6. dio: NOVI BOŽJI SVIJET. oj, sveta zbunjenosti!

<<Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj,

nego samo reci riječ o ozdravit će duša moja.>>

Došlo je do točke zasićenja. Nakon pet zapisa u nizu koji su popratili radnju prvih 10 stranica Matejeva evanđelja, pomalo sam izgubio volju. Od početka sam znao da je ovo priča koja u sebi krije mnoge aspekte, podtekstove i metamitove onog vremena do kojih ja imam tek minimalne domete. Zato sam izabrao stil slobodnih asocijacija, da se ogradim od izazovnosti zadatka. Zanimalo me je kako će to izgledati ako se pustim, ako si dopustim da jednostavno reagiram. Da odgovaram na tekst, kako mi dođe.

No nije ovo lagana tema. Toliko je isprepletenosti (u današnjoj svekatoličkijoj Hrvatskoj), toliko je težine i straha, toliko tabuiziranosti i zabrana, strahopoštovanja i krivnje. Tako je malo potrebno da se ljudi osjećaju uvrijeđeni. Čini se da u ovoj priči ne može biti sredine. Ili si za ili si protiv. Ili se ismijavaš pa te svaka iskrena vjera ljuti u ime gluposti i nezrelosti dotičnih, ili vjeruješ pa svako ismijavanje doživljavaš kao osobnu uvredu. Meni cilj nije bilo ismijavanje. Znam da nije lako iz ove moje trenutnosti zauzeti poziciju otvorenosti, no ideja mi je bila da sam bliže pozitivnoj diskriminaciji nego li odbacivanju. Iako je, bez sumnje, u mojim prvim tekstovima, treš_humoristično podjebavanje bilo dominantno. A ne želim se odreći mudrosti koja potencijalno stoji zakopana ispod tone prljavog i zapovjednog tona. Jer, priča je to koja postoji u svim religijama, mitovima, pričama. Priča o nama ljudima i našim pokušajima da odgonetnemo misterije svojih života. Koliko nam to već vrijeme u kojemu živimo dopušta.

Tako je i s ovim mojim pokušajem, ili da, budem precizniji, igrom. Nije mi namjera pridavati ikakvo značenje ili težinu ovoj stilskoj vježbi. Improvizacija, intuicija, sloboda izražavanja, ma u kojem smjeru u trenutku u kojem pišem otišla priča.

A jučer sam bio na božićnoj priredbi u kapelici crkve u Zvonimirovoj. Inka je prvi puta nastupala sa školskim zborom (neuki svemirac, sa tek osnovnim poznavanjem funkcioniranja ljudskog roda, pitao bi s pravom koji se kurac školska priredba odvija u crkvi). Postoji u meni dio koji želii podržati njihovu profesoricu glazbenog i cijeniti njezin trud i želju da dobro zvuče, no kada čujem da joj pedagoške metode vođenja zbora uključuju ismijavanje i omalovažavanje dječjeg pjevanja, nekako gubim svaki interes za poštovanje. A posebno kada dođeš na priredbu kojim dominira atmosfera dosade. Kako osnovna škola u koju Inka ide ima i klasični program (u kojemu učenici uče grčki i latinski jezik; živio srednji vijek!), sama je priredba započela recitiranjem učenika na grčkom i latinskom. Trudio sam se razumijeti taj svijet. To blebetanje, to biflanje tih dosadnih i još k tome svetih tekstova. Moram priznati da jako dugo nisam bio u crkvi i da me svaki susret s tom tonalitetnom monotonijom fascinira. Zar ovo netko stvarno puši? Zar netko stvarno u ovome vidi nešto sveto, umjetnički, dostojanstveno? Osluškivao sam energiju, promatrao kako to podnosi četverogodišnji nećak (nije, barem do trenutka kada sam mu, da izdrži rekao da prizori s križnog puta obješeni na zidu predstavlju ninjago akciju; to ga je neko vrijeme fasciniralo). Ipak su to djeca roditelja u publici pa im je bilo stalo da ne pogriješe, da izbiflaju svoj dio bez greške. Barem nekima od njih. Bla, bla, bla, bla. Kao da je bitno o čemu vi pričate, nije da itko ovdje zna ili razumije grčki ili latinski. Bit će dovoljno da ne pokažete da ste zapeli. Jer, to je jedini način da skužimo da ste zajebali. Naravno, djeca iskreno i automatski otkrivaju svoje zastoje, svoje pogreške, svoja preskakanja tog mašinfakskog prezentiranja beznačajnih rečenica. Vrhunac je kada djevojčica koja je zaboravila dio teksta kaže polutiho "fuck". Konačno nešto autentično, dječje, iskreno. U tom mi je trenutku ipak drago da se ovo događa u crkvi jer ta njezina riječ dobiva na ljepoti iskrenosti u svetom okružju.

Kada konačno i zbor počinje pjevati, sve su pjesme ispod glasa. Promatram ta lica djece od petog do osmog razreda. Jesu li oni uopće djeca? Betweensi i tinejđeri, pospana lica, pospana energija. Gdje je nestala ona živost koja pristaje djeci? Gdje je radost, vic, , pljuska u lice nama odraslima koji smo tako tromi, odrasli, dosadni i uštogljeni? Čini se da su ova djeca naučila svoju lekciju. Škola je obavila posao. Dijagnoza je konačna. Dosada, neurotičnost, briga. Dobrodošli u svijet odraslih, draga djeco. Dovoljno ste dugo bili prisiljeni sjediti u školskim klupama da bismo vas izdresirali na poslušnost, na dosadu i bezvoljnost.

"Narodi nam se", "Radujte se narodi" i ostale pizdarijske nazovi uspješnice iz konzervativne božićne pjesmarice da utvrde gradivo hinjenja roditelja da uživaju. I onda "Rockin` Around The Christmass Tree" i dogodi se nada. Konačno malo ritma, pokreta, živosti. Treba li spominjati da je reakcija roditelja bila euforična? Ima li boljeg pokazatelja koliko su dosadne prethodeće uspavanke i koliko je lakše kada se ubaci malo rocka u život?! Za kraj, da ne ispadne da je ovaj eksces bio poanta, "Tiha noć". Vraćanje u stvarnost i zijevanje. Iskreno mi je žao djece. Tako divna grupa djece koja vrišti svojim potencijalom da se raspleše njihovo uskoro do kraja izgubljeno djetinjstvo. No to se ne događa. Čini se upravo suprotno. Ukalupljuje ih se.

No ipak je ovo kapelica i priredba je božićna i potrebno je dostojanstvo, zar ne.

Potrebna je suzdržanost, polaganost, poštovanje, pjevanje ispod glasa. Da, sve bi to moglo držati vodu kada bi u tim pjesmama bilo života. Kada bi bilo emocije. Kada bi bilo strasti. A nemoj me jebati da djeca od 11 do 14 u sebi više nemaju strasti. Jasan je potpis učiteljice pred mirovinu koja je vjerojatno ponosna na njihovu suzdržanost i odustajalost.

Pokušavam shvatiti. Čini mi se da klincima u tehnološkom danas te staromodne božićne pizdarije ništa ne znače. Ne mogu se poistovjetiti s tim nekim arhaičnim pjesmama, još uvijek su premladi da bi uvjerljivo glumili. Vidio sam razočaranost i pasivni otpor. Pjevamo, ali ne pjevamo. Tu smo, ali nismo tu. Bit ćemo poslušni i vjerovat ćemo tebi, učiteljici, jer moramo, jer smo tako odgojeni, jer nas hormoni ojš nisu podržali da prozrijemo vašu laž, no nećemo ti se prepustiti jer nas ne vidiš, jer te ne zanima što mi želimo, tko smo i kako smo. A to tko smo i kako smo, možeš vidjeti u toj jednoj pjesmi koja ima barem malo veze s nama. No, nažalost, to je samo jedna pjesma u programu od 11 točaka. Sasvim nedovoljno.

<< On izagna duhove riječju ii sve bolesnike ozdravi-

da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku:

On slabosti naše uze i boli ponese.>>

A baš ton i stil Matejeva evanđelja najbolje pokazuju koliko je taj tekst staromodan, dosadan i zastario. Koliko ništa ne govori današnjem čovjeku. Priča o čudima, o kojima se govori u dijelu `Propovijedanje novoga Božjeg svijeta` gubi značenje u vrijeme Marvelovih superjunaka. Zabavniji su, imaju bolje kostime i svi znaju da se radi o izmišljenim pričicama. Isto vrijedi i za Batu Božića obučenog u coca-cola boje. Koliko će samo istih poginuti ove sezone i zauvijek biti prognani iz dječje mašte pod teretom razotkrivene istine starijeg brata ili sestre ili pak kombinatorne logike samog djeteta (kada na svakom koraku trgovačkog centra ugleda novog Djeda Božičnjaka, pitajući se koliko ih ima i, ako ih ima toliko, postoji li uopće). No superjunaka Isusa i dalje se svrstava u kategoriju Istine. Prije su me zabavljale sve te upravo fantastične teorije kojima su si ljudi objašnjavali zašto su se ta čuda događala samo onda prije 2000 godina i kako to da je Bog odlučio zašutjeti na toliko dugo. Svašta će ljudi smisliti samo da pobjegnu od notornih činjenica. No razumijem ih, možda je baš vjera u Isusa naša posljednja preživjela veza s djetinjom nadom i igrom. Možda im je baš taj vrhunaravni i svemoćni Sin Čovječji potreban da prežive one trenutke nedaće. Da imaju s kim popričati iskreno i intimno, kada već oko sebe ne nalaze nikoga kapacitiranog da to obave uživo. Isus šuti i sluša. A na nama je da otvorimo srce i podijelimo svoju bol i čovječnost. Njegova tišina, sveta i sveprisutna, sveznajuća, ljekovita je do one mjere do koje joj ljudi povjeruju.

I čak mi je, moram to priznati, pomalo i simpatično, dok ne dođe do redovne nastave u školi i prozivanja onih koji ne vide stvari na isti načni.

Možda, razmišljam, kada bi crkveni PR malo više modernizirao svoju ponudu, pa da razviju oblik molitve kodnog imena "sa Isusom na pivo", možda bi tada i muškarci katolici imali nešto više za reći o svojim emocijama i potisnutim potrebama.

Zamišljam si scenarij: Božić dolazi, vani je mrak, ledena kiša smrznula je puteve do birtije (nije toliko problem doći do birtije, no kome se da zajebavati s redovnim odlascima do traumatologije u Draškovićevoj kada po povratku iz birtije polomiš neki od udova) pa je ostanak doma logičan. Iz ormara vadiš najsvečaniji stolnjak (može i stoljnjak ako nemaš stolnjak) koji imaš (zgužvan je, no jebiga tako je, kako je, niđe žene da ga ispegla;davno je ona pokupila djecu i ostavila ovu bitangu samu; no razumjet će IK, nije da je on imao vremena za takve tričarije; naši smo, muški smo, shvatit će, jebeš peglanje), raširuješ ga preko mrvica od prekjučerašnjeg doručka na stolu, stavljaš svijeću i pališ je. Navlačiš na sebe šal svog nogometnog kluba (ako mogu svećenici nositi one svečane haljine, što ne bi i ti ovaj svoj sveti trenutak začinio obilježjem privatno svetog kluba), čisto da ritual dobije na trajanju i šepurenju, vežeš ga oko vrata s ponosom i elegancijom geste kao kada si kao klinac išao na najvruće gostovanje (da dobiješ i daš po pički (te su dvije kategorije oduvijek bile mjerne jedinice za uspješnost gostovanja)), ustaješ i umjerenim i svečanim korakom odlaziš do frižidera, kao što pop ide do onog mjesta gdje drži tijelo kristovo.

Iz frižidera vadiš dva mrzla. Jedno za tebe i drugo za IK-a.

Započinješ u tišini. Jedno podizanje svoje boce i ispijanje do pola za sebe, pa podizanje njegove boce i ispijanje do pola za njega. I tako, nakon par trenutaka tišine između, ponovno, do kraja obje boce. Vrijeme je za još dvije.

Ritual se ponavlja.

Nakon trećeg ustajanja po 5. i 6. bocu, ispijanja do pola, molitva može početi.

"Otišlaaaa je Danijelaaaa...kuuuurvaaaa jeeeednaaaaa.....", započinješ naslonjen na oltar, ovaj stol, i otvaraš dušu ovom jedinom preostalom neznancu koji te želi slušati. (Znaš nije u redu da psuješ, no razumjet će Isus, pa ko će ako ne on, da je psovka jako važna kada je o muškom izražavanju emocija riječ).

I tako u noć, do dugo u tihu, hladnu, mračnu noć.

Kladim se da bi se mnogi, nakon nekoliko ovakvih svetih misa kućnog tipa, kunili da su čuli Isusov glas, ili čak da se kunu životom i dinamom, da je ovaj stvarno došao i popio svoja piva na iskap.

Crkva bi tu, razumije se, trebala srediti tehnikalije oko uplaćivanja određenog iznosa na autorska prava jer u protivnom, poticanje ovakvih kućnih svetih radinosti ne bi imalo nikakva smisla.

Jasno je da Isusova čuda imaju ulogu jezičca koji prebacuje u korist korporacije. Postavke su, nominalno, poštene. Vjeruješ ili ne vjeruješ. I to drži vodu dok se ovo vjerovanje ne institucionalizira i ne oznanstveni. Tj. dok ne izgubi svoj znak pitanja. Svi se kršćani busaju u prsa da su vjernici, no kada im netko ukaže na drugi aspekt vjerovanja (a to je, jelte, mogućnost da ono u što vjeruju ne postoji (a to je ključan argument, jer, u protivnom, ne bi bilo vjerovanje neko fakti, a to si čak ni najzagriženiji crkveni dogmatičari ne mogu priuštiti, ma koliko se trudili)), osjećaju se ugroženima i napadnutima. Što je to, pitam se godinama, toliko zabrinjavajuće u preispitivanju svoje vjere? Zašto je toliko opasno ne vjerovati? Zar se stvarno radi o svemoćnom bogu i ljubavi, kada u jednadžbi ima toliko straha, krivnje i ljutnje? Ne smrdi li to na osnovne karakteristike manipulacije?

I to je mjesto gdje se osjećam jako pozvan da serem po takvim manevrima i gdje ne mislim da se radi o osobnim stvarima. Dakle, ne, nemam potrebu pojedinačno nekome objašnjavati i dovoditi u pitanje nečije životne postavke (ma koliko vjerovao da su one štetne i kontradiktorne), no imam potrebu na nivou ideje i općeg mjesta pisati o svojim spoznajama, perspektivama i mišljenjima.

A upravo je neznanje najsnažniji argument koji ljude čini vjernicima. Koliko sam samo puta čuo rečenicu: "nemojte previše čitati stručne knjige o kršćanstvu jer ćete izgubiti vjeru". Govorili su ih i ljudi koji su se kitli znanstvenim titulama poznavatelja materije. Nije li to nepošteno? Nije li iritantno? Krenuti iz perspektive otvorenog uma i srca pa da vidim gdje će me to dovesti. Ako se radi o apsolutnoj istini, ako se radi o ljubavi, odakle toliko straha?!

Tako je počela moja priča upoznavanja s kršćanstvom. Nisam se bojao provjeriti, naučiti preispitati. Nisam se bojao duhovno i emocionalno sazrijeti.

Moja priča, kao što je slučaj s mnogim današnjim ateistima i agnosticima, nije stvar obiteljske tradicije. Rođen sam u Jugoslaviji. Živio sam u stanu koji je od crkve bio udaljen 100-tinjak metara. Nisam ja pojma imao o čemu se tamo radi. Nekako su se prešućivale te priče. Znao sam da stari ide u crkvu nedjeljom i to je bilo to. Mama je radila u vrtiću, a tata, službena priča kaže, zbog redovnog odlaska u crkvu, nije mogao raditi nigdje u Slavoniji, nego je morao raditi u Zagrebu. Očito je bilo mišljenje odgovornih da je bolje da nas se ne uvodi previše u problematiku. Djeca su preiskrena i može im nešto izletjeti gdje i kada ne treba. Bolje je da ne znaju. Nije da ništa nismo znali, no koliko smo znali, najbolje kazuje tadašnja sestrina verzija molitve: "Bože pomozi, Tito pomozi".

Devedesete su sa sobom donijele i širom otvorena vrata crkve. Sjećam se kao danas svojeg prvog odlaska na vjeronauk u zgradi pokraj crkve. Bio sam negdje između trećeg i četvrtog razreda. Svećenik, koji je, kasnije ću saznati iz više izvora, bio gej, stavio me je u krilo i pitao znam li se prekrižiti. Znao sam, samo sam to učinio lijevom rukom. Kao ljevak, navikao sam se do tada na priče da je lijeva kriva ruka. Sjećam se kako je bilo vrijeme pred Božić i svećenik nam je pričao priču o Isusovu rođenju. Naš je zadatak bio da nacrtamo ono što smo zapamtili iz priče. Jedan je dječak, oštar za detalje, nacrtao jaslice s tri kralja mudraca u njima. Nikada neću zaboraviti te tri glave s krunama na glavama u jaslicama. Vrlo brzo je vjeronauk prebačen iz župne zgrade u crkvu. Postao je dio rasporeda. Dio redovne nastave. Isti onaj svećenik, koji, kao, zbog celibata, nije smio dirati djevojčice, volio je škakljikati nas dječake. Došao bi s leđa i stiskao nas po bubrezima, ponekad i poprilično neugodno i bolno. Bila je to, samo igra, ma on se samo s nama šalio. Nikome od dječaka, tko bi došao na red, nije bilo svejedno. Bilo je jako neugodno. Šta djeca znaju gdje je granica i što se smije, a što ne smije. Božji je čovjek, očito, smio sve.

Za razliku od nekih uglednih komunista do 90-ih, koji su odjednom postali veliki domoljubi i katolici, moj stari nije iskoristio početnu prednost koju je imao ispaštajući u Jugi zbog svojeg katoličanstva. Kako je u našoj crkvi 60-ih svećenik zaklan, a stari je još kao mladić na nekoj od crkvenih obljetnica napisao i pročitao sastavak sa zaključkom o toj smrti za koju nitko nije odgovarao: "Istina je ostala zakopana u crkvi". Drugovi su ga pozvali na ozbiljan razgovor jer nije to bila zajebancija tada. Dobio je opomenu pred isključenjem s porukom da bi bolje bilo da se malo udalji s ovih prostora.

No kada je došao na svoje, a odlazak u crkvu nije bio samo dozvoljen nego i poželjan, opet je stari ostao po strani, gledajući kako drugovi postaju gospoda katolici za prve redove crkava.

U takvoj sam atmosferi ja odrastao. Kršćanstvo se počelo podrazumijevati kao službena istina. U školi sam učio na vjeronauku o kršćanskim svetm istinama i krivnjama i nedjeljna misa je bila obavezna.

Ma koliko, u kasnijim godinama svojeg tinejđerstva, kasno došao doma noć prije i ma koliko pijan ujutro još uvijek bio.

Ona neka crkvena monotonija bila je savršena kulisa za mladenački mamurluk i tihu vrtnju u glavi izazvanu jakim rakijama pomiješanim s tko zna kojim količinama raznoraznih alkoholnih kombinacija.

No, kako sam stario i sve se teže nosio sa izazovima odraslog svijeta, kršćanstvo je postalo moja štaka za preživljavanje.

Kako bi to u svojoj posljednjoj pjesmi rekli Pipsi, koji su bili moja tadašnja druga štaka za preživljavanje :

" ako nam ikad zatreba

mala pomoć s neba

vjera u spasenje

neko snoviđenje

kako bi dobro sjela

omanja viša sila

pa nam u zadnji tren

doleti supermen"

U to je vrijeme, jelte, IK bio taj "u zadnji tren superjunak", jedini, barem prividno, na raspolaganju.

Osobnu priču nastavljam u sljedećem broju, a sada se vraćam tekstu. I dok Isus ozdravlja bolesne, stišava oluje, oživljava mrtve, ozdravlja opsjednute i demone tjera u krdo svinja, osniva organizaciju počevši s dvanaestoricom žigosanih:

<<Evo ja vas šaljem kao ovce među vukove.

Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi.

Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima

i po svojim će vas sinagogama bičevati.

Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene,

za svjedočanstvo njima i poganima.

Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti.

Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti.

Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama!"

A tekst nas dovodi u novu zonu visokog rizika. Počinje rafalno ispucavanje snažnih, opasnih i jako zajebanih rečenica koje se, kao i velika većina teksta, mogu tumačiti na razne načine i prilagođavati svojim potrebama.

Savršeno mrijestilište za raznorazne narciste i klerofašiste. Odlična prilika da šonjavi, bezvrijedni, jadni, odbačeni, nevoljeni, nesposobni i dosadni otkriju svoj poziv. Ako me svijet neće, nije li to znak da sam božji poslanik? Nije li to prilika da se osvetim tom okrutnom svijetu? I evo prilike, evo procjepa za mene. Da se uhljebim, i materijalno i svjetonazorski, da krenem u sveti rat protiv popularnih, protiv onih koji žive živote sa zadovoljstvom i radošću. Da, da, sada jasno vidim, to su ti ljudi koji su me osudili. To su ti đavolji ljudi koji zaslužuju prezir i kaznu. A bog je na mojoj strani i osvetit će im se kada dođe vrijeme, kada dođe taj sudnji dan. Da, bog želi od mene da sam ponizan, ostavljen, usamljen, bezvrijedan. Bog me voli jer život treba živjeti konzervativno i ponizno. Život je patnja, život je iskušenje, život je odricanje. Život je čekanje da se Gospod vrati i potamani dušmane. Srbe, pedere, snažne, ponosite, samouvjerene, intelektualne, cinične, humoristične, uznosite, glasne, muslimane, nevjerne, ateistične... da, da... bog će ih sve kazniti pa će vidjeti oni moga boga.

A ovaj dio o Duhu Oca našega? Ima li bolje apologije za svaku moju izgovorenu pizdariju? Što god kažem za propovijedaonicom, to nisu moje riječi. To Duh progovara iz mene. Tako da znate, pizda vam materina nevjerna.

A ako me i budu progonili, kud ćeš boljeg dokaza da sam božji poslanik!!!!

Progona, progona amo, jer utjehe nema u toleranciji i prihvaćanju!

<<Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju.

Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač.

Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova

i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine;

i neprijatelji će čovjeku biti ukučani njegovi.>>

A sada pitanje svih pitanja: kako ovo shvatiti? Koji kurac s ovim? Koliko je, molim vas lijepo, objektivni tumači povijesti (kada bi tako nešto uopće postojalo), ubojstava u povijesti nadahnuto ovim rečenicama? Koliko je krvoprolića posvećeno, proglašeno svetim i podržano od svete ruke? Koliko je nevinih najebalo i izginulo diljem planete Zemlje zbog pozivanja na ovaj sveti, ljubavni tekst?

Znam, razumijem, ja nisam normalan i ne mogu shvatiti da se ovdje radi o metafori. Metafora se pojavljuje u evanđelju svaki puta kada dođemo do dijela kada Isusove riječi ne zvuče baš najljubavnije. Onda on priča u prenesenom značenju. Pa čak koristi i upravo suprotna značenja. Nije on to tako baš mislio.

Nemojmo sada početi biti doslovni (kao što smo bili kada je nama odgovaralo).

Isus ovdje, kako ne shvaćaš, govori o naravi čovjeka, a u naravi čovjeka je mač, a ne mir.

<<Tko ljubi oca ili majku više nego mene,

nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene,

nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom,

nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga,

a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.>>

Znam, znam, vrijeme je da privedem kraju ovu priču. Ima li boljeg teksta za završiti ovu moju šestu po redu besjedu o Matejevu evanđelju? Pojma nemam gdje sam uopće i ima li uopće ikoga da je uspio ovu zbrkanu priču dopratiti do ovog mjesta. Stojim pred ovim riječima i nisam siguran kuda da krenem. Nažalost, poznajem danas odrasle ljude koji su kao djeca patili jer su njihovi roditelji ove rečenice uzeli kao svoj modus operandi. Grozim se od te pomisli i da, ma koliko mi teško bilo ovo prihvatiti, znam da se to događalo i da se događa. Dvije tisuće godina sustavnog jebanja u mozak i blebetanja ovih rečenica napravilo je ogromnu rupu u dušama mnogih. Jeste li vi normalni, pomišljam? Svi vi odgovorni što ovakve rečenice tumačite svojem stadu? Jeste li barem malo svjesni koliko ovo opasno može postati u svjetlu današnje djetetu barem minimalno otvorene suvremene pedagogije? Razumijete li paradoks, težinu isključivosti, prostor za bezbrojne varijacije na temu tumačenja ovog teksta? Imate li vi smisla, pa makar minimalno, za metaforu? Ništa u ovom odjeljku nije jasno i ne smije se kao takvo tumačiti. Nitko nema pravo reći da zna o čemu je ovdje riječ. I to baš zato jer se čini tako direktno jednostavno.

Paradoks, metafora, preneseno značenje. Nikako, nikako ne doslovnost. NIKAKO!

Ovo treba shvatiti kao indijske Patanjalijeve Yoga-sutre kojima se samo najvještiji usuđuju pristupiti i tumačiti ih. Ovo su zen koani o kojima samo istinski predani duhovnjaci u raznoraznim mentalno nekonvencionalnim osamama treba da razmišljaju. Ima tu puno mudrosti, ima tu puno podteksta, ima tu priče koja se i tu, kada se očisti o prljavštine doslovnosti, pojavljuje kao i u raznim drugim tradicijama ljudskih promišljaja. Da, definitivno se ovdje na nivou metafore može pričati o mudrosti. No nemojte se, molim vas, zaletavati i dati ovo neukima da blebeću na pamet. Zabranite to, tenkovima ako treba spriječite (kako je to Hesse naglasio) nedovoljno zrele da blebeću svoje pizdarije. Tišina, naučite svoje tumače da šute. Jer, prvo moraju šutjeti da bi ubrali podtekst.

To je onaj dio o kojemu raznorazni kršćanski duhovni praktikanti znaju ponešto. I zato se razumiju sa onima iz drugih religijskih tradicija jer iste stvari šute. Iste stvari u šutnji doživljavaju. A to nikako nema veze s onim dijelom našeg uma koji je um šteneta. Koji blebeće, propovijeda, siguran je, isključiv, ponosit, spreman na mač doslovnosti i isključivosti.

Šutnja. Prvo je potrebno naučiti šutjeti da bismo potom naučili pričati. A kada jednom naučimo hodati, trčanje će doći samo po sebi.