4. DIO: POVRATAK JEDI VITEZA ISUSA... DRUGIO DIO BESJENE NA GORI.
- Sada kada si čuo istinu, moraš donijeti odluku što ćeš s njom. Jer, povratka više nema.
Trenutak, sablažnjavajuće sudbonosan, onaj nakon kojega, ma što odlučio, ništa više neće biti isto. Život ti prolazi pred očima, u glavi ti se budi neka egzistencijalna vekerica da pojačanim i sve bržim otkucajima naglasi važnost trenutka, znoj ti nježno klizi niz obrve, postaje ti hladno na nivou totaliteta organizma, želudac se povlači unazad, ruke se nježno tresu, ne uspijevaš nogama stupiti u kontakt s tlom.
Tako to, zamišljam, izgleda u tom nekom sudbonosnom breakthrough momentu. Tako je to, čini mi se, moglo izgledati i za mene u tom konkretnom vremenskom isječku iz moje prošlosti kada sam nakon jednosatne obrade čuo tu rečenicu. Mislim, moglo je, pod uvjetom da sam bio mentalno retardiran.
Tu mi je rečenicu odlučno izgovorio jedan drag čovjek, no poprilično naporan i isključiv kršćanin, tijekom nešto manje od sat vremena odlučnog pokušaja da mi prenese najvažniju istinu svih istina. Moram priznati da me fascinirala pomisao sektaške frekvencije na kojoj njegov mozak emitira i projicira ovu njegovu kršćansku verziju stvarnosti. Zar netko stvarno u današnjem svijetu vjeruje tako doslovno u te riječi? Ipak sam pripadao letargičnom katoličkom stadu koje je po mom skromnom sudu ponešto evoluiralo kroz 2000 godina (nakon više nego jednog zajeba u prognozama Kristova povratka) pa su ipak počeli popuštati pritisak u smjeru prihvaćanja svjetovnosti. No ne i on.
Bilo je nešto prividno časno u njegovom dijeljenju svete apsolutne istine sa mnom (pa i ono njegovo tijekom svjedočenja samom sebi upućeno pitanje `kako to mora izgledati kada živiš život, a nemaš apsolutnu istinu?`). Na prvu se činilo da mu je stalo do moje duše ("što je 80-ak godina naspram vječnosti", spomenuo je u jednom trenutku kao krunski argument), da mi stvarno želi dobro i zato dijeli najsvetije mudrosti i istine sa mnom.
No bilo je to beznadežno bacanje biserja pred svinje. Ili, kako je to netko kasnije pjesnički doradio: ne pokušavajte svinju naučiti pjevati. Gubite vrijeme, a i živcirate svinju.
Prošlo je od tada više od 10 godina, a ja sam lekciju tog susreta jako dobro naučio. Nikada, isključivo i dogmatski, ne ulazi u raspravu s fanatičnim i sektaški nastrojenim kršćanima. Nikada.
Kada danas gledam na tu priču, iščitavam u njoj puno više osobne boli i skrivenih strahova od kojih taj naivni čovjek bježi strastvenim propovijedima i svjedočenjima nevjernih. Za mene, očito, više nade nema jer nakon što me je bez moje volje inicirao u Apsolutnu istinu, a ja nisam reagIrao ničice pavši na koljena, mogu tek prihvatiti još poneki gutljaj užitka u grešnostima ovih 80-ak nevažnih godina prije nego se autocestom zaputim u vječni pakao.
Danas znam da je u onom nesebičnom dijeljenju Apsolutne istine s jednim tako beznadežnim tvrdim, iznutra trulim orahom poput mene bilo jako puno narcističke povrede mojeg wanna be spasitelja. James Masterson u svojoj odličnoj knjizi "Potraga za istinskim ja" narcističnu ličnost opisuje kao onu koja se temelji na obrambenom lažnom ja koje mora biti napuhano kao balon kako u sebi ne bi osjećala bijes i depresiju povezanu s neodgovarajućim fragmentiranim doživljajem vlastitog ja. A to lažno, grandiozno ja lažno je u tome što se temelji na grandioznoj fantaziji umjesto na zbilji. Kada uživa u svome udobnom staništu koje je stvorio, u stisnutoj čahuri narcističke isključivosti, život se može činiti prilično dobar. Zapravo, on se osjeća dobro, sigurno, i sve dok ništa ne probije njegov zatvoreni krug, on neće biti svjestan nikakvih većih problema u vlasitoj ličnosti.
A da bi ta priča funkcionirala, potrebno je masivno poricanje zbilje. Narcisovo krajnje uvjerenje, da je poseban i omnipotentan, osljepljuje ga za sve dokaze koji proturječe njegovom konceptu sebe samoga.
Kako iznutra izgleda svijet ljudi koji izabiru iluzornu sigurnost sekte, odlično pokazuje američka serija "The Path" autorice Jessice Goldberg u kojoj autorica prikazuje svu isključivost odanosti ideologiji pa čak i po cijenu napuštanja svojih najbližih članova obitelji. Ili kako bi to Isus iz evanđelja rekao: "Što svjetlo ima raditi s tamom".
Poglavlje iz Matejeva evanđelja, tj. drugi dio besjede na gori, bavi se novim naramkom uputa za uspješno izvršavanje moralne higijene. Sve su to istine koje moj gore spomenuti prosvjetljitelj i njemu slični bezrezervno, kao da je o propolisu riječ, uprskavaju u svoja grla, kako bi ih moć tih vječnih istina spasila od bacila grešnosti.
Francuski filozof Henry Bergson pokušao je ponuditi rješenje osmišljavanjem dvije kategorije religioznih ljudi. On je tako razlikovao otvorene i zatvorene religiozne ljude. Ovi drugi ljudi su pisma i zapovijedi, osobe doslovnog iščitavanja, izričitosti i tvrdokorne ukočenosti pri bilo kakvoj pomisli na spontanost. Otvoreno religiozni ljudi svojim vještije kultiviranim duhovima nadilaze zidine zapovijedi i pisma i otvaraju se prema neshvatljivom, misterioznom, duhovnijem, slobodnijem.
No problem Matejeva evanđelja je da se on, tako to barem ja iščitavam, jako snažno obraća ovim zatvorenima. Ton koji on stavlja u Isusove rečenice zapovijedni je i isključiv, strog i odlučan. Nema tu puno talasanja, vrlo je jasno o čemu se radi i jedini mogući zaključak kaže: ne seri i ne filozofiraj! Prihvati da je tako ili truni u vječnom paklu! Nema ničega izvan tog "ili-ili". To je identično ponudi koju sam i ja onog jednog ljetnog predvječerja dobio od svog proroka kršćanskog konzervativnog, fanatičnog novovjerstva.
<< Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima
da vas oni vide. Inače, nema vam plaće
u vašeg Oca koji je na nebesima.
Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom,
kako to u sinagogama i na ulicama
čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili.>>
Ovim citatom iz evanđelja Isus se dotiče teme narcizma. Nije to lagana tema i zato IK opominje, podučava i zapovijeda. I opet se on tu suprotstavlja i optužuje ljudsku narav. Opet otkriva svoju lošu psihološku potkovanost. Osuda narcizma, upozorenje i zabrana. Nije to lako čuti od onoga koji se predstavlja misionarem ljubavi. Onaj koji prihvaća grešne
i voli ih.
I baš ovakva mjesta najviše bole i zbunjuju jer stvaraju kontradiktornu poruku. Na jednom mjestu proklinješ i ismijavaš protiv, a na drugom baš takve uzimaš k sebi. Iz ovakvih poruka jako je lako zamrziti svoje slabosti i ranjivosti. Distorzirane su to poruke superega koje imaju za cilj da nas ponize i ismiju. Kako to tek mora izgledati kada osoba internalizira ovako isključive poruke svetog autoriteta?
I nije meni tu sama poruka problematična. Jasna je i smislena, moralnost je to s kojom se i ja mogu složiti, smjernica koja uči razlikovati narcističko preseravanje od iskrenog srca, no nikako ne mogu prihvatiti ovu poruku u njezinoj doslovnoj, radikalnoj i isključivoj verziji. Jer, u trenutku kada netko ovo uzima kao zakon i zapovijed, priča gubi na smislu. Nema ničega iskrenoga u tome ako se netko skriva zato što mu je zapovijeđeno. Nema nikakve pravednosti u slijeđenju propisa. Nema promjene srca i učenja iz iskustva ako se radi o "moranju".
Isto vrijedi i za dio o molitvi i postu koji se imaju dogoditi u skrovitosti. Skrovitost je ključna riječ koja, čini mi se, nedostaje današnjoj crkvi i njenim najodanijm fanovima. Otvaranje ka tišini. Dva puta spominje Isus rečenicu:
<<I otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.>>
Skrovitost. Imao sam do sada na terapiji iskrene vjernike i nikada nisam imao problema s njima iskreno i nježno pričati o značenju i važnosti njihove vjere. Uvijek se radilo o snažno moralnim ljudima, koji kroz svoj odnos s bogom kanaliziraju svoje konstruktivne emocije i poruke. Tišina kao mjesto susreta. Tako bi mogla početi priča o danas smislenoj religioznosti/ duhovnosti, ako se to mora nazivati tim prostituiranim izrazima. To je ona dimenzija iskustva o kojoj nas uče zen redovnici. To je ona ljubavna, smirujuća i prihvaćajuća energija koju sam sreo kod nekih kršćanskih redovnika. To nikako nije energija Isusove besjede na gori.
No u nastavku, Isus se otvara u smjeru susreta između fantazije njegova kraljevstva nebeskog i uzemljenog kraljevstva zemaljskog, s pripadajućim mu, konkretnim ljudima.
<<Kad molite, ne blebećite kao pogani.
Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani.
Ne nalikujte na njih.
Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete.
Vi dakle, ovako molite:
" Oče naš, koji jesi na nebesima!
Sveti se ime tvoje!
Dođi kraljevstvo tvoje!
Budi volja tvoja
kako na nebu tako i na zemlji!
Kruh naš svagdanji daj nam danas!
I opusti nam duge naše
kako i mi otpustismo dužnicima svojim!
I ne uvedi nas u napast
nego izbavi nas od Zloga!"
Ima nešto iritantno - privlačno u pomisli na suhoparan zvuk starijih žena koje prije jutarnje mise mole krunicu. Ta me monotonija, kada pomišljam na nju, fascinira. Blebetanje je prava riječ. No tko bi, a vjerujem da niti sam IK ne bi mogao zamjeriti tim ispod crnih marama skrivenim bakicama dok gotovo beživotno na autopilotu sinkronizirano ponavljaju riječi molitve.
Moglo bi se to, kada bismo se bavili značenjem, svesti otprilike na: BLA, BLA, BLA, BLA...
No vjerujem da se upravo u toj monotoniji i mantričnosti krije lijek i smislenost te akcije. Mantra, znaju to hare krišne, smiruje i opušta. Manta zamantrava um i otupljuje ga. Omogućuje doživljaj mira, postojanje u nepostojanju.
I nije to u duhu onoga što je Isus htio kada je dao sljedbi novu molitvu, no jebi ga.
Jer, upravo će sterilno i umrtljveno recitiranje postati standard pri ponavljanju "Oče naša" kao svojevrsnog kamena temeljca gotovo svih kršćanskih zajednica.
i nisam siguran koja je opcija od ponuđenih manja šteta... bjesomučno, nesvjesno blebetanje molitve ili strastveno ekstatično svršavanje i vrištanje onih drugih, karizmatičnih. Oba me svijeta podjednako plaše i iritiraju, ma koliko ono blebetanje, bez sumnje pomagalo dražesnim bakicama (prije nego jednom ipak izađu iz crkve i ponovno nastave mrziti svoje snahe i prigovarati i orkivljavati svoju djecu glumeći žrtve).
No za razliku od nicejsko-carigradskog vjerovanja, (čija je sudbina da joj većina turbo folk rvatskih katolika ne zna ni ime, iako se radi o temelju vjere), "Oče naš" je na dobrom mjestu što se budućnosti ove univerzalne molitve tiče.
No o čemu šapuće ta molitva, ako joj poklonimo barem malo više pažnje od dominantnog narativa o pripadnosti svome ocu i ponosu i poštovanju prema njemu?
Ima li ovdje možda nesvjesnog, osobnog podteksta?
Još davne 1995. godine izašla je knjiga provokativnog naziva "Očevi gdje ste?" koju je napisao psihijatar i psihoterapeut Pavao Brajša. U knjizi autor upozorava na posljedice za dijete očinske nevidljivosti i prevladavajuću ideologiju majke kao dominantne roditeljice u razvoju djeteta. Čini se da mnogi svjesno ili nesvjesno, bilo iz perspektive žena ili muškaraca, pristaju na ideologiju koja se vrlo jasno može iščitati i iz ove molitvene priče o ocu.
Kako bi izgledao imaginaran scenarij u kojemu nam dijete iz molitve svih molitava, govori o svome ocu?
Zamišljam tog jako malenog dječaka ili djevojčicu i kako se mora osjećati u vezi svog tate. Tata je, očito je iz priče, na službenom putu. Daleko je otac tog djeteta, a poštovanje koje mu odaje njegovo dijete ogromno je. Beba voli tatu, najviše na svijetu, najviše na svijetu, beba voli tatu. Dijete jako želi da se Otac vrati, da je tu, da ne odlazi, da uči od njega, da se igra s njim, da Otac ne napušta svoje malo dijete. Jer, otac je, zna to dijete, onaj čija je zadnja, onaj čiju istinu i samo želi živjeti, ideologija u kojoj se želi odmoriti, sigurno utočište od svih strahova i pitanja nepoznatog svijeta. Otac je taj koji donosi kruh u kuću. Otac je taj koji radi za svoje dijete. Otac je taj koji oprašta, koji nas uči kako da i mi budemo oni koji će oprostiti. Otac je onaj koji nas kondicionira, postavlja nam granice, frustrira nas kada nam je to potrebno. Spašava nas i voli, jer zna što je najbolje za nas.
Na ovom mi se mjestu čini da se u toj svečanoj molitvi skriva jedan glasan i snažan vapaj ostavljenog djeteta. A kako se, iz dječje perspektive, nositi sa izostankom oca do li maštom? Ma tu je moj otac, nikada on mene ne bi ostavio.
I znam da će se, kad-tad, vratiti. ili ću ja otići k njemu, jednom, kada zaslužim.
Da. Tako bi mogla zvučati ova priča. Mogla bi, kažem. Ne kažem da je.
Dobro je to mjesto da završim ovaj dio.