Samo još jedan trkački trening u nizu. Ništa više.

A prijetilo je da današnji trening bude jedan od onih ekstremnijih. S najavljenom startnom temperaturom od minus 10 i subjektivnim dojmom koji će, zahvaljujući ledenom vjetru, ličiti na minus 20. Skraćivala se planirana dužina, no ujutro nas je dočekalo sunce. Nije bilo vjetra i onih minus 3 do 7 nije moglo zadovoljiti kriterije dramatičnosti.

Bilo je nešto tako privlačno u tim ekstremnim uvjetima koji čak i običan trening pretvaraju u postignuće, kada je dovoljno već i da se pojaviš i izdržiš do kraja. Uvjeren sam da su upravo medijska prognostičarska apokaliptična drkanja razlog velikom broju ljudi na treningu u sve tri grupe pod kapom AK Sljemena. Početnici Salomon Running Teama danas su po prvi puta trčali dužinu od 15 kilometara na putu do svoga prvog polumaratona. Ostatak ekipe, a to se odnosilo na nas, naprednu grupu Salomona, te sljemenaše, trčali su oko 22 km.

Ekipa iz Sljemena odvaja se od nas odmah na početku treninga. Tempo im je brži, a korak produženiji. Gledam ih i paralelno razmišljam o svojoj odluci da se u svojoj pripremi za maraton u trećem mjesecu spustim iz prve Salomon grupe u drugu (ma koliko to svaki puta iznova značilo nedostajanje one meni jako bliske socijalne dimenzije Vecine grupe). 15 sekundi sporije grupnog tempa. Dovoljno da uznemiri moj muški ego, programiran da bude zadovoljan samo kada je prisutno linearno napredovanje. Moja odluka nije posljedica pada u formi ili nemogućnosti da pratim zadani tempo prve SRT grupe. Radi se o stišavanju uma i osluškivanju tijela u zimskim uvjetima.

Za nekoliko dana će proći puna godina otkako sam u siječnju 2016. prvi puta pristupio naprednoj grupi škole trčanja AK Sljemena. Brooks Running Team je promijenio ime u Salomon Runing team, a ja sam na početku maštao kako ću jednog dana postići polumaratonski rezultat koji mi dozvoljava prelazak u AK Sljeme. I postigao sam ga bez veće muke (čak i u okolnostima izrazito privatno nestabilnih životnih okolnosti) uz snažan dojam da je tu ostalo još puno rezerve, no jednostavno me niti sekunde nije povuklo u smjeru da se prebacim među velike cure i dečke, tamo gdje se više pažnje posvećuje rezultatima.

Lijepo mi to zvuči, no jednostavno znam da nisam spreman da me pojede moje egotripično odljepljivanje i ganjanje rezultata pod svaku cijenu.

Jer moja lako nasjedajuća sugestivnost i uvijek prikrivena čežnja za vanjskim dokazivanjem da vrijedim bez sumnje bi me u ovom trenutku odvukli s mjesta mira.

U španjolskom jeziku to mjesto opisuje meni predivna riječ s metafizičkim značenjem: querencia.

Querencia predstavlja mjesto gdje se osoba osjeća sigurno, mjesto na kojemu dolazi u kontakt sa svojom snagom. Riječ svoju praktičnu primjenu ima u koridi i odnosi se na bikovo psiho-fizičko stanje. Ernest Hemingway opisuje kako bik tijekom borbe traga upravo za tim mjestom. Ključna zadaća toreadora je da ga u tome omete jer ako pronađe to mjesto, ako postigne to stanje, tada je bik uzemljen, nepobjediv i u kontaktu sa svojom punom snagom kojom razgrće egotripičnog toreadora s tako kičastim i lošim ukusom za odijevanje.

Upravo to mjesto, svoju querenciu tražim na treninzima trčanja. I znam, svjestan sam, jasno mi je da će se mnogi skulirani realitetom oboružani muškarci posprdno nasmijati na ovako nešto (na sreću pa takvi muškarci ionako nikada neće pročitati ovako nešto) u vidu "o kojoj pičci materini ovaj priča", no to me u ovom trenutku, iako ponekad boli, ne zaustavlja da ostanem u miru s ovim zapisom. Ne mogu se samo tako odreći svojeg putovanja, svoje potrage za potpunijem razumijevanjem svojega učenja življenja, kao što ni oni ne mogu samo tako napustiti svoju tvrdoukoričenu poziciju koju ja ne mogu razumijeti jer nisam hodao u njihovim mokasinama.

Querencia je "osjećaj doma" koji ne možeš opisati riječima nekome tko ga nije nikada doživio.

Kao diplomirani student filozofije i religijskih znanosti (za one koji ne razumiju koji kua je to, banalno rečeno, radi se o komparativnom sociološkom, filozofskom i psihološkom pristupu proučavanja fenomena svih svjetskih religija) puno sam vremena proveo živeći u konceptima i idejama. Puno vremena udaljen od bivanja u svom tijelu. Kao dijete ceste ( hommage mojim punkerskim tinejdžerskim danima i ranojutarnjim hodanjima po cestama pripizdinininih pripizidna u svim mogućim vremenskim uvjetima) odavno sam razvio poriv za hodanjem putevima kojima se rijeđe ide. Zato su me tako snažno privlačila raznorazna iskustva ljudi (s obje strane) egzistencijalnih granica. Htio sam život okusiti iz prvog lica jednine. Učio sam od osoba s invalidnošću, tražitelja azila, izbjeglica, ratnih veterana, socijalno neprilagođenih, odbačenih, posvađanih, queer osoba, poligamnih, fanatično religioznih...

Moja se priča istinskog buđenja svijesti dogodila u trenutku susreta s gestalt psihoterapijom. Već na samom početku edukacije za gestalt psihoterapeuta, otkrio sam jednu vrlo važnu, istovremeno tako banalnu i tako zastrašujuću lekciju: godinama ne živim u svome tijelu.

Moj svijet ideja, potisnutih emocija i sarkastično-tvrdokornih egotripičnih misli udaljio me od baze, od središta, od samoga sebe.

S vremenom sam naučio da su mi potrebni alati strpljivosti, polaganosti i osluškivanja kako bi se ponovno upoznao sa svojim tijelom. Kako bi ga zavolio.

I znam da zvuči jeftino, klišeizirano i brunošimlešavski, no nakon više od 5 godina iskustva rada s ljudim u dubokim, intimnim i iskrenim psihoterapijskim procesima, najvažnija lekcija koju sam o drugima naučio je da im je, i to baš na onim mjestima kada su najotvoreniji, najranjiviji i najiskreniji mogući (barem na nekoliko trenutaka oslobođeni svih preseravanja, uloga, maski, svojih posebnosti i iluzija kojima druge i sebe lažu da su OK), najteže samima sebi reći "volim te".

A to "volim te", jednostavno i nježno, opće i lagano, imam potrebu da samome sebi neverbalno izgovaram u svim važnim iskustvima svakodnevlja. To prihvaćanje sebe i dozvoljavanje da je dovoljno dobro tako kako je i da ne moram ništa postići, nigdje stići i ništa izgovoriti, da bi vrijedio, da bi se u svojem tijelu osjećao dobro i doma, e to ja zovem istinskom querenciom.

Trčanje nam, upravo u svojoj prividnoj dosadnosti i mantričnosti ponavljanja tog te jednog te istog, omogućuje otkrivanje jako puno skrivenih tajni o samima sebi (za one spremne osluškivati). Jedna od najvažnijih je ona o mjestu gdje smo doma, mjestu gdje smo snažni, realni i dozvoljeni. Gdje ne moramo ništa forsirati.

O našoj querenciji.

I tu brojke ništa ne mogu, radilo se o temperaturnim minusima ili plusevima, ili pak postignutim PB-ovima i onim pripadajućim im predivnim, ugodnim i zasluženim postutrčnim užicima.