"djeca se igraju poraza i pobjede"

Jesi li spreman izgubiti?

Tišina klizi po zaleđenoj površini nemoći.

Ti i ta tvoja očajnička potreba da se uvjeriš u to "tvoje ja". Da ga imaš, da posjeduješ to tvoje najveće bogatstvo.

Da si baš ti u moru bezličnih solist koji sam bira svoje partiture ili, još čudesnije, da improviziraš svoj život prema intuitivnom osjećaju, u skladu s magičnom mantrom "ovdje i sada".

Koliko li je samo snažna ta iluzija. Iluzija svih iluzija.

Da zapravo imaš pravo glasa u toj kaotičnoj igri skrivača svojih raskalašeno-neposlušnih podličnosti i automatiziranih nesvjesnih obrazaca.

Da odlučuješ, da si dirigent u tom raštimanom, kronično nesinkroniziranom i divljem orkestru koji nikada prije nastupa nije imao probu zajedno.

I upravo tu se krije tvoja patnja. Upravo tu počinje tvoja borba sa svijetom oko sebe.

Nepodnošljivo ti je prihvatiti, bojiš se, usrao si se od straha već pri samoj pomisli da sve to jesi ti.

Nije li lakše odbaciti i potisnuti sve one neprihvatljive dijelove?!

Nije li?!

Je li???

Argentinski psihoterapeut i pisac mnogih knjiga self-help tematike Jorge Bucay u pjesmi "Odbacivanje samog sebe" kaže da je sve počelo onog sivog dana kada si umjesto "ja jesam" spuštene glave počeo govoriti "ja bih trebao biti".

Koliko sam samo puta sebi i drugima citirao tu pjesmu, koliko se puta pozivao na tu dihotomiju između "ja jesam" i "ja bih trebao biti"...

na tu vrlo važnu razliku između onoga što jesmo po prirodi i onoga kakvima su nas učili da budemo da bismo bili prihvaćeni i voljeni.

Ne ulazeći ovdje u problematiku činjenice da nam je prilagodba potrebna kako bismo mogli participirati u društvu, zadržavam se na mjestu gdje ono tako himnički privlačno "ja jesam" poprima narav vrhunskog autobiografskog horor filma.

Da, želim to. Želim to svim srcem i svim svojim mašinama za proizvodnju motivacije. Želim znati tko sam, želim poznati svoje "ja jesam".

No nije ta priča nimalo jednostavna. Čak štoviše, ima li uopće težeg procesa od odgovaranja na to pitanje?

Danas mi se čini da to "ja jesam" nema nikakve veze s kratkotrajnim, automatskim odgovorom brzopoteznog i površnog racionalnog uma.

Radi se o procesu, koji je po svojoj naravi nužno uvijek u pokretu.

Naš je život kazališna predstava.

Kazališna predstava u kojoj se bez nekog prethodno uhodanog scenarija izmjenjuju raznorazni više ili manje vješti glumci.

Kenjator, serator, egomanijak, plačipička, slabić, šovinist, blijedi jahač, proždrljivac, sebičnjak, dementor, Dart Vader, uplašeni dječak, žrtva, gospodin posebni, poslušni učenik, umjetnik, mama, tata, totalni luzer, vrhunski ljubavnik i očajan jebač, loš sportaš, štreber, cinični komičar, zen majstor, tragikomični patetičar, mirotvorac i ratni profiter, pjesnik, filozof, sugestivna ovca, prosvijetljeni psihoterapeut, osvetnik i mrzitelj, propovijednik, tašt, unikat, vjernik i suicidalac, prisutan i miran...

Tko to može podnijeti? Kako sve to prihvatiti i strpati pod zajednički nazivnik "mojeg ja"?

Nije li neusporedivo lakše osloniti se na ono podučavano i zapovijedano "kakav bih trebao biti"?

Imaš zapovijed i na tebi je da je slijediš. Da je ispuniš. Da joj pokloniš svoje nade i svoja vjerovanja. Samo slijedi i vjeruj.

Ostalo odbaci. Ostalo potisni. Zamrzi. Busaj se u prsa dok izgovaraš ono kršćansko:

"moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh"

Pazi kako to samo ljepše izgleda ako potisneš i obrišeš ono što ti se ne sviđa: blijedi jahač, uplašeni dječak, gospodin posebni, poslušni učenik, umjetnik, tata, vrhunski ljubavnik, sportaš, komičar, zen majstor, mirotvorac, pjesnik, filozof, psihoterapeut, unikatan, prisutan i miran...

Nije li lakše?

Ne bi li učitelji mentalnog zdravlja trebali biti jukebox koji ispunjava želje svojih korisnika i pomaže im kako da razviju uspješnije mehanizme potiskivanja i samomanipulacije?!

Jer iskustvo "ja jesam", za um dresiran na zapadanjačkim livadama, jebena je provokacija i frustracija, i tu bez prihvaćanja paradoksa teško možemo preživjeti teret.

Mi bi, ako je ikako moguće, ugazili u plićak i da na taj način automatski shvatimo narav oceana.

Jebiga, ne ide.

Sve je počelo jednog beznačajnog dana kada ti se pred očima pojavilo pitanje svih pitanja.

Ono je glasilo:

Jesi li spreman izgubiti samog sebe?