5. DIO MATEJEVANCIJE: NE POKUŠAVAJ SVINJU NAUČITI DA PJEVA. GUBIŠ VRIJEME, A I ŽIVCIRAŠ SVINJU. TREĆ

Nego, reci ti meni koji je uopće smisao života?

Imam 34 godine i najdalje što sam dogurao na ovu temu je da pojma nemam o životu. Pomalo smiješno zvuči da mi je trebalo puno traganja i konačan povratak življenju u tijelu, tamo negdje iza tridesete da dođem do mjesta tog svetog neznanja. I mogao bih reći na tragu jednog od onih facebook quotes wisdom a-ha efekata, da je, na tragu moga iskustva, život u stvari vrlo rijetka pojava.

Ljudi sanjaju jednodimenzionalne, u najboljem slučaju binarne snove, očekujući odgovore koji će se uklopiti u te uskogrudne mentalne sustave, zaboravljajući da je ta naša plitkost i jefitnoća tek nadobudni kič moment našeg narcizma. Mi bi da je po našem. Mi bi da smo značajni. Da se brojimo, da se naš glas čuje, da imamo utjecaj. Pa se uvjeravamo da nismo bezveze ovdje, da postoji taj neki viši smisao i taj neki svemogući Otac koji pazi baš na nas među svim tim silnim milijardama trenutno prisutnih (i tko zna koliko još milijardi uprašenih( op.a. u prah pretvorenih). A kakav taj otac/ Bog/Lord Sidious/Dr. House tek um mora imati da sve to u svakoj sekundi pohvata i pravovremeno pošteno ocijeni i prema zaslugama nagradi i/ili sankcionira.

I moram na ovom mjestu priznati da sam oduševljen da su neki ljudi zaista spremni na toliko očaravajuću uskogrudnost iz koje vjeruju u novozavjetne tekstove kao prvo i zadnje slovo umijeća življenja. Nešto manje od dvije tisuće godina nije bilo ažuriranja, no svejedno, ne opterećuje ih to nimalo. Jednostavan um, nedovoljno iskorištene klijetke i pretklijetke srca, i danonoćno mantranje rečenica, dok ne postanu onaj glas u nama koji opominje, usmjerava i podsjeća. Dok ne postanu internalizirani autoritet koji će nam stvarati krivnju.

A baš dio besjede na gori na koji sam upravo naišao provocira svojim potencijalnom troznačnošću i trebalo bi ozbiljno razmisliti da se zabrani čitanje ovog dijela ljudima koji nemaju razvijeni osjećaj za metaforu i preneseno značenje. Ako se pozabavimo tekstom koketirajući s mitologijom na ovom je mjestu ispod strogih i isključivih naslaga neurotične prašine moguće nazrijeti dublju sferu mudrosti.

Otvara se ovdje ponovno jedna skrovita priča o duhovnosti koja ima potencijal da preživi oštar zub kritike.

Imam se na ovom mjestu potrebu vratiti početnom pitanju, kako bih malo približio svoju poziciju. Moje je mišljenje da u ovoj priči osim ciljanog pitanja o smislu života, imamo još jednu nepoznanicu, a to je sam život. Iako se mnogi kunu u svoja iskustva, ponovio bih još jednom da je život rijetka pojava.

<<I kad postite, ne budite smkrnuti kao licemjeri.

Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste.

Zaista, kažem vam, primisli su svoju plaću.

Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice

da ne zapaze ljudi kako postiš,

nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti.

I Otac tvoj, koji je u skrovitosti, uzvratit će ti. >>

Iako se i ovaj stih naslanja na prijašnji zapovijedno-opominjuće-korektivni ton, samo malo oštriji fokus otvara nam jednu sasvim novu dimenziju.

Poput nekog prijemnog ispita koji nudi mogućnost produbljivanja stvarnosti, između redaka se skriva poziv. Poziv na skok na tu jednu dublju, drugačiju, nematerijalniju stvarnost. Narcistički poriv je da se kurčim, da pokažem svoj trud oko posta, da se busam u prsa svojim identitetom, da od zlata i mramora gradim svoje bazilike i proglašavam ih svetima. Ovdje je riječ o duhovnoj stvarnosti koja podrazumijeva čisto srce.

Ovdje je riječ o stvarnosti Oca. Nazovite to Bogom, Ocem, svetim duhom, sinom, kristom, silom, hajdukom/dinamom, Mišom Kovačom...

Nazovite kako hoćete jer riječi o toj sferi ionako samo šute. I nemaš tu izbora, ne možeš na silu postići to stanje, ne možeš poslušnošću doći na to mjesto, ili doslovnim iščitavanjem tzv. zakona. Zakon gubi smisao kada udahneš atom te sfere, kada doživiš genij trenutka. Ne radi se o skrivanju, glumatanju poniznosti, kao što to neki tzv. autentični kršćani rade (pa svojom hinjenom poniznošću i nasmiješenim licima tijekom "posta" postaju još veći narcisi i licemjeri). Radi se o iskustvu. O nadnaravno- banalnom doživljaju sadašnjeg trenutka.

<<Ne zgrćite sebi blago na zemlji,

gdje ga moljac i rđa nagrizaju

i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu.

Zgrćite sebi blago na nebu,

gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju

i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu.

Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.>>

Nazovite tu stvarnost nebom i ako to nebo shvatite kao metaforu za svjesno stanje, definirano ovim trenutnom i uzemljeno čvrstim stajanjem na svojim nogama, možda vam se učini da ova priča natoč svojem arhaičnom tonu šapuće jednu drevnu mudrost iz koje možda ipak možemo nazrijeti poneki važan dijelić odgovora na pitanje o smislu života.

Mjesto u povijesti na kojemu se tzv. zapadni čovjek nalazi mjesto je materijalnog inzistiranja. Materijalno posjedovanje dokaz je vrijednosti i financijske uspješnosti. Vrijediš koliko imaš.

Staro je to pitanje koje je u naslovu svoje knjige postavio filozof i psihoanalitičar Erich Fromm, a ono glasi: "Imati ili biti".

<<Nitko ne može služiti dvojici gospodara.

Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti;

ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati.

Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.>>

Iako evanđeoski tekst, odan svojem konzervativnom stilu (još jednom naglašavam koliko je opasno, besmisleno i shizofreno ovaj tekst čitati doslovno) jasno razlikuje crno od bijelog, polaritetna igra nudi isključivost onog drugog. A ja ne vjerujem da je konačni zadatak isključiti ono drugo. Moje je mišljenje da nije poanta u demonizaciji i omalovažavanju materijalnog; opasnost je kada materijalno zaslijepi i postane jedino načelo. Tada nestaje ono unutrašnje, ono što se ovdje naziva bogom. Tada gubi smisao sve ono u nama moralno, etično, ljubavno, emocionalno. Tada cijela ta sfera postaje drugorazredna i beznačajna.

Nastavak teksta i trag koji potiho izvlačimo ispod površnosti teksta dovodi nas do mjesta gdje mirne duše možemo spojiti prvo pitanje s početka, o smislu života, i ono Frommovo, imati ili biti.

Ovako je, kažu, odgovorio IK:

<<Zato vam kažem: "Ne budite zabrinuti za život svoj:

što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje:

u što ćete se obući.

Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?"

Dakle, tekst na pitanje svih pitanja "koji je smisao života", odgovara odgovorom na drugo, Frommovo "imati ili biti" pitanje: smisao života je biti!

<<Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu,

a sve će vam se ostalo dodati.>>

Da ne bude zabune, još jednom nam tekst potvrđuje svoj odgovor na dilemu.

<<Ne sudite da ne budete suđeni!

Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni.

I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.

Što gledaš trun u oku brata svoga,

a brvna u oku svome ne opažaš?>>

Nastavljamo u istom tonu, a Učitelj, da pojača dojam, svojim riječima upozorava cijenjeno učeništvo na opasnost obrambenog mehanizma koji su psihoanalitičari nazvali projekcijom. Što je to projekcija? Definicija kaže da je projekcija obrambeni mehanizam kojim na druge prebacujemo one osobine koje kod sebe ne možemo podnijeti. I onda nas iste te osobine kod druge osobe posebno raspižđuju. Neki su se tumači ljudske naravi junački razbacivali postocima od 80 do 90% da je sve što o drugima mislimo i govorimo u stvari projekcija. Povratak k sebi, prihvaćanje poniznosti, neznanja i skrovitosti, učenje od sebe, otkrivanje svojih ograničenja i zabluda, to je put koji vodi Kraljevstvu unutrašnje ravnoteže i očaravajuće obuzetosti životnim iskustvom.

<< Ne dajte svetinje psima!

Niti svoga biserja bacajte pred svinje

da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas.>>

A kada se, u detaljnijem približavanju ovdjeisadnog iskustva Kraljevstva/neba/Boga/prisutnosti/staloženosti/bivanja_živim_naprosto, već dotakao projekcija, Učitelj slijedi logičnu nit i u priču uvodu važnost osobnih granica.

Koliko je to presudna dimenzija svake samostojnosti ukazuje uskličnost tona i upozorenje da pazimo na svoj intimni, sveti prostor. To je presudan početak svakog blagostanja i psiho-fizičkog zdravlja. A ta je priča, kao ni jedna druga danas zastrašujuće omalovažena i zloupotrijebljena.

Kapitalistički "još! još!" imperativi potiču da nahranimo svoj gladni ego dodatnim narušavanjem naših granica i sposobnosti. Visoka tolerancija na bol postaje ideal svakog sportaša i tu se tako nepodnošljivo lako gubi personalni kompas. Usain Bolt, trenutno najbrži čovjek na svijetu, s ponosom i pedagoškom nakanom dijeli svoje treninge koje završava povraćanjem. Tako se postaje svjetski prvak, kao da želi poručiti mladeži, a starije generacije, koje su ne tako davno odgajane u atmosferi emocionalnog i fizičkog zanemarivanja od svojih roditelja (i gle čuda, nitko to od njih neće samima sebi priznati) glasno kliču na takve vriejdnosti i kukaju o današnjim klincima koji su prezaštićeni. Tako se ističe i slavi atmosfera samoodbacivanja, mučenja i nevoljenja sebe (ma koliko oni stariji, gore spomenuti, u svojoj nemogućnosti da dožive ponekad poneku emociju, smatraju ovakve kategorije ekstremno kičastim pizdarijama i lažima tamo nekih psiholoških lobstičkih manipulatora, kako bi si osigurali tržište). Ovo za mene nikako ne znači ismijavanje ili odbacivanje dimenzija suočavanja s boli, neugodom i pomicanjem svojih kapaciteta. Upravo suprotno. Ovdje je riječ o drugoj strani ekstrema, kada mazohizam u suludom scenariju dugotrajnog samoubojstva s predomišljajem postaje, paradoksalno, užitak. Mučiti sebe i biti stalno u tom stanju mučenja ljudima koji su se jako distancirali od svojeg središta omogućuje iskustvo doživljaja. Potrebno je otići toliko daleko da bi se nešto uopće doživjelo. Um je tako snažno zabetonirao emocionalne posljedice traume da se svaka pomisao na emocionalnost proglašava trivijalno prevaziđenom.

<<Tražite i naći ćete!

Kucajte i otvorit će vam se!>>

Ovaj meni možda i jedan od favorita iz riznice biblijske mudrosti, točno si to mogu u ovom trenutku osvijestiti, čezne za nadopunom islamskog mistika i pjesnika ljubavi Rumija. Kaže tako Rumi, da je kucao i kada su se vrata konačno otvorila, shvatio je da je kucao iznutra.

Sveto je to mjesto postojanja. Mudrost nesigurnosti, koju u svojoj dojmljivo jednostavnoj, istoimenoj knjižici slavi zapadnjački zen mudrac Alan Watts.

Mudrost prepuštanja životu, mudrost dozvoljavanja onom Frommovom "biti".

Točka na kojoj znamo da ništa više ne moramo mijenjati ni popravljati. Mjesto na kojemu konačno možemo početi prihvaćati. Sebe.

I onda vrhunac, i sažetak ljubavne mudrosnosti:

<<Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine,

činite i vi njima.

To je doista Zakon i Proroci.>>

Ja sam ti i ti si ja. Ja sam ja i ti si ti. Nisi na ovom svijetu da ispunjavaš moja očekivanja i ja nisam na ovom svijetu da ispunjavam tvoja. I jedini način da se sretnemo je da se zagledam u sebe, kako bi te, zagledanu u sebe, sreo na svome putu i ti mene na svom.

Tamo, da još jednom prizovemo Rumiju mudrost, na polju, daleko iza ideja o ispravnom i pogrešnom.

Ima li boljeg mjesta da zaključim ovu priču od susreta? Martin Buber židovski je filozof koji na ovom mjestu poentira, i stime završavam ovu priču. On jasno razlikuje Ja-Ti odnos od Ja-Ono odnosa.

Ja-Ono odnos definiran je iskorištavanjem i neviđenjem druge strane. Sugovornik ili sugovornica se doživljaju kao sredstvo ili stvar i tu susret nije moguć. Nema dijaloga, nema odnosa.

Ja-Ti odnos najnježnije bih mogao približiti hinduističkim pozdravom "namaste". Bog (op.a. kao metafora) koji je u meni pozdravlja boga (kao metaforu) koji je u tebi. Drugim riječima, to tumačenje hinduističnog pozdrava sažetak je ove tako važne Isusove poruke. Susret, dijalog, otvaranje misteriju druge osobe.

Odnos kao početak i sveti prostor kraljevstva zemaljskog. A to mjesto, dogođeno isključivo u onom "ovdje i sada", svugdje je i nije nigdje određeno.