti. Zajebi to. Nitko to normalan neće iz tih pobuda raditi godinu za godinom. Iz zime u ljeto. Iz minusa u plus.

Radi se o avanturi, ma koliko ta riječ bila isprostituirana. O jebenoj, autističnoj, nevidljivo-iracionalnoj, duboko intuitivnoj, šamansko-poganskoj avanturi današnjeg predominantno racionalnog čovjeka.

O potrazi za izgubljenom intuicijom i mudrosti nesigurnosti.

O potrazi za izlazom s te suludo brze, nesvjesne autoceste svakodnevlja koja, zapetljana u svoje beskrajne petlje potrage za srećom i bezbrojne trake površnosti povezuje ono iluzorno jučer s onim još besmislenijim sutra, kako bismo, barem na trenutak još jednom osjetili misterij bivanja u svome tijelu.

Zato se ne trudim dokazati. Objasniti. Obraniti se.

Jer, kada ti jednom blues hladnog vjetra stane svojim teškim kontabasom na sleđene prste, tamo, usred treninga, na cesti koja ne vodi nigdje, a ti, prihvativši pomisao da bi bilo ugodno odustati, nastaviš ići dalje, znaš da si stigao.