EPIZODA DRUGA: PROGLAŠENJE NOVOGA BOŽJEG SVIJETA- KRALJEVSTVA NEBESKOGA
"Neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar" ime je alternativnog srpskog benda koje mi se pojavilo iz prašnjavih kutaka mojih zapuštenih margina kao dovoljno zvučno da najavi taj prodorni "glas koji viče u pustinji" (na ovom mjestu dajem časnu pionirsku riječ da se neću više, kao u prvom djelu ove sage, toliko jako opterećivati Matejevom OCD potrebom da tekst poistovjeti s prijašnjim SZ proročanstvima jer ovaj to naprosto radi u gotovo svakoj rečenici). Matej je, otkrivamo, avangardni pisac i zaboli ga što između posljednjeg retka prošlog poglavlja i prvog retka ovog poglavlja imamo vremensku rupu u radnji od 30-ak godina. 30 godina, od onog malenog Dječaka, kojemu su se i pogani došli pokloniti, pa sve do Ivana Krstitelja, Isusova privatnog Michaela Buffera (op.a. najpoznatijeg najavljivača boksačkih mečeva današnjice), koji se pojavljuje na sceni kako bi gromoglasno iz pustinje kriknuo:
"Let's get ready to rumble!!!!"
No prije nego se vratimo uvodu u ovaj megaspektakl, kakav svijet do danas još nije vidio, ne mogu, uz dužno poštovanje prema božanskoj naravi I.K.-a, samo tako prešutjeti onu vremensku rupu. 30 fucking godina. Ništa. Ni riječi. Ni jedne jedine riječi. 30 godina tišine o životu Isusa. Tišina je to u koju stanu sve moguće i nemoguće fantazije Željaka Markić cijelog svijeta koje si daju za pravo i obavezu da ispune tih 30 godina tišine svojim istinama. Znaju Željka i klonovi koliko je to važno, iako se prostom oku čini da je spektakl u kojemu je bog hodao po zemlji jako davno, prošlo, svršeno vrijeme (svršeno? tko je svršio?! nema tu nikakvog svršavanja, sram te i stid, da te sram i stid) jer oni, kao advokati i čuvari imovine Duh Sveti doo, ostaju posljednji bedem Istine.
I dok će običnom čovjeku tih 30-ak godina, od tamo negdje druge, pa do tamo negdje tridesete (nije točno definirano, mogao je imati od 27 do 33, s obzirom da tadašnjim tjednim kolumnistima, političkim analitičarima, modnim kritičarima i režimskim pisalima Isus nije baš bio pretjerano zanimljiva ličnost; pokušavam si samo zamisliti paparazze tog doba kako se metiljaju oko rimskog dvora, radeći top 10 listu carevih najobimnijih povraćanja, dok ti se pod nosom, bog osobno našetava po kvartu i radi revolucionarne pizdarije, a ti onako pijan i razočaran jer si novinar koji ne živi u zanimljivim vremenima, i pun ti je kurac više tih lažnih Mesija koji svakodnevno niču poput gljiva poslije kiše, propuštaš onu jednu pravu priliku da te tisućljećima citiraju i na tebe se kao na dokaz pozivaju), definirati karakter, osobnost, životne težnje i ciljeve, u vezi Isusa je to potpuno nevažno. Rodio se, preživio zahvaljujući tri pogana ninđe, krizu ranog djetinjstva, pošteno se kao mali naputovao da bi roditelji ispunili u Starom Zavjetu zadani scenarij i evo ga, spreman za fajt, jer, u ringu njegov najavljivač vrišti da je vrijeme da se krene u ovu spasonosnu, pogibeljnu misiju.
Još jednom, potpuno mi je fascinantna ta praznina o osobi koja je tisućljećima tetovirana u mala i nedužna srca novorođenih kao model po kojemu se treba ponašati. Ali kako? Kako se ponašati kada o tih 30 godina njegova života u ovom evanđelju nema ni riječi. Ni jedne jebene riječi.
Ili je Bog namjerno svojom uvrnutom, nama nerazumljivom logikom namjerno izbacio iz konačne verzije tih 30 godina događanja (jebiga, možda ustvari nije ni imao ozbora jer je Matej možda toliko isfušario ovaj tekst (zamišljam si dijelove poput onih u kojima Isusova nogometna momčad pobjeđuje ljute protivnike s 308:0 (od kojih je Isus zabio samo 69, a sve ostale asistirao, u duhu kršćanskog milosrđa i davanja drugima, jelte) što je ozbiljno naljutilo konkurenciju i obezvrijedilo prvenstvo) da je Urednik svih urednika jednostavno morao izbaciti ovaj potpuno neupotrebljiv tekst; a važno je sjetiti se da je taj tekst predodređen da postane najsvetiji ikada napisan) ili je opet vrijeme da nam se Houston javi na slušalicu jer ova je praznina možda i više od svega kasnije napisanoga ostavila najdublji trag u povijesti.
Zamišljam da je ovaj problem tišine o tih 30-ak godina za posljedicu imao pojavu buđenja jednog novog, impozantnog proroka današnjeg, našeg vremena.
Naime, možda je baš karizmatični Braco, veliki, šutljivi, ljubavni iscjelitelj sa Srebrenjaka, čitao tako Matejevo evanđelje i bivao prisiljen da se ozbiljno zamisli, već nakon tri stranice teksta, prelazeći s prvog poglavlja na drugo, shvativši da fali 30 godina priče. I razmišljao je tako naš Braco i razmišljao. Vrućica ga je napala te hladne, zimske noći dok je uz peć, držeći u ruci sveti tekst Matejeva evanđelja, pokušavao da krene dalje, no jednostavno nije mogao. Nešto mu nije dalo. Bilo je tu nešto važno, nešto do sada neizgovoreno. Osjećao je, onako usamljen i stidljiv, da se događa nešto važno, nešto veliko. I baš u tom trenutku, uz pucketanje vatre, shvatio je da je spojen na direktnu liniju s Bogom. Da, shvatio je Braco, Bog mu se osobno obraća da mu prenese svoju poruku. Načulio je uši, jer glomoglasna božanska simfonija uvoda taman se stišavala, kako bi Bog prenio svoju poruku, i kada je našem Braci skoro srce stalo od uzbuđenja, dok je muzika konačno iščeznula i došlo je vrijeme za poruku, zavlada tišina. Sveta tišina, Tišina tiša od najtiše tišine. Nakon tih nekoliko krajnje ekstatičnih trenutaka tišine s beskrajnim pedigreom, ponovno se uključi muzika, no ovaj puta, bez sumnje, s odjavnim karakterom. Bio je šokiran Braco, no poruka je bila jasna: Bog želi da zašutimo.
Da konačno zašutimo. Da prestanemo u njegovo ime srati svete kvake. To je ta poruka, shvatio je Braco, to je možda i jedina sveta poruka Matejeva teksta, zato tih izbačenih 30 vitalnih godina o Isusovu životu, no samo rijetki su je znali čuti jer je, jednostavno, bila pretiha za njihove blebetave mindfucking umove. Do sada su tu poruku shvatili američki kompozitor John Cage kada je skladao gospel imena 4`33`` te riječka umjetničko-sakralna rock skupina LET 3, kada su snimili cijeli album sa svetim tekstom "Nečuveno". U oba slučaja radilo se o tišini. Svetoj tišini. U slučaju Cagea, skladba je trebala otvoriti prostor za osluškivanje svih onih okolnjih zvukova oko te svete tišine, dok su treći letači naprosto prodali prazan album, bez nasnimljene tišine. No Braco je dodao novi element: njegova će tišina biti popraćena njegovim prodornim, ljubavnim i ljekotivim pogledom. Nije on htio da njegova poruka svete božanske šutnje bude proglašena slijepom. "Progledajte, otvorite oči", kao da poručuje Braco, "i zašutite". I dok Braco ima američku turneju s porukom tišine, na koju su se navukli i neki poznati glumci, mi se nakon poprilične digresije (kakvu jedan Braco bez sumnje zaslužuje) vraćamo radnji.
Dakle, na sceni iz nebeskih zvučnika trešti pjesma:
"U Judeji, na izvoru rijeke Jordana,
stao Ivan da pokrsti grešne, pogane..."
Pospani čitatelj će se pitati: "Ivan, who the fuck is Ivan". Matej, naravno zna odgovor: Izaija ga je najavio pa je logično da se morao i pojaviti jer svi znamo da luksuza i glamoura bez Michaela Buffera (čitaj Ivana Krstitelja) u showbiznisu nema. Iako, ništa u pojavi Ivana nije bilo glamurozno. Jedno je sigurno: Ivan definitivno nije privlačio pažnju kao modni (odjeća od devine dlake i kožnat pojas oko bokova (čast treš kič sado mazo poklonicima)) ili nutricionistički (skakavci i divlji med) guru. No svejedno su k njemu "grnuli Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska". Ivan je. očito je, IN, prema Matejevu tekstu, i stoga je važno biti viđen na ovom eventu Ivanova performansa, u kojemu koristi kombinaciju utapanja u vodu s uvredama i prijetnjama.
Ivan, saznajemo živi pustinjskim životom. Ostavilo je to očigledno traga na njemu. Jebiga Ivane, čovjek je ipak socijalna životinja i treba mu s vremena na vrijeme da popusti pritisak samovanja uz čašćicu razgovora. Jebiga Ivane, hoće to, da te pukne gnijev i ljutnja, kada malo pretjeraš.
Jebiga Ivane, razumijem te, mora da je teško uz toliko samoće i tako neuravnoteženu prehranu.
<<Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje
gdje mu dolaz na krštenje,
reče im: "Leglo gujinje! Tko li vas je samo
upozorio da bježite od skore srdžbe!">>
Kako ovo ipak nije mjesto da preispitujemo Ivanovu psihičko stanje jer ipak će i on uskoro da napusti našu priču kao drugotan po važnosti, posvetimo mu onda još malo ove svete pažnje koju je dobio od našeg autora.
Tko su bili farizeji i saduceji?
Da, kako sam na samom početku ovog pohvata nošenja s Matejevim evanđeljem obećao, ne ulazim u koketiranje sa stručnim analizama i dodatnim tumačenjima društveno-političkih događanja onog vremena, pokušat ću, na razini metafore, pojednostavniti ovu priču.
Farizeji bi, modernim hrvatskim primjerom, mogli biti HDZ, a saduceji, SDP. Ivan Krstitelj je Ivan Pernar.
Nadam se da je sada jasnije. Za one koji nisu zadovoljni svetim Ivanom Pernarom, paralela s modernim kršćanskim svećenstvom ne bi bila u potpunosti promašena jer saduceji i farizeji su zauzimali otprilike točno one pozicije u društvu koje danas njeguju i baštine u crne haljine obučeni emocionalno-seksualni eunusi.
<<On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.
U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno
i skupiti žito u svoju žitnicu,
a pljevu spaliti ognjem neugasivim."
Ovo su, dakle, riječi kojima se najavljuje dolazak ljubavnog kraljestva. To je ona ljubavna i dobra priča koju djeca mogu naučiti na vjeronauku. Tako počinje ljubav svih ljubavi, tako se otvara prostor za toleranciju, prihvaćanje i nježnost.
Cinici će reći da su ovo ipak riječi Ivana potopitelja. I to je istina, a o njegovim prehrambenim i socijalnim navikama smo već i govorili pa mu stoga moramo dati rezerve. A i sam Ivan kaže da on nije Neo, The Chosen One. Na njemu je da najavi, tu i tamo hračne na ponekog neistomišljenika i opere kosu u rijeci velikoj većini regije.
No vrijeme je za ono što smo svi čekali.
"I konačno (za glazbenu pozadinu lagano svira "Stairway to Heaven) dame i gospodo, na scenu stupa On. Umotan u vatikanske nacionalne žuto-bijele boje, iz Betlehema i Nazareta, bezgrešno začet, sin od djevice Marije, istobitan s Ocem, Sin svih sinova... (pjesmu Stairway to Heaven" sada zamjenjuje znatno življa pjesma iz istoimenog mjuzikla "IK superstar")... u plavom kutu, dame i gospodo, Isuuuuuuuuuuuuuus Kriiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiist!!!"
Iz neba trešti:
<<Ovo je Sin moj, Ljubljeni!
U njemu mi sva milina!>>
Vrijeme je i za predstavljanje izazivača. Uši probija prodorni refren "Highway to Hell". " A u crvenom kutu stoji naš izazivač, pali anđeo, gospodar tame, knez ovoga svijeta... Beeeeeeeeeeeeeeeeeeeelzeeeeeeeeeeeeeebuuuuuuuuuuuuuuuub Meeeeeeeeeeeeefiiiiiiiiiiistoooooooooooooo Luuuuuuuuuuciiiiiiiiiifeeeeeeeeeeeeeer... jednom rječju, Dame i gospodo... Soooooootooooooonooooonaaaaaaaaaaaaa!!!!
Pod budnim sudački okom Duha, meč će se odvijati u pustinji i trajat će 40 dana i 40 noći. Izazivač ima prvenstvo napada.
Ipak je ovo Isusov prvi meč, a izazivač je vatren i nimalo spreman da samo tako preda svoj pojas gospodara svijeta i teško da će upotreba kreativnih i novih poteza donijeti Isusu titulu pobjednika. Isus, iako neiskusan, izabire pravilnu strategiju poslušnosti i odanosti starozavjetnoj korporaciji (točno onako kako to Matej najviše voli). Isus odolijeva Đavoljim ispodpojasnim udarcima i iskušenjima na temu gladi, svemoći i slave. Sotona zna gdje je ovaj slab, strpljiv je i udara točno kada je najbolnije i najteže. I dok Anakin u trećem filmu Star Wars, našavši se na istom mjestu, pada pod teretom moći i nasjeda na đavolju zamku da će, ako mu se pokloni, postati direktorom svemira ( u Anakinovom slučaju strah od smrti voljene žene odigrao je ključnu ulogu u izboru), Isus preživljava citatima i ta mu strategija donosi konačnu pobjedu. Đavao ga napušta, a njegovi najodaniji i najeuforičniji fanovi, anđeli, uskaču u ring da sa svojim šampionom proslave pobjedu.
Dok se on borio za svjetsku titulu, Ivan je predan. Sada kada je Ivan završio svoju turneju, pravo je vrijeme da Isus započne svoju. Odlazi, prema starozavjetnom sponzorskom ugovoru o Mesiji, u Kafarnaum, gdje će održati svoj prvi propovijednički gig. Turneja je najavljena pod naslovom:
<< Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!>>
Preostaje mu još samo da skupi popratnu ekipu. Izabire ribare. Čak četvorica prvih grupija bit će ribari i to u kombinaciji dva puta po dva brata: Petar i Andrija te Jakov i Ivan.
<<Hajdete za mnom,
učinit ću vas ribarima ljudi>>
Zašto je Isus izabrao bas ribare, nije na nama da znamo. No da je mogao naći i bolju metaforu od mamaca bačenih u vodu kako bi naivne ribe nasjele, zagrizle i nastradale ili pak mreže koje kolektivno otimaju ribe iz njihova okoliša, mogao je. Tako je, kako je. Radosna vijest ionako nije pisana za jebene ribe. Kasno je sada za tričarije, pjesničke slike i odjeke manjih ili većih PR promašaja. Turneja po Galileji uzela je maha, marketing je dobro obavio posao, jer Isus je gostovao po Sinagogama i
<<liječio svaku bolest i svaku nemoć u narodu.>>
Treba li boljeg poziva za prisustvovanje na spektaklu od čudotvornih izliječenja?
<<I glas se o njemu pročuje svom Sirijom.
I donosili su mu sve koji bolovahu od
najrazličitijih bolesti i patnja-
opsjednute, mjesečare, uzete- i on ih ozdravljaše.>>
U za kršćane krajnje provokativnom i zastrašujućem dokumentarnom filmu "The God Who Wasn`t There" iz 2005. godine autor Brian Flemming upoznaje nas s takozvanom Kristološkom svjetskom ligom. Na toj ljestvici, prema autoru koji nabraja tzv. kristološke karakteristike, koje pronalazi u različitim od kršćanstva starijim tradicijama, Isus zauzima tek četvrto mjesto. Sva čuda ozdravljenja, rođenja od djevice, smrt na križu i uskrnuća već su se pojavila u povijesti kao dio neke druge religijske priče. Šokantno? Meni je bilo kada sam prvi puta čuo za to. Pitao sam se tada kako je moguće da se o ovome ne izjašnjavaju i jedni i drugi, no kako sam počeo proučavati i studirati idejne osnove i povijest crkve, stvari su postajale jasnije. Nekako je logično da Coca Cola neće stati iza akcije svjetskog osvještavanja zastrašujuće štetnosti za ljudsko zdravlje gaziranih, šećerom nakrcanih sokova koje oni proizvode. No zato će bez problema licemjerno podržati akcije poticanja mladih ljudi na pojačanu tjelovježbu (iako po svim kriterijima, ma koliko tjelovježba bila važna za balans i zdravlje pojedinca, ona nikako ne može uravnotežiti i neutralizirati preveliku količinu unesenog smeća u svoj organizam (svatko tko se igrao preračunavanjem potrošnje kalorija potrošene u polasatnom trčanju i dobivenom popijenom jednom čašom coca-cole zna o čemu pričam)).
Naravno da crkvi d.o.o. nije u interesu da se priča o takvim temama, a ako ih poneki frustrirani povjesničar i otvori, oni ga relativiziraju i omalovaže bez pravih znanstvenih potvrda i dokaza da je ono što pričaju krivo. No takav je svijet. Moćan je onaj čiji se glas daleko čuje, a kada imaš svoju poslovnicu u gotovo svakom selu, teško da se moraš bojati konkurencije. Puno je važnije da sljedbenici vjeruju, nego da je to u što vjeruju i logično. Odavno su to otkrili svi pravi PR stručnjaci. Daj ljudima ono što žele čuti. Poznavanje ljudskih emocija može nam tu biti od velike pomoći. Što je to što je ljudima najvrednije? Život. Ok. Smrt i bolesti su te koje im život mogu oduzeti. Ponudimo onda priču u kojoj se upravo o tome radi. S jedne strane imaš onoga koji ozdravlja i liječi, po potrebi i oživljava, a s druge strane, istovremeno, za one koji nemaju problema sa zdravljem, prijeti od opasnosti smrti i bolesti. I još k tome nudi beskonačni lijek: život vječni.
Što reći nego: amen.
Priča se zakuhava u trećoj epizodi besjedom na gori.