3. DIO SF SAGE O MATEJEVU EVANĐELJU. BESJEDA NA GORI, 1. DIO
<<Blago siromasima duhom:
njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago ožalošćenima:
oni će se utješiti!
Blago krotkima:
oni će baštiniti zemlju!
Blago gladnima i žednima pravednosti:
oni će se nasititi!
Blago milosrdnima:
oni će zadobiti milosrđe!
Blago čistima srcem:
oni će Boga gledati!
Blago mirotvorcima:
oni će se sinovima Božjim zvati!
Blago progonjenima zbog pravednosti:
njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago vama kad vas- zbog mene- pogrde
i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!
Radujte se i kličite: velika je plaća vaša
na nebesima!>>
Točno si mogu zamisliti jednu psihoterapijsku grupu ispunjenu raznoraznim napaćenim pojedincima kojima je ova grupa zadnja nada da će naći načina kako da prežive svoje velike i nepodnošljive muke. Nalaze se tu ljudi koji imaju članove obitelji s ozbiljnim psihičkim bolestima za koje se moraju svakodnevno brinuti i zbog njih trpjeti sramotu. Tu su i osobe kojima su ratovi i bolesti oduzele najbliže osobe iz svog života, a nekima od njih i djecu. Puno je ovdje ranjenih, hrabrih zviždača koji su dobili otkaze, ismijani, kažnjeni i odbačeni. Oni koji su bili dobri, a bili su povrijeđeni, ismijani i odbačeni. Jedni za drugima dijele svoje teške i bezizlazne priče. Nemoćni su i očajni. Slomljeni i razočarani. Psihoterapeut koji vodi ovu radionicu pažljivo ih sluša i čeka da završe, jedni za drugima, u krugu, svoje jadikovke. Kada se konačno i posljednja osoba izjada, on započinje riječima:
"Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago ožalošćenima, oni će se utješiti..."
Nastavlja on tako nabrajati kako bi uključio sve prisutne i još šire od toga. I ono što nudi ovom napaćenom narodu, ono što je njegov adut kako da ih pridobije, kako da im objasni, da ih motivira da ne izvrše suicid, da da smisao njihovoj patnji, obećanje je.
Bit će bolje. Sutra.
Obećavam vam, bit će bolje. Ma ne samo da će biti bolje, nego ćete baš vi, patnici, odbačeni, ranjeni i nepravedno optuženi, biti nagrađeni!!!
Kako samo milozvuče njihove riječi, kako to dobro zvuči, reci nam još, još nam pričaj zašto ćemo mi, patnici, ranjeni, mučeni i bezvrijedni, na tom drugom mjestu postati najvažniji.
Pričaj nam o kraljevstvu nebeskom koje će biti naše. Samo naše, a ne od ovih, današnjih gospodara, licemjera, narcističnih gadova.
Reci nam još, da, da, još, još, hoćemo još te tako divne nade i obećanja!
Ma neka je muke, neka se pojača, neka nas do kraja unište ovdje, jer, kada jednom dođemo gore, vidjet će oni tko će se zadnji najslađe smijati.
Tko bi u današnjem svijetu popušio takvu priču?
Naivna je ovo bajka na koju su ljudi navikli: a ona se vrti oko jednostavne ideologije da zlatno doba našeg života neminovno dolazi u budućnosti.
Da, život se događa sutra. Danas je još patnja, danas plaćamo cijenu kako bismo sutra mogli uživati.
Kako b se osjećala osoba kojoj bi psihoterapeut ponudio obećanje da će biti bolje, jednom kada dođu na bolje mjesto?!
Jebi si mater, prevarantu. Jeftina ti je retorika. Jako jeftina.
To bi vjerojatno bile riječi osoba koje bi se našla u onoj imaginarnoj psihoterapijskoj grupi.
Za takvu vrstu iluzija radije bismo se obratili Vidovitom Milanu. Ako ništa, barem je zabavnije.
No ova je priča puno ozbiljnija i čini temelj religijskih svjetonazora velikog dijela kugle zemaljske. Tajna je u sutra. Bog je u sutra. Sreća, radost i nagrada su sutra, samo što nisu.
A dobro znamo da sutra nikada ne umire i da nitko ne može dokazati da se obećano neće ispuniti. Možemo se kuniti u logiku, bajkovitost i manipulaciju, no ne možemo doći u to sutra da dokažemo da su mo u pravu. A kada se obećanja ispunjavaju na nekom drugom mjestu u nekom drugom životu... propaganda je na ovom svijetu nesavladiva. Jeste li bili kada tamo, u tom nebu? Niste?!
Odakle vam onda pravo da tako odlučno tvrdite da ne postoji? Kako se samo usuđujete biti tako oholi i drčni?! Samouvjereni?
<<Vi ste sol zemlje...
Vi ste svjetlost svijeta...>>
Nekoliko meni ne pretjerano zanimljivih redaka koji jačaju timski duh i služe osnaživanju osjećaja pripadnosti pri regrutaciji i stvaranju vojske odanih. Da, da, baš vi ste ti posebni (ta, tko to ne bi htio čuti i koji govornik nije iskorisio tu jeftinu retoriku na skupu bilo kojeg tipa ikada da zapali masu), nešto poput poznatih stranih pjevača kada dođu u Zagreb i kažu ono antologijsko "do-bra ve-č-er Za-grebe", na što rulja pada u trans posebnosti proživljevši kolektivni orgazam neslućenih razmjera (jer su tako posebni, a mesija top ljestvica , lakih droga i crvenih tepiha im se obratio baš njihovim jezikom).
Potom slijedi higijeničarski dio jer je logično da je potrebno jasno definirati pravila novouspostavljajuće autokracije.
<<Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije,
bit će podvrgnut sudu.
A ja vam kažem:
svaki koji se srdi na brata svoga,
bit će podvrgnut sudu.
A tko bratu rekne: `Glupane!`,
bit će podvrgnut Vijeću.
A tko reće `Luđače!`,
bit će podvrgnut ognju paklenomu.>>
I evo nas na mjestu gdje počinje moralni fašizam. Mirne bi se savjesti na ovo mjestu moglo reći da je Isus bio jebeno loš poznavatelj ljudske psihe. Za jednog Boga to i nije nešto za pohvaliti se. Alternativa bi mogla biti da je ipak bio jako dobar poznavatelj, kako bi to već jednom Bogu pristajalo, no tada bismo se ozbiljno morali pozabaviti logičkim zaključkom njegovog sadističkog iživljavanja nad ljudima.
Manipulacija, nabijanje krivnje i konačna prijatnja kaznom! Toliko ljubavnog govora za onoga koji je u zapadnom svijetu poznat kao vrhunac ljubavi. Nije ni čudo da se mučimo sa izražavanjem ljubavi kada su nam ovakvi stavovi usađeni u temelje.
<<Čuli ste da je rečeno: `Ne čini preljuba!`
A ja vam kažem: tko god s požudom pogleda ženu,
već je s njome učinio preljub u srcu.>>
Dame i gospodo, i konačno smo stigli do broja jedan ultimativne liste najmorbidnijih rečenica druge sezone svetih kršćanskih tekstova (čitaj Novog zavjeta). Da, da, dame i gospodo, dobrodošli u samo srce seksualno-ljubavnog kršćanskog odgoja.
Mjesto je to gdje se, da bi došlo do kakve, takve ravnoteže, rađa potreba za pornografijom jer ovako psihotičan pritisak može rezultirati samo odlaskom na drugu stranu gangbang pornografskog ekstrema.
Jednostavno ne razumijem, Isuse. Iskreno ti kažem. Ovdje si me ozbiljno izgubio. Jako, jako ozbiljno. Ne samo da gubiš i onaj minimalan kredibilitet koji sam ti do sada dao, nego mi se čini i da imaš ozbiljnih psihičkih problema. Zar s ovom rečenicom ti želiš odgajati milijune kršćana koji će doći poslije tebe i kuniti se u tvoje ime i tvoje sveto učenje? Jesi li ti jebeno normalan? Jesi li svjestan koliko je ovo opasno i suludo? Shvaćaš li ti da te na ovom mjestu čak imam potrebu braniti?! Ma mora da si to rekao u kontekstu duboke ironije i provokacije, puno si ti morao biti iznad svog vremena, pa ovi tvoji pisci nisu uspjeli ubrati tvoj sakrazam. Mora da je u Mateju problem. Taj štreber bez i najmanjeg smisla za zajebanciju i menisečinizam, nakon toliko godina poslije tebe jednostavno nije znao prepoznati da provociraš. Jer, ovo ima smisla samo ako je provokacija. Jer, ovo je mjesto koje napada samo srce ljudskosti, našu biologiju, naše osnovne postavke opstanka i potrebe za razmnožavanjem. Ili si ti možda Vulkanac pa ne razumiješ koncept osjećaja i seksualnosti?!?!? Pada mi na pamet pomisao da krv nije voda i da se na ovakvim mjestima jasno može vidjeti da si isti ćaća s onim njegovim neurotičnim, shizofrenim pizdinskim osvetama, ljubomorama i iživljavanjima nad svojom djecom. Kažem ti, rado bi povjerovao da si bio ciničan, no i ostatak teksta oko ove rečenice nastavlja istim tonom. Strogim i isključivim.
Tko god s požudom pogleda...
Ne, ne, još uvijek ne vjerujem. Koliko krivnje, gađenja, pritiska, gaženja svoje prirodnosti, vrijeđanja, nedostatnosti. Kako bi netko iz ovakve ideologije mogao izrasti u osobu koja voli samu sebe? U osobu koja poštuje i prihvaća ono što je, kada ti tako isključivo i ljutito osuđuješ našu ljudskost i seksualnost? Kako bolesni seksualni ideali. Kako ovo netko može ozbiljno shvatiti? A čini se da mora, ili bi barem trebao, ako se želi zvati kršćaninom.
Priznajem, jako zajebana pozicija.
<< Rečeno je također: tko otpusti svoju ženu,
neka joj dade otpusnicu. A ja vam kažem:
Tko god napusti svoju ženu- osim zbog bludništva- navodi
je na preljub i tko se god otpuštenom oženi, čini preljub.>>
Da, gospodine svećeniče Raguž... u potpunosti se slažem s vama i vašom izjavom da je žena Bogu drugotna. Jer to u kršćanskom svijetu naprosto jest, ma koliko se raznorazni manipulatori trudili izokrenuti riječi i naći argumente za suprotno. Molim vas, drage oksimoronke, feminističke kršćanke, provjerite ove rečenice još jednom. Možda ćete, u duhu svoje ljubavi i konzervativnosti tipa "žene imaju manja stopala da budu bliže sudoperu" prepoznati u ovim svetim rečenicama Isusovu neviđenu ljubav i pažnju za žene, jer, kao, vidi kako se on brine, i ne želi da jadna žena ostane sama. No pročitajte ponovno i ponovno dok ne uvidite koliko njega zaboli ona stvar za žene. Ne samo da žena nema pravo otići od muža, jer se to niti ne spominje, nego je potpuno svejedno kakav im je brak. Mlati li je, iživljava se na njoj, brutalno je vrijeđa, tjera je da mu bude besplatna radna snaga, emocionalna i seksualna robinja... ništa od toga nije bitno. Važno je da on ne smije da je ostavi. Jer je to poticanje žene na preljub. A ako, osim zbog bludništva, žena i ode, ili je muškarac napusti, ona, htjela, ne htjela, ostaje kurvetina i svaka pomisao na seks s drugim muškarcem, grijeh je i preljub. Jebeno, zar ne?!
Što idem dalje kroz tekst besjede na gori, sve se više pitam je li Isus upao u ozbiljan PMS? Ili se i sam pridržavao ovih strogih načela pa ga je potisnuta seksualnost učinila tako frustriranim i oštrim, kao što to možemo vidjeti kod mnogih svećenika današnjeg doba?
Ili, kako bi to rekao papa Pio XIII (glumi ga Jude Law) u odličnoj Sorendinovoj seriji "The Young Pope", ženi koja ga, ucijenjena i prisiljena na to, pokušava zavesti, kako bi ga drugi svećenici imali u šaci:
"Ester, volim Boga zato što je vrlo bolno voljeti ljude.
...
Ja sam svećenik. Odrekao sam se drugih ljudi, žena.
Jer ne želim patiti.
Jer ne mogu podnijeti slomljeno srce.
...
Bilo bi divno voljeti te onako kako ti to želiš,
no to nije moguće.
Zato što ja nisam muškarac, nego kukavica.
Ja sam kukavica kao i svi svećenici."
Ove bi riječi, pomišljam, trebao čuti i sam Isus, kao repliku na njegove oštre i isključive riječi.
<< Čuli ste da je rečeno. Oko za oko, zub za zub!
A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu!
Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu,
okreni mu i drugi.
Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao
tvoje donje haljine
prepusti i gornju.
Ako te tko prisili jednu milju,
pođi s njim dvije.
tko od tebe što zaište,
podaj mu!
I ne okreni se od onoga
koji hoće da mu pozajmiš.>>
A nakon što smo, dame i gospodo, dodijelili nagradu u kategoriji najmorbidnije rečenice cjelokupne druge sezone serije "Otac i Sin doo (jaja)", prelazimo na kategoriju najopasnijeg teksta.
Opasno, opasno, tako jebeno opasno. To je jedina riječ koja mi se iznova vraća u svijest dok iščitavam ovaj komad teksta. Kakva brutalna priča koja tako neodoljivo vrišti da joj je potreban kontekst. Jer, izvađeno iz nekog smislenog konteksta koji meni niej poznat, ova priča poprima zastrašujući potencijal štetnosti.
Iako je u osnovi pacifistički ideal na koji će se mnogi tako neodoljivo romantičarski pozvati, ova priča poziva na ozbiljno nasilje nad sobom i svojim osnovnim osobnim granicama. Ne želim ovdje isključiti potencijalnu dubinu i mudrost metaforičnosti i poziv na jednu drugačiju nematerijalnu opstojnost, no ovaku izlistane, ove zapovijedi, stvaraju ozbiljan raskol između elementarne logike i dostojanstva. A posebno, kada o tome pomišljam iz perspektive Vatikana i sve one raskoši i bogatstva koje Crkva doo (samoproglašeni većinski polagači prava na ime Isus) tako odano i iskreno čuva za sebe. Smije li se netko nazvati kršćaninom iz perspektive vatikanske kurije, ako ga podvrgnemo ovom blic testu?
Ovo je dio teksta uz koji bi trebale biti otisnute poruke kakve nalazimo na kutijama cigareta. Zamišljam slogan tipa:
Doslovno shvaćanje ovog teksta može ozbiljno narušiti vaše psihičko zdravlje kao i psihičko zdravlje vaših ukućana.
A zanimljivo je da, iako se njega nitko doslovno ne pridržava (čak ni oni koji nas iznova uvjeravaju da je Biblija ili apsolutna istina ili totalna laž), upravo taj dio raznorazni propovjednici krajnje upitnog intelektulanog dometa koriste kao snažne opomene da preplaše i natjeraju pastvu da ih se doslovno pridržava i njima teži.
I u nastavku ista, radikalna ideologija:
<<Čuli ste da je rečeno: Ljubi bližnjega svoga, a mrzi neprijatelja.
A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje,
molite za one koji vas progone,
da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima.
...
Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam je plaća?
Zar to isto ne čine i carinici?
I ako pozdravljate samo braću, što osobno činite?>>
I opet jedna jako lijepa i dubokoumna poruka koja u sebi krije "sad će samo što nije eksplodirala" atomsku bombu emocionalnog kaosa.
Prije nego nastavimo, ne smijem da zaboravim da pozdravim nezanemariv postotak hrvatskog svećenstva i da pohvalimo njihove nebeski očaravajuće standarde ljubavi prema pravoslavnom bratstvu.
Mogu li ovako suludi ideali podnijeti teret realnosti (a koja nije uzak put koji vodi isključivo u Vrapče, gdje svakodnevno svjedočimo mnoštvom koja je na otvorenoj vezi s Bogom, ili su toliko daleko dogurali da su postali Bog sam?!)? Da, divno je to, no opet se preskaču neki tako važni koraci, prije nego dođe do točke u biću čovjeka gdje oprost može doći na plodno tle. Ova prisila da se voli neprijatelja može biti shvaćena samo kao dijagnoza i još jedan snažan poticaj da se odrekne svoje ljudske prirode. Poruke su jasne: nemaš se pravo braniti, nemaš pravo osjećati ljutnju kada ti netko povrijedi granice. Ili skraćeno: pati, jer ja te, Bog tvoj, volim kada patiš!
Bog te sadomazo, no meni ovdje nešto jako smrdi.
Nemam nikakve sumnje da će ovaj tekst ozbiljno uznemiriti svakog pravog kršćanina jer drugačije ne može ni ne smije biti.
A u sjećanje mi dolazi davna 2005. godina i iskustvo s tečaja za trudnice Osječke bolnice na kojemu nam je doktor Habek objašnjavao kako su epiziotomiju (op.a. zarezivanje ženine međice) nekada na porodima radili u 90% slučajeva, a sada je rade u maksimalno 30% slučajeva. Na moje pitanje kako je došlo do te statistički radikalne promjene, doktor (kojega ću bez konkurencije i ikakvog cinizma zapamtiti kao najmodernijeg i najotvorenijeg ginekologa u tadašnjoj Osječkoj rađaoni) mi je odgovorio da su počeli čitati.
Ta rečenica moja je poruka svakom na ovom mjestu zalutalom kršćaninu. Za početak nije na odmet da počnete čitati čak i sami tekst s barem malom dozom otvorenosti za kritičnost prema tekstu. A onda čitajte Spinoze i raznorazne druge učene kritičare teksta pa provjerite može li vaša elementarna logika izdržati taj teret. Ako i nakon toga zadržite svoju čvrstu kršćansku poziciju, odajem vam iskreno poštovanje.
No, kao da ne znam da će prije deva proći kroz ušicu igle (koji bi kurac deva uopće imala poriv da se uputi ka ušici) nego li će netko kršćanski uvjeren izdržati da pročita ove tekstove do kraja. Nažalost, ovoj se priči nezasluženo uvijek kači epitet osobne uvrede, a to mi nikako nije namjera.
Do sljedeće epizode, pozdrav iz tamo, gdje ribe jedu avanturiste.