RASTURAČINA. MY BABY U TVORNICI KULTURE. 27.11.2016.

"U mnogim šamanskim društvima šaman ili iscjelitelj kojem ste se požalili na potištenost, malodušnost ili na depresiju postavio bi vam jedno od sljedećih pitanja:

Kada ste prestali plesati?

Kada ste prestali pjevati?

Kada ste se prestali oduševljavati pričama?

Kada ste prestali uživati u slatkom području tišine?"

Tim riječima antropologinja kulture Angeles Arrien započinje predgovor u knjizi "Putovanje do ekstaze" Gabrielle Roth.

Ta knjiga nad knjigama, to "iscjeljujuće putovanje neobuzdanog duha", kako kaže podnaslov knjige, vodi svoga čitatelja kao malo koja druga knjiga direktno doma, u samo središte najstrastvenije ljubavi prema življenju uživo.

Gabrielle Roth idejna je roditeljica Plesa 5 ritmova. Na internet stranici www.plesritmova.net ovako objašnjavaju o čemu se radi:

"5 Ritmova podrazumijevaju jednostavnu vježbu kretanja koja je stvorena za oslobađanje plesača koji postoji u svakom tijelu, bez obzira na njegov oblik, veličinu, dob, ograničenja i iskustvo. Pronaći svoj ples znači pronaći sebe na najprotočnijoj i najkreativnijoj razini. Iako je vježba vrlo jednostavna, ima moć poticanja duboko iscjeljujućeg i kreativnog izražavanja. Osnovno učenje jest: Ako pokreneš svoje tijelo, psiha će se sama iscijeliti.

Pet ritmova su tečni/flowing, stakato/staccato, kaos/chaos, lirski/lyrical i duboka tišina/stillness. Ovi ritmovi zajedno stvaraju Val – vježbu meditacije kroz pokret. Ritmovi nemaju korake koje treba naučiti i slijediti, svaki od njih ima različito polje energije u kojem pronalazite vlastito izražavanje i koreografiju, istežući time koliko svoje tijelo, toliko i svoju maštu. Svaki ritam je učitelj i s vremenom možete očekivati susrete s različitim, do tada nepoznatim stranama sebe."

Iako do sada sam nikada nisam bio na radionici plesa 5 ritmova ( i to je nešto što vrlo ubrzo namjeravam promijeniti), nekoliko sam svojih klijentica i klijenata uspio uvjeriti da odu. Jednom prilikom sam prilikom ostao prilično iznenađen vizualnom promjenom lica jedne od svojih klijentica. Bila je to ona, viđao sam je skoro svaki tjedan, no taj puta lice joj je zračilo nekom drugom vibrom. Nisam pretjerani fan priča o čakrama, aurama i ostalim meni nedovoljno poznatim idejama, no ovaj je puta nešto bilo drugačije. Vrlo ubrzo saznao sam da je noć prije bila na plesu 5 ritmova. Nakon preko godinu dana dolaska k meni bio je to najsnažniji i emocionalno najdublji terapijski sat koji smo imali. Otišli smo u samo srce emocije, u tamo gdje je sve autentično, čisto, jasno i duboko. Bio je to susret s njezinom dugo godina potiskivanom boli, ispod koje je osvanula ljubav kojom je konačno mogla obgrliti samu sebe i prihvatiti svoju emocionalno ranjenu majku koja je iste te rane svojim ponašanjem prenijela na nju. Bio je to iscjeljujući trenutak za koji ne dvojim niti sekunde da je imao veze s plesom noć prije.

U drugom slučaju imao sam djevojku koja je duboko potonula u beznadežnoj bezvoljnosti otupljujući svaku nadu i motivaciju racionalnim relativiziranjem. Bio je to jedan od onih terapijskih susreta nakon kojih sam se osjećao tako tromo, teško i zakočeno. Predložio sam joj da sljedeći puta po prvi puta u životu ode na radionicu plesa ujutro, a nakon nje odmah dođe k meni. Kakva je to samo emocionalna rapsodija bila. Kako je samo prekrasno potekla njezina emocionalna energija. Pokretanjem tijela probudila se za stvarnost svoje aktualnosti.

Neki drugi klijenti i klijentice prepoznali su taj ples kao svoje mjesto susreta sa samima sobom i neizostavno igralište za upoznavanje i istraživanje svoje skrivene životne enegije.

Gabrielle Roth bez sumnje je moderni šaman kakav po mojem mišljenju ovom racionalnom, potrošnom i pebrzom svijetu itekako ima što za prenijeti. Iako mrtva, njezine učenice i učenici šalju tu radosnu vijest autentičnosti širom svijeta.

A da je živjela ono što je pričala može se uvjeriti svatko tko pročita gore spomenutu meni svetu knjigu "Putovanje do ekstaze".

No nije ovo tekst o meni tako dragom i dragocjenom plesu 5 ritmova. Imao sam potrebu povući paralelu između tog pokreta razvijanja tjelesne mudrosti i sinoćnjeg koncerta u tvornici nizozemskog trija My Baby. Jer, sinoćnji se koncert savršeno uklapa u naslov ove knjige:

Putovanje do ekstaze!

My Baby sam otkrio na Inmusic festivalu zahvaljujući odluci da odem na ovogodišnji festival ponajvše jer sam htio još jednom uživo čuti Wilco. Od najave kako se radi o "dark horse" bandu festivala pa do prvih taktova svirke, kada su zbog otkazivanja Skunk Anansie dobili ekstra termin u 22 sata, bila je to ljubav na prvi pogled.

Kako opisati ono što sviraju My Baby? Bubnjar Joost Van Dyck ovako opisuje nastanak ove neobične glazbene priče:

"Mi smo ustvari počeli kao manje-više klasičan blues band. No iako smo imali pjesme i sami smo pokušali otkriti što možemo raditi s tim pjesmama jer su bile otvorene za interpretaciju. Upravo zbog te otvorenosti za interpretaciju smo imali nastupe na različitim mjestima. Svirali smo po jazz klubovima, na funk partyjima i rock festivalima. U jednom trenutku su nas pozvali na taj hippie trance festival na kojem je bilo više DJ-a nego bendova. Bilo je nekoliko pozornica, a sve su bile složene tako da su okrenute prema istoj publici. Kad smo zasvirali, par DJ-a za svojim pultovima je iz nekog razloga ušlo u naš groove. I mi i publika smo imali isti taj osjećaj da nitko nešto slično nije čuo prije toga. U početku je izgledalo kao da nam DJ-i miniraju nastup. Nitko nije znao što se događa. Nismo stali, već smo počeli interpretirati uz taj ritam i odjednom je sve zvučalo kao isplanirani nastup. Dakle svirali smo svoje pjesme, ali na taj trance način i publika je jednostavno poludjela od oduševljenja. Tad smo shvatili da nam se otvorila jedna potpuno nova dimenzija."

Tako se rodila ta neka blues rave trance voodoo muzika. Joost će reći da "Glazba općenito u sebi treba nositi magiju. Bez magije glazba je ništa, samo puke vibracije", na što će se njegova sestra gitaristica i pjevačica benda Cato nadovezati: "Zar nije magija kad se napuni klub ljudima koji počnu plesati? Ako bend ne zna stvoriti takvu magiju, o čemu bi onda trebali pričati?"

A da znaju o čemu pričaju svjedočilo je 700-tinjak duša u nedjelju navečer u Tvornici kulture.

Čim su najavili koncert u studenom, zabilježio sam datum. No kada sam saznao da će ulaznica biti samo 40 kuna, iznenadio sam se. Originalno zamišljeno za malu dvoranu u Tvornici, interes ljudi koji su imali prilike čuti ih na Inmusicu ili su čuli koju dobru riječ vrlo je brzo prerastao gabarite male dvorane.

Tako da ja je bilo gotovo pa idealno. Ni previše ni premalo (a u Tvornici nije nepoznata pojava forsiranja previše ljudi što rezultira stiskanjem i frustracijom svih prisutnih). Sinoć se moglo disati.

I dok je iznenadni koncert na Inmusicu na World stageu, gdje su ih doslovno izvukli iz hotela (jer su taj dan trebali nastupiti tek 45 minuta iza ponoći na znatno manjem Hidden stageu), bio klasičan festivalski koncert u kojemu su od početka krenuli s udarnim pjesmama za podizanje raspoloženja, jučer su dobili priliku da ispričaju cijelu priču. Krenuli su polagano. Mantrično zarazni ritmovi i lagano ljuljuškanje prisutnih. U ugodnom društvu Jure, Mateje i Ivane, atmosfera se polagano nabrijava. I dok njih troje nisu do sada imali prilike slušati ovaj band uživo, ja sam jako dobro zapamtio plesni korak euforije koji mi je ostao tijekom koncerta na jarunskom otoku. Primjećujem da su ubacili neke nove pjesme koje mi nisu poznate s dva do sada izdana albuma. Iako se već na to mjestu osjećam poprilično u koncertu, sjećanje mi govori da to nije ona bomba energije kojoj sam svjedočio na Jarunu. No isto tako, intuicija mi govori da ono što oni rade je, ovaj puta zahvaljujući više vremena, sustavno putovanje ka ekstazi. I točno to se događa. Polagano ljuljuškanje glavama zamijenjuju i sve češći pokreti tijelima prisutnih. Smješkam se, Jura govori da su mu odlični. A to nije ni blizu onome što ima doći, nadam se i vjerujem. Da me intuicija utemeljena na iskustvu nije iznevjerila vrlo brzo pokazuje vrijeme. Na prvi neprimjetan prijelaz i ono uvodno ljuljuškanje sve više poziva naša tijela da oslobodimo pokret svoga tijela. Da, osjetim to u zraku... bez sumnje smo na putu. Jednom pravom, autentičnom, magijskom, šamanskom putovanju.

I onda je krenulo. Kako je to Zoran Stajčić napisao na stranici Ravno do dna, u osvrtu na koncert, radilo se o kolektivnom orgazmu. I odjednom, to što je nedjelja, a vani je hladno i pada dosadna sitna kiša, u potpunosti je izgubilo na važnosti. My Baby su nas prvo razdrmali, a potom i navukli na svoj ritam. Kada smo konačno svi zajedno stigli do ekstaze, eksplozija je raznijela manje, više sve prisutne. I trajao je taj vrhunac duuuugoooo dugoooo. Sestra mi govori kako joj je ovo identično onom osjećaju koji smo zajedno doživjeli ove godine na koncertu Josipe Lisac na orahovačkom Ferragosto Jamu. Padao je tada jebački pljusak, Josipa i bend su prašili pjesmu "Danas sam luda", a mi smo, mokri do kože, bjesomučno skakali i divljali svoj najautentičniji ples. Točno ta ideja prošla mi je kroz glavu samo nekoliko trenutaka prije. Jer, da, radi se o ekstazi. To je ono o čemu nas uči Gabrielle Roth u svojoj knjizi, koliko nam je to iskustvo potrebno i koliko nas liječi i centrira. Kaotični ritam kreacije, prepuštanje valu transa, sreća i ljubav. Sve stanice naših tijela koje su bar na trenutak, opterećene svakodnevnim brigama i stresom, posumnjale u afirmaciju života, želeći prijeći na dark side, automatski su se preobrazile u fanatične štovatelje Sile.

Kada je, nakon dvosatnog koncerta i polusatnog bisa koncert završio, osjećaj zadovoljstva je bio postojan. 40 fucking kuna za ovakvu eksploziju.

I divno je bilo sagledati cjelinu i vidjeti kako je samo sustavno i moćno ovaj amsterdamski trio sagradio palaču ekstaze. Volim takve priče. Volim kada ljudi istražuju kako postići magiju i kroz igru i postepenost dovode i posljednje nevjerne Jude da napuste svoje punmijevišekuracželjkamarkićsvijetaokomene cinizme i puste udove da se pokrenu.

Za sve ostale, koji nisu imali priliku hodočastiti ovu svetu misu naše najljudskije i najčišće poganosti, pročitajte knjigu od Gabrielle Roth. Ili još bolje, odite na radionice pet ritmova. Dajte Silviji, Thierryju i ostalim voditeljima tih nadahnjujućih plesnih radionica da vam pomognu naći put doma ka samima sebi.

Ovaj me je koncert podsjetio koliko nam je to svima potrebno.

Preostaje da zaključim riječima samog benda:

Hvala Hvala Croatia!!! Last night in Tvornica Kulture was beyond... On our way to Amsterdam with our hearts filled with your energy 💜