"Danas kad postajem pionir prvopričesnik"

Nije to tada bila zajebancija. Jebeš sve ove medalje koje sam u posljednjih nekoliko godina dobio na raznoraznim istrčanim utrkama. Dobiti pozlaćeni bedž za odličan uspjeh na kraju školske godine bilo mi je tada, na samim počecima moga školovanja, koje se odvijalno paralaleno sa samim krajevima postojanja Socijalističke federativne republike Jugoslavije, u rangu osvajanja olimpijske medalje. I to zlatne.

Skupio sam tri prije nego smo u zamjenu za pozlaćene bedževe (nikada potvrđena legenda tog doba je govorila da, kada skupiš svih osam, na kraju osnovnoškolskog obrazovanja umjesto pozlaćenih dobivaš zlatni bedž), počeli skupljati sličnobojne čahure od metaka.

Nažalost, bila je to igra kratkog daha jer je vrlo brzo nestalo one draži jedvačekanja, nadanja i uzbuđenja kada dobiješ rijedak primjerak. Jebiga, bio je rat i do čahure od bilo koje vrste metka ili eventaulno gelera od granate se dolazilo bez posebnog truda. No čak i u takvom slabomotivirajućem kolekcionarskom raspoloženju, dan kada mi je stari donio s bojišta za poklon čahuru od topovske granate, proživio sam s entuzijazmom koji valjda imaju oni sretnici koji su proživjeli čast da podignu pehar osvajača svjetskog prvaka.

Lego Star Wars Millennium Falcon po cijeni s popustom od 1.299,99 kn ti je goli kurac naspram te zlaćane čahure s čiriličnim natpisom i tehničkim performansama izraženima u milimetrima. A kada tek pomisliš na upravo fascinantno beskrajnu primjenjivost jednog takvog valjkolikog predmeta za igru 10 godina starog dječaka... gdje mi je samo bio kraj.

Jer, moram to na ovom mjestu iskreno priznati, analogija s peharom svjetskog prvenstva mi je došla tek danas, 24 godine kasnije, s obzirom da u ratnoj atmosferi nije bilo puno prostora za imitiranje stvarnosti podizanjem pehara. Uostalom, prvo nogometno prvenstvo Hrvatske počelo je u veljači 92. godine (u 1991. je posljednje federacijsko nogometno prvenstvo Jugoslavije više ličilo na Igre gladi nego na nogomet, a u zrak su se podizali uglavnom pendreci (borilačke vještine) i pokidane stolice (kombinacija atletske discipline bacanja u dalj i gađanja pokretnih meta), a s HDZ-ovskim varijacijama na temu Dinama, poput HAŠK Građanskog i poslije Croatije, zaista nisu bili nešto s čime bi se mogao mirna želuca poistovjetiti (čak i da je famozni H. G. osvojio bolju poziciju od 5. mjesta te 92.).

Nego, da se vratim ja na priču.

Bilo je to godine iljadu devetsto i 88-e, kada sam s ponosom i spremnošću na sve krenuo u školu. To će reći da smo bili pretposljednja generacija koja će se propioniriti u mojoj školi.

Znaš ono, lijepo je znati naučiti pisati slovo A na ispravan način. Lijepo je znati zbrajati i oduzimati do 20, učiti recitirati pjesmice iz Sunca na prozorčiću, crtati geometrijske likove i tijela, no ništa nije bilo u rangu dana republike i naše prve ozbilne inicijacije.

Postajanje pionirima!!!

S obzirom da smo u školu krenuli u devetom, a pioniri postajali krajem 11. mjeseca, čini se da smo svečane pjesmice i svetu zakletvu, koje ćemo recitirati na taj poseban dan, počeli učiti napamet i prije nego smo službeno naučili sva slova.

Plan je bio grandiozan. Svatko će, ovisno o trenutnoj sturčnoj spremi, odrecitirati dio neke pjesmice u čast našoj Majci Jugoslaviji. Učenici s manje mjesta na memorijskoj kartici stat će u prvi red, izrecitirati rečenicu do dvije, pa sve tamo do četvrtog, posljednjeg reda, gdje ćemo preplavljeni tremom i željom da ne zajebemo druga Tita i republiku svojom, nedaotito greškom, stajati mi koji ćemo imati i do dvije kitice (čitaj: strofe).

Nije tu bilo greške. Nije tu moglo biti greške. Bilo je to, znali smo, veće od nas. Nismo mi bili ti koji su recitirali, bio je to Sveti Duh Bratstva i Jedinstva koji je kroz nas govorio.

Redali smo se s tim svojim pjesmicama bez greške, programirani da uspijemo, kako bi zaslužili pristupanje kolektivnoj zakletvi uz vodstvo uvaženog druga vojnog komandanta, koji je tom prilikom krišom napustio svoje radno mjesto (jer neprijatelj nikada ne spava) kako bi nas svojom karizmom i iskustvom blagoslovio i oslobodio grijeha nepripadanju jugoslovenstvu i komunizmu s ljudskim licem.

Crvena marama oko vrata i plava kapa s petokrakom na čelu. Svi kao jedan, spremni da ovaj najvažniji trenutak našeg dosadašnjeg postojanja počne: a to, bez ikakve konkurencije, bilo ponavljanje svete mantre pionirske zakletve.

Roditelji su prestali disati, kao i mlađa braća i sestre (jer su im roditelji stavili ruku na usta da ni na koji način ne dobiju niti najmanju priliku da upropaste ovu ključnu liturgiju naših života), suze su se skupljale u širom raširenim očima, fotoaparati su napeto čekali, neprijatelj se negdje u daljini ozbiljno štrecnuo osjećajući snažan nemir u Sili. Mora da se i sam Drug Tito osobno, mrtav, hladan, nasmiješio u cvjećarni u kojoj je prosvijetljeno ležao i nadgledao nas, pravedan i strog, batina i bog.

"Danas kada postajem pionir..."- započeo je drug komandant, a ja bi se zakunio da se u tom trenutku svjetlost u holu naše škole sama od sebe pojačala do ekstatičnog maksimuma, dok je u pozadini himničkim tonom zagrmio trostruki filharmonijski orkestar.

"Danas kada postajem pionir"- zaorilo se drito iz naših srca, ponovljeno nekoliko sekundi nakon komandanta.

"Dajem časnu pionirsku riječ..."

Slovo po slovo, riječ po riječ, rečenicu po rečenicu, zakletvu po zakletvu, obećanje po obećanje, i iz naših se bića brzopotezno detoksicirala poganost na sve pore. Paralelno smo, dušom i tijelom, svim osjetilima i osjećajima, postajali pioniri.

Kada je zakletva konačno završila, nastupila je pročišujuća tišina. Bez greške, bez i najmanjeg zastoja, bili smo savršeni. Mame više nisu mogle zadržati svoje suze, a očevi potisnuti ozarenost svojih lica.

Znao je drug komandant dozirati tu tišinu. Puno je on generacija raskalašene balavurdije doveo u red pionirstva. Znao je on zato jako dobro da treba malo vremena da se tako snažan svjetonazor slavenstva južnog genotipa primi. Kada se konačno kratko i dostojanstveno zakašljao, kako bi označio drugi dio svete inicijacije, a to je bio njegov govor, ponovno smo stisnuli svoje mišice i načulili uši u stavu krajnje uspravnosti i odanosti.

Iako sa samo 6 do 7 godina životnog iskustva, znali smo da je to što će reći, ono pravo, ključno i presudno. Da se nećemo još puno puta, ma nikada više, naći tako direktno i osobno na izvoru mudrosti s kojega ćemo piti dok smo živi.

Zato je i drug komandant ostavio prostora za gestikularno pojačavanje dojma. Polako je podigao ruku prema svojem maslinastozelenom džepu na svečanoj vojnoj košulji. Odmjerenim pokretom iz prve otvara džep košulje i vadi čisti bijeli papir savršeno presavijen da stane u taj džep. Izvlači ga polako i rasklapa s takvom elegancijom da su se poslije čak i djeca iz prvog reda našeg sada već pionirskog četvetoreda kunila poslije da je to učinio bez i najmanjeg šuma. Magija, čista, partizanska.

Kako bi najavio početak propovijedi u holu škole, još se jednom zakašljao, no ovaj puta puno melodičnije i nježnije, kako i priliči rapsodiji riječi koje će samo za nas izvesti.

Nekoliko je vječnosti prošlo prije nego je konačno progovorio i rekao ponosno i odlučno:

"Dragi pioniri."

To je bio taj trenutak! Da, po prvi puta smo proglašeni pionirima. Nema više natrag, nema više neodgovornosti i bezbrižne igre. Naš DNA pretvorio se u JNA. Ovo nešto znači, od sada i mi imamo pravo na mantru svih mantara i argument svih argumenata:

ČASNA PIONIRSKA RIJEČ!

Da. to je sada to. Laganih, blaženih smješaka naglo probuđenih i krštenih u duhu Bratstva i Jedinstva, automatski primivši talent govora u svim jugoslovenskim jezicima, ponosni na znamenje i titulu koje smo dobili, čekali smo nastavak, da nas do kraja ošine, da nikada s puta ne skrenemo.

I opet je, u maniri vrhunskog govornika, nakon što nas je imenovao, drug komandant, uveo tišinu kojom će da zasluženo prenaglasi važnost trenutka...

"Dragi pioniri"- zakreštala je glasno i odlučno, kako to samo novokomponovani pioniri mogu, Đurđica iz prvog reda, ne shvativši da je vrijeme ponavljanja za drugom komandantnom prošlo svršeno vrijeme.

Te dvije riječi nespašene i nepreobraćene Đurđice sjebale su sve. Nitko više nije mogao povratiti dostojanstvo i svetost trenutka. Holom je odjekivao gromoglasan i raskalašen smijeh.

Đurđici ništa nije bilo jasno, a mi smo je ljutito i razočarano gledali znajući da je nakon ovoga sve otišlo u tri pizde materine.

Đaba nama zakletva, posebnost i ova novonoastala sveživotna titularnost, kada Đurđica nije uspjela ispratiti do kraja protokol.

Možda je baš ta Đurđičina nehotičnost (ili ciljana provokacija u to vrijeme sve rijeđe skrivenih nacionalnih separatističkih težnji) na neki suludi svemiru sklon paradoksalni treš humor način bio povod budućim ratnim deistvovanjima. Nakon Đurđičine intervencije pokreta otpora, za nas ništa više neće moći biti isto. A na ošamućene se pionire ne možeš osloniti. Umjesto zanosa koji će nas na krilima pionirstva s lakoćom prenijeti preko mosta osnovnog školstva, sada nam nije preostalo ništa drugo nego da se kolektivno razočaramo i pogubimo, kako bi rat utvrdio gradivo, doživotno nas etiketiravši titulom izgubljene generacije.

Da se oluja sprema najavit će još jedan naoko nevažan detalj iz moje obiteljske biografije. U privatnom kutku intimnih nadanja i potrage za nadnaravnom pomoći moje sestre uz po propisima i očekivanjima standardizirano ime, pojavit će se novi lik za spomenik.

Tako će moja sestra u svojim prvim personaliziranim molitvenim mantrama najsnažnije opisati to zbunjujuće doba tranzicije.

Njezina je tadašnja molitva, kao najsnažniji dokaz tranzicijske stvarnosti, glasila:

"TITO POMOZI, BOŽE POMOZI!"

Kako je u galopirajućem zanosu nadolazeće kršćanstvo ipak monoteistička religija (neka vas koncept presvetog trojstva ne uznemiruje previše), postalo je izvjesno da, kada u 91. minuti Josipa Broza zamijeni I.K. ,ovaj prvi zauvjek otići u igračku mirovinu praćenu intrigama, ismijavanjem i samo očevima pripisljivim prebacivanjem krivnje i mržnjom.

I tako sam se, daljnjim slijedom događanja, u trećem osnovne po prvi puta našao na satu vjeronauka u župnom uredu. Svećenik (koji će se u godinama koje slijede, pokazati kao vatreni ljubitelj škakljikanja dječaka tijekom sata vjeronauka, koji će zauzeti svoje mjesto u školi) stavio me u krilo i pitao znam li se prekrižiti. Znao sam. Učinio sam to lijevom rukom. Ispravio je moj netočan navod i uz poneki pomalo čudan zagrljaj/stisak me uputio za veliki stol među drugu djecu. Ispričao nam je tada priču o Isusovu rođenju. Kada je završio, dobili smo zadatak da nacrtamo ono što smo zapamtili.

Goran Zubak, debeljuškasti dječak mojih godina, kojega su druga djeca zvala Gicko, nacrtao je velike jaslice iz kojih su virile tri glave s krunama.

Godinu dana kasnije obući će nas u bijele haljine kako bismo ponovno proživjeli inicijaciju. Prva pričest. Nije više bilo plave kape ni crvene marame. Nije bilo druga komandanta ni zakletve. Zadatak je bio jednostavniji. Samo je trebalo pojesti mali, okrugli, lako progutljiv komadić Isusova tijela.

Poredali su nas u prva tri reda crkve. Odvojili su dječake i djevojčice. Dječaci desno, djevojčice lijevo. Mame su opet zadržavale suze, tate se pravili da su desetljećima čekali ovaj trenutak, a onu trostruku filharmoniju koju sam čuo u pozadini, dok smo prije samo tri godine izgovarali pionirsku zakletvu, sada je zamjenio kreštavi zbor seoskih baba.

Đurđica ovaj puta nije ništa zajebala.