UNDER SANDET (2015.); dansko/ njemački ratni film koji propituje ljudskost.

U 12 sati i 51 minutu, dok započinjem pisati osvrt na netom pogledani film, u jednoj sekundi te 51. minute 13. sata 11. dana 12. mjeseca 2016. godine na planeti Zemlji je bilo

7 milijardi, 470 miliona, 421 tisuća i 689 ljudi.

Unutar tih nekoliko sekundi koliko mi je trebalo da prepišem aktualne podatke, bilo je 210 093 novorođenčadi te 87 996 umrlih tijekom današnjeg dana do tog trenutka.

Zastrašujuće je svega nekoliko trenutaka promatrati taj sat i pokušati svoje postojanje staviti u tu perspektivu.

Ta statistička pokretna traka zbunjuje i šokira, relativizira i obanjuje. Zar je stvarno toliko puno ljudi? Zar je stvarno do ovog trena umrlo 90 tisuća ljudi? Grad po broju stanovnika nešto manji od jednog Osijeka? Koliko je to tuge i boli koju u ovom trenutku proživljavaju njihovi preživjeli. Koliko je samo među njima prerano umrlih.

Dansko-njemački film "Under Sandet" grebanjem po posljeratnom tabuu bavi se pitanjem koliko vrijedi ljudski život.

"Trebamo ljude koji će umirati kao muhe."

Ta rečenica sažima svu težinu ove filmske priče, nastale kao reakcija na povijesnu činjenicu. A povijest nam kazuje da je preko 2000 njemačkih vojnih zarobljenika bilo prisiljeno da očisti dansku zapadnu obalu od preko 1,5 miliona mina koje su upravo Njemci postavili. Više od polovice ih je poginulo ili su bili ozbiljno ozlijeđeni. Veliki dio njih bili su vrlo mladi.

Ima li doslovnije pravde od tjeranja zarobljenih Njemaca da očiste područje od mina koje su sami postavili? Nije li logično? S pravedničkim zanosom većina će uzbuđeno pozdraviti taj scenarij. Što siješ to ćeš i žeti.

Situacija je to koja će donijeti razriješenje, koja će, prema zaslugama, donijeti pravdu.

Nemojmo zaboraviti, radi se o nacistima. O vojnicima ideologije pod kojom su u logorima diljem Europe spaljivali sve one koji se nisu uklapali u grandioznu ideju o nadmoćnoj arijevskoj rasi.

Osuda je jasna i nedvosmislena. Čak i kada se, kao u filmu, radi o jako mladim vojnicima, kojima bi bez puno ustezanja puno otmjenije stajala titula `dječaci` od one vojničke.

I baš na tom mjestu počinje naša priča.

Narednik Carl Rasmussen (glumi ga Roland Møller) dobio je jedinicu od 14 zarobljenih njemačkih vojnika da očisti dio pješčane plaže.

Njihove crte lica, skrivene ispod prljavštine i zapuštenosti, otkrivaju njihovu mladost.

Carl je odlučan u svojem gađenju i strogosti prema njima. Nećemo u filmu otkriti Carlovo prijašnje ratno djelovanje. Nema paralele s njegovim od njemačke ruke poginulim suboracima. Znamo da je drugi svjetski rat završio i da je zapadna danska obala prekrivena minama. Taj minimalizam u priči prenosi se i na mjesto radnje.

Dvije usamljene kuće na obali, blizu mora.

Mjesto radnje autističnog je karaktera i uvelike definira atmosferu. Nije točno jasno što majka i njezina malena kćerka rade na takvoj osami, usred ničega, u blizini pješčanih plaža koje su minirane stotinama tisuća mina. No baš takvo apstraktno i čudno mjesto otvara prostor za susret. Prostor za priču o ljudima, u situaciji gdje je svako pravo da se bude čovjek za ovih 14 mladolikih dječaka-vojnika izgubljeno.

Da, rat je završio. Rat koji je otkrio jednu sasvim novu mračnu dimenziju ljudske naravi. I upravo ovi mladići bili su kotačići u toj zastrašujućoj mašineriji uništenja.

Rat je završio, moćna zvijer je poražena i njima je jasno da, ma koliko voljeli živjeti, bijeg nema smisla. Jer, kada bi se njih 14 organiziralo i odlučilo na bijeg, sam Carl ne bi imao nikakve šanse. Razlog odustajanju od bijega nisu prijetnje Carlovih nadređenih koji su odlučno naglasili da će svaki pokušaj bijega biti kažnjen smrću. Iako žele preživjeti i vratiti se u svoju razrušenu domovinu, čini se da nisu spremni boriti se za opstanak. Ne više od plana na koji ih je prisilio pobjednik: razminiravanje plaže. Obećanje je glasilo da će na drugoj strani minskog polja zaslužiti povratak doma. I to im je bilo dovoljno, čak i u trenucima kada su umirali od gladi ili kada su im suradnici umirali od eksplodiranih mina.

No ambijent osame i dislociranost mjesta radnje ponajviše će utjecati na Carlovu psihu. Od manijaka koji ih premlaćuje i brutalno se dere na njih, počet će se događati transformacija njegova ponovnog prihvaćanja ovih mladića kao pripadnika ljudskog roda.

Muhe će ponovno postati ljudi. Odjednom će Carl ugledati u njima male, ranjive dječake koji samo žele preživjeti. Postat će mu važni, bit će mu stalo, stupit će u kontakt s njima.

No ovo nije američki film. Nema ovdje velikih ljubavnih poruka i suza nad izgubljenim pojedincima. Carl je vojnik i njegova je naklonost minimalistička. Taman tolika da im omogući jelo i da im da slobodan dan kada će zajedno igrati nogomet.

Da mu bude stalo kada većina njih nastrada od mina.

Rat je gotov i vojnici opet postaju ljudi.

Jedni od njih živjet će na lovorikama svojeg pobjedničkog herojstva dok će ovi drugi, preživjeli poraženi, morati živjeti pognute glave sa stidom. Većina će htjeti što prije zaboraviti sve te traume koje će još generacijama živjeti u njihovim precima, iako ovi neće više znati odakle dolaze neki njihovi strahovi s kojima se na dnevnoj razini suočavaju.

Rat je gotov i šteta je učinjena. Koliko je onih koji su ratovali na iz perspektive konačnog rezultata na pogrešnoj strani stvarno htjelo ići u rat? Koliko je onih koji su morali, koji nisu imali izbora, kojima su prijetili smrću cijele obitelji? Koliko je onih najzagriženijih pobornika fašističke ideologije bilo zavedeno? Izmanipulirano? Slagano? Imaju li oni pravo na oprost? Što s onima koji su ubijali? Jer u ratu je dužnost ubiti onoga na drugoj strani. S onima koji su radili u logorima, krali tuđe, iživljavali se na zarobljenicima, ubijali djecu i nemoćne?

U ovome filmu oni su dječaci. Mladi, neiskusni, nesposobni da donesu odluku žele li ići u rat ili ne. Ma koja bila njihova ideološka pozicija, rat im je oduzeo priliku da odrastu.

I za to im nitko neće odati niti minimum poštovanja i priznati olakotne okolnosti.

Nikoga neće biti briga kako im je. Pljunut će ih i zamrziti. Proglasiti krivima. Natjerati da razminiravaju, iako možda oni nisu bili ti koji su imali ikakve veze s tim minama. A čak i da jesu...

Što tek onda s onima koji su zapovijedali postavljanje tih mina kao dio ratne strategije? Gdje je njihova odgovornost? Imaju li oni pravo na oprost? Na pravo na pokajanje? Iskreno, autentično pokajanje i gađenje prema svom ratnom djelovanju? Čak i ako su odslužili kaznu (ako je uopće moguće propisati kazne za neke od zlodjela koje su pojedinci radili)?

Puno je lakše na svijet gledati crno-bijelo. Pobjednici i poraženi. Sveci i demoni. Istinoljubivi i najgori neprijatelji. Uzurpatori i branitelji. Lakše je. Jer onda ne moraš pogledati u oči i vidjeti živo biće isred sebe. Onda se ne moraš pitati u kakvoj su obitelji neka djeca rađana i jesu li oni imali ikakve pa i najmanje šanse da donesu neke drugačije odluke o tome na čiju će stranu stati i za koga u ratu ginuti.

Da, lakše je. Jer bez susreta s osobom pokraj sebe, nema ni suosjećanja pa ni barem najnerealnije od svih nada, da je svijet bez ratova ipak jednom moguć.

Film je ovo koji otvara jako važna pitanja. Film koji se usuđuje pozvati na suosjećanje prema onima koji su na to pravo u startu izgubili.