Isus se rodio 4 godine prije Krista!

Legenda kaže da je Toma Akvinski, jedan od najvažnijih srednjevjekovnih kršćanskih filozofa i teoloških teoretičara, na samrti doživio neki oblik prosvijetljenja. Iza njega su bili tomovi i tomovi knjiga o svemu i svačemu u vezi kršćanskih teoloških pitanja. Ostalo mu je još samo malo vremena života i baš u toj atmosferi one neke intuitivno unutrašnjeg znanja da je u produžecima svoga života i da će sudac, samo što nije, uskoro svirati kraj, i da se tu po pitanju njegove utakmice života ništa više ne može učiniti, doživio je eksploziju svijesti. Kažu da je u svjetlu tog riječima neopisivog iskustva rekao da su sve njegove dosada napisane knjige obična slama. A važno je još jednom naglasiti koliko je njegova uloga važna za razvoj katoličanstva kakvim ga danas poznajemo.

Nije mi važno je li ova priča istinita ili nije. Sviđa mi se njezina snaga i metaforični potencijal. Dovoljna je jedna sekunda pročišćenog i autentičnog iskustva bića da sve knjige svijeta postanu tako besmisleno nevažne. Sa svim potencijalom opasnosti koji se kriju u tumačenju i proživljavanju tog trenutka, ma kako on kome izgledao. I tu je, bez sumnje, jako tanka granica između psihijatrijske ustanove, narkomanske ovisnosti i autentično ekstatičnog trenutka pročišćene percepcije.

Kršćanstvo je, u svim svojim oblicima, religija knjige. Sveta knjiga, sveto pismo, sveti tekstovi. I tu, bez konkurencije, u cijeloj Bibliji, koja u svojoj etimologiji otkriva kako se radi o svojevrsnom skupu različitih knjiga na jednom mjestu, glavno mjesto za svakog kršćanina zauzimaju upravo Evanđelja. 4 službena evanđelja postala su samo središte ideologije i za vjernike neupitni izvor mudrosti i istine.

Iskreno, dugo se nisam bavio tim tekstom. Prošlo je sada već dovoljno dugo od mojeg završetka studija filozofije i religijskih znanosti, i informacije i znanja, s obzirom da ih rijetko koristim, polagano blijede. Pomislio sam da bi baš na ovom izbljedjelom mjestu mogao započeti ovaj zajebantski projekt (za sve vas koji ne možete podnijeti teret riječi `zajebantski` u kontekstu priče o evanđelju, pravo je vrijeme da se pozdravimo). Ne zanima me stručna analiza niti jasno i znanstveno razumijevanje konteksta u kojemu je tekst nastajao i čemu je služio. Zanima me moja autentična reakcija. Život uživo, bez kompromisa i pokušaja da se svidim bilo ljubiteljima bilo hejterima ideologije.

Da se razumijemo, moja pozicija nije vjernička. Moja je pozicija puno više definirana ozbiljnom iritacijom, a često i gađenjem zbog upotrebe i zloupotrebe kršćanstva u svrhu zabrana i ograničavanja raznoraznih ljudskih prava te isključivanja jednih u ime svete istine i božanske volje.

Iskustvo me naučilo da ljudi uglavnom jako slabo poznaju sam tekst i priču. Malo je onih koji su se udostojili ozbiljnije proučavati teološku pozadinu, istine, vjerovanja i dogme crkve. Većina priču prihvaća kao istinitu jer kao takva generacijama zauzima važno mjesto u obiteljskoj tradiciji. Politička i društvena klima je takva i kroz vjeronauk, koji je čvrsto zakucan u obrazovne ustanove, iako se radi nominalno o izbornom predmetu, djeca uče prihvaćati te sigurne istine kao što uče o drugim znanstvenim činjenicima. Smiješno je, jadno i i besmisleno, no tu se ništa ne može. Tek onoliko koliko je u mojoj moći, a to je da mi kćerka ne ide na vjeronauk. Ta vrsta indoktrinacijske manipulacije, bazirane na osjećaju krivnje i moranja, nije baš nešto što smatram da joj je ključno za razvoj. A to je nešto s čime se većina ljudi ne slaže.

Prevladava argument kod bolitelja kurca da ništa loše tu ne mogu naučiti. Da je tu puno lijepih priča, poruka i istina i da je super da su djeca okružena takvom atmosferom. Izvjesno je da oni ne razmišljaju previše o nekom psihološkom i emocionalnom razvoju svoje djece i o distroziranim porukama o seksualnosti, odnosu prema tijelu i samima sebi koje će vrlo vjerojatno morati usvojiti na vjeronauku.

I zato mi se čini tako zabavno prepustiti se tekstu, baš u ovom trenutku, u ovim mokasinama života u kojima upravo obitavam.

Hladno je vani. Temperature se vrte oko nule, oblaci nadopunjavaju jesensku kulisu, lišće je manje, više popadalo. Zima je pred vratima, trgovačkim centrima počinju dominirati božićne pjesme, snijeg je zabijelio Sljeme.

Priroda se polagano stišava i ušuškava u zimski san, a ja započinjem ovu priču osluškivanja i reagiranja na Matejevo evanđelje.

Izabrao sam njega, kao vjerojatno najstarije od tri strukturom jako slična evanđelja (Mt, Mk, Lk). Izabrao sam njega da vidim gdje će me odvesti, što će u meni probuditi i kako će utjecati na moje stavove.

Plan mi je da što je više moguće napustim svoju predrasudu i da zaplovim tekstom

POČETAK; epizoda prva

I. ROĐENJE I DJETINJSTVO ISUSOVO

42 stranice teksta. Toliko naime stranica sadrži Matejevo evanđelje.

Samo evanđelje napisano je u Palestini za kršćane koji su se obratili sa židovstva. Taj podatak, o ciljanoj publici njegova teksta, otkriva nam puno o autorovim smjernicama i težnjama. Matej konstantno inzistira i naglašava poveznice između novoga i staroga, pronalazeći u starim svetim tekstovima proročanstva koja najavljuju novo. Na trenutke impresionira paralelama, na trenutke zvuči kao da jako navlači i forsira. Ne znam kako je to moralo zvučati Židovima tadašnjeg vremena. Priča je u suštini jednostavna: oni koji su povjerovali da je Isus taj dugo očekivani Mesija, postali su kršćani, dok ostali Židovi i dalje čekaju na dolazak Mesije.

Matejeva je priča namijenjena onima i o onima koji su svoga Mesiju dočekali.

<<Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova,

sina Abrahamova.>>

Rečenica je to kojom započinje naš tekst, za mnoge nesumnjivo svet. A karakteristika svetih stvari je da se ne dovode u pitanje. To je tako i to možeš prihvatiti ili odjebi. Ne pristajem niti na jedno od ponuđenog. Vjerujem da sam na dobrom mjestu i da sam se dovoljno distancirao od frustracija izazvanih kršćanskim forsiranjima od strane bliskih ljudi, da si mogu priuštiti slobodu i tečnost misli.

Tako od samog početka vidimo kako se Matej trudi ostaviti dojam i u prvoj rečenici povući jasnu paralelu Isusa s najvećim facama Starog Zavjeta, Davidom i Abrahamom. Isus ima kraljevsko rodoslovlje, upoznaje nas Matej, nabrajajući imena većine kraljeva koji su kraljevali od početka pa sve do Isusa.

<<Eleazaru se rodi Matan. Matanu se rodi Jakov.

Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od kojeg se rodio

Isus koji se zove Krist.>>

Površan čitatelj vjernički nastrojen teško da će zapeti za malu nelogičnost već u uvodnom dijelu. Pitanje koje mene muči je vjerodostojnost i autentičnost Isusova kraljevskog rodoslovlja preko Josipa, kada je iz priče tako glasno naglašeno da mu ovaj nije biološki otac.

<<Njegova majka Marija, zaručena s Josipom,

prije nego se sastadoše, nađe se trudna

po Duhu Svetom.>>

"Prije nego se sastadoše". Za one nešto čednije, važno je upozoriti da se ovdje aludira na seks. I tu opet imamo problem. Aludira li ova rečenica i na Marijino doživotno djevičanstvo, na čemu inzistiraju katolici? Rečenica "prije nego se sastadoše" nekako mi jako jasno vuče na to da se to "sastajanje" i dogodilo. I 25. redak ponavlja isto:

<<I ne upozna je dok ne rodi sina.>>

Opet priča o seksu izgovorena na preneseni način. I opet jasna poruka da su se "upoznali" nakon što je rodila sina?! Kršćanstvo ne voli seks. Kršćanstvo seks smatra nečim prljavim, i nažalost, nužnim. Svećenici nominalno žive u celibatu na taj način dodatno opterećujući svoju psihu i stvaraju ozbiljne krize i potencijal za "one dane u mjesecu", kada bi se tijelo jebalo, no neda ideologija. Od argumenata da je celibat nastavo kao poslovna i praktična taktika kako svećenici nebi svom dječjem potomstvu davali u naslijeđe crkvenu imovinu, do pokušaja da se priča opravda velikom predanošću i dubljim poniranjem u duhovnost. I dok još mogu prihvatiti da se neki redovnici bave pročišćavanjem percepcija i svijesti kroz dublje uranjanje i otkrivanje tajni ljudske psihe svojim napuštanjem svijeta i životom u samostanu, za većinu svećenika taj argument apsolutno ne drži vodu. Moje je iskustvo da velika većina svećenika živi u svojim glavama, cijepljeni od života, strasti i svakodnevlja upravo potiskivanjem seksualnosti. Omamljeni suhoparnom teologijom srednjovjekovlja, teško mogu vidjeti, a kamoli razumijeti današnji svijet, osim da ga proglašavaju grešnim i pogrešnim (čitaj: djelom sotone). Za veliku većinu njih jedna prava apokalipsa došla bi kao olakšanje u duhu njihovog ega i izjave za kraj: "jesam vam rekao". Razumijem da je potiskivanje seksualnosti jako snažna energija koja čovjeka može ispucati u svemir, no isto tako ne dvojim i da je njezino potiskivanje jednako tako kontraproduktivno. Ako ništa, siguran sam da najveća većina u crne haljine obučenih nema kapacitet da se nosi s tako velikim pritiskom. Kako to onda kompenziraju? Riganjem vatre s oltara? Mržnjom prema seksualno slobodnima, ženama, gejevima, seksu općenito.

No da se vratimo tekstu jer tu sada imamo klasičnu zajebanu situaciju s Josipom. U tekstu ga autor kiti pridjevom "pravedan", što ga nuka da:

<<ne htjede je izvrgnuti sramoti,

nego naumi da je potajice napusti.>>

Iako nisam nešto pretjerano upoznat s političkom, ideološkom i vrijednosnom situacijom onoga kraja u vrijeme kada se naša priča događa, mogu si zamisliti da je Josip bio prilična faca kada je izabrao da javno ne osramoti Mariju. Na ovom mu mjestu odajem ogromno priznanje za svoje postupke. I danas su rijetki oni koji bi odoljeli zovu ega da prebaci krivnju na drugu, no on, prema Matejevoj priči, to nije napravio.

A pokušavam si samo zamisliti svu težinu njegove situacije: žena s kojom je zaručen, a da se nisu do sada ni "sastali" ni "upoznali", trudna je. Kakav šok, kakva izdaja. Sigurno je da to nisu bila pravila igre na koja je pristao kada se zaručio s njom. Moglo bi se reći da je i Bog tu pomalo pizda. Zar nije u svojoj svemoćnosti mogao izabrati ženu koja nije zaručena da mu bude inkubator za njegovog sina? Zar je baš morao s Josipovom ženom napraviti preljub i još Josipu ostaviti da odradi prljavi posao s Njegovim sinom? Ako ne isključimo Isusovu čovječnost, a to je nešto na što niti službena Crkva ne pristaje, tada nam u jednadžbi ostaje jako puno posranih pelena, neprespavanih noći zbog djetetovog buđenja usred noći, poneka prehlada ili povišena temperatura i da ne nabrajam sve blagodati s kojima se neiskusni, mladi roditelji moraju suočiti u prvim danima, mjesecima i godinama podizanja svoga djeteta. Kao mogućnost ostavljam prostora da je Bog, s obzirom da je to njemu jednostavno moguće s obzirom da je svemoćan, znao da je Josip jedan od rijetkih koji će moći podnijeti teret roditeljstva i očinstva pa je baš zato izabrao ovaj par.

Neovisno o božjim namjerama, Josip je bez sumnje u ozbiljnom problemu. Dok sjedi za šankom neke obližnje krčme naslonjen na utrnuli lakat beznađa, svakom sljedećim susretom s dnom ispijene čaše nekog lokalno popularnog alkohola, situacija je to u kojoj niti ujednoj varijaciji ne vidi za njega prihvatljiv izlaz. Odlazak od Marije ruši njegov svijet. "Voliš jednom u životu, sad bogatu il sirotu, to ne bira pamet nego srce", zapjevao bi Josip za ovu situaciju tako prikladnu pjesmu, samo da je Balašević u to vrijeme bio živ. Alkohol ga uzima, razmišlja o osveti, bit će mu lakše, bolje je da prizna, da baci tu bolnu stvar u javni prostor među lavove trača i ismijavanja. Ali ne. Kako da joj to napravi? Stvarno ju je volio i, ma koliko popio, ne može pobjeći od tog bolnog osjećaja da je i dalje voli. Tamo negdje pred jutro, kada ga je gazda birtije izbacio na ulicu, na od alkohola je mrtvim nogama odlučio da ne može. Ma jebeš i čast i pravednost i osvetu i dostojanstvo. Otići će. Tiho i nečujno. Otići će u mrak noći, u nejasan i nevidljiv smjer iz kojega se nikada više neće vratiti.

Ujutro, kada se snažni mamurluk poput busa zabio u njegovo onemoćalo biće, odluka je bila konačna. Otići će. I ajde da ga je prevarila s nekim, bilo kim. Ok, bolno je, no shvaća. Događalo se i događat će se. Nije ni prvi ni zadnji koji se zajebao slijepo vjerujući svojem osjećaju da je ona njegova i da joj može u potpunosti vjerovati. No kada ti kaže da je zapravo još uvijek djevica i da je zatrudnila sa Svetim Duhom. Halo, jebote?!?! To su već ozbiljne provokacije. Mogla ga je barem ispoštovati, kada se već posrala na njegove emocije. Zamisli kako bi to tek odjeknulo među ustajalim babama željnih svježe krvi. Njezin bi život time vjerojatno završio.

Nije mu lako, no bolje je da šuti. Samo bi neko nevjerojatno čudo moglo isprati taj gorak smrad života u njegovim dehidriranim ustima.

A, gle čuda, baš se čudo odgovarajućeg kalibra i dogodilo. Nije Josip bio siguran je li pijan pa mu se priviđa, iako od noći prije nije pio, oporavljajući se od alkoholnog samouništenja. Usred sna, pojavio mu se ni manje ni više anđeo Gospodnji. Faking šit.

<<Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju,

ženu svoju. Što je u njoj zašeto, doista je od Duha

Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime

Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.>>

Pa se ti sada probudi iz tog sna ak si faca. Jadan Josip. Nije ovo zajebancija. Iako je sanjao, poruka je bila tako jasna. A čini se da je šaptač u snovima bio uvjerljiv ili je Josip bio izrazito praznovjeran i nedovoljno upoznat s naravi i psihološkim tumačenjem snova jer je koopernikanskim obratom popušio priču.

Tako, samo 24 sata nakon noći utapanja u oceanu alkohola, Josip pristaje da bude fizički otac Isusu. Kakva odluka, kakav rollercoster emocija.

Iz današnje perspektive znamo koliko je uloga oca u životu djeteta važna. A kako je Bog

izabrao za svog sina klasičan ljudski porod (preskočivši, doduše, prema izvjestiteljima tekstova, onaj prljavi seksualni dio spajanja), logično je da je Isus od rođenja pa na dalje i sam prolazio kroz sve klasične etape razvoja, od simbioze s Marijom, pa do prvih odvajanja i individualizacija pa do konačne separacije između mame i sina. I upravo u tim separacijskim procesima, otac igra jako važnu ulogu kao pomoć djetetu da se nauči odvojiti od majke, kako bi samostalno živjelo svoj život. Je li Josip bio taj koji je sudjelovao ili je njegov doprinos Isusovom razvoju bio u vidu brige da mu financijski i materijalno omogući opstanak? O tome Matej ne progovara ni riječi. Ne zanima ga previše Josip, iako je čovjek do sada, u ovo malo teksta, bez sumnje najveća žrtva Božanske igre uzemljenja svoga sina. No Matej nije tu da raspravlja o očinstvu, pravima i zaslugama. Matej je tu da jasno i odlučno nauči bivše Židove ne sumnjati da je upravo Isus taj na kojega su čekali. Da ne bi bilo sumnje, Matej u pravilnom ritmu ubacuje u tekst dokaze:

<<Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin

reče po proroku:

"Evo Djevica će začeti i roditi sina

i nadjenut će mu ime Emanuel

- što znači: S nama Bog!">>

Raspištoljio se naš Matej pa puca teškom artiljerijom citirajući proroka Izaiju (Iz 7,14). Zar nije to točno ono o čemu je ovaj pisao, ha? Naravno, njegovo poentiranje ima smisla samo ako zauzmemo poziciju da su ovi događaji stvarnosna činjenica, a ne Matejeva bujna mašta i jeftina propaganda, s ciljem da poistovjeti Isusa sa starim, svetim tekstovima. Jer, ako je ovo drugo, onda Houstone, imamo prilično veliki problem. PR stručnjaci moraju priznati Mateju da ima stila, ma o kojoj se verziji stvarnosti radilo. A, uzmimo u obzir da na ovom mjestu ja ne baratam navikama, pravilima i stilom pisanja onoga vremena pa ostaje puno prostora za prikrivene metafore i pjesničke izraze kojima se Matej služi, a da nama danas ostaju zaključani. Kako god bilo, izvjesno je da je Matej vješti trgovac ideje koju prodaje ciljanoj publici.

Priča ide dalje.

<<Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome

u dane Heroda kralja,>>

Ovdje stajem jer me ova rečenica prisjeća zabavnog podatka. Iskreno me zanima koliko kršćana ima pojma o povijesnom podatku da je Herod vladao prema dostupnim povijesnim dokumentima od 37. pa do 4 godine nove ere. Prema tome je jedini smisleni zaključak da je Isus rođen 5 ili 4 godine prije Krista i službenog vođenja njegova rođenja i prema tome oblikovanja našeg zapadnjačkog kalendara.

<<gle mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu

raspitujući se: "Gdje je taj novorođeni kralj židovski?

Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se

dođosmo pokloniti.">>

Tko su pak sad ovi indijanci? Otklen oni u priči? Mudraci s istoka? Malo je u današnjoj dvije tisuća godina starijoj crkvi ostavljeno prostora da s istoka bilo što mudro može doći. A opet, ova 3 kralja mudraca najprihvaćeniji su ileglani legalci u katoličanstvu. O ovoj trojici zapravo ne znamo ništa, a i ono malo što znamo, bolje bi bilo da ne znamo, ako gledamo iz službene katoličke ideologije. Mnogi ezoteričari i astrolozi, te pripadajući im vjernici u horoskope (i ostale pizdarije sličnog tipa koje im lokalni svećenik iz tjedna u tjedan proglašava sotonskim činima) s pravom mogu crkvi zamjeriti licemjerstvo. Istinski je to WTF moment. No jebiga, zašto pas liže jaja? Zato što može. Tako i crkva, s obzirom na obim svoje moći, nije dužna nikome objašnjavati ovakve nelogičnosti. Priča je u suštini vrlo jednostavna. Ova tri istočnjaka tu su sa zadatkom, a što drugo nego da povežu židovsku prošlost s kršćanskom sadašnjošću. I oni su samo potvrda starog citata koji kaže da će se i pogani doći pokloniti novom Kralju.

Dakle, ekipa je u Betlehemu, kako je to već najavljeno u starim spisima:

"A ti Betleheme, zemljo Judina!

Nipošto nisi najmanji

među kneževinama Judinim

jer iz tebe će izaći vladalac

koji će pasti narod moj- Izraela!"

Tako je govorio prorok Mihej i evo još jednog dokaza da je Isus taj. I ponovno isti argument, za one koji vjeruju, nema sumnje, a za one koji sumnjaju, odlična prilika da podebljaju svoju sumnju u novu namještaljku i navlakušu.

No Herod u nastavku priče ne može si priuštiti relativiziranje. Iako zvuči poput fantastične priče iz Star Warsa, Herod je zahvaljujući mudracima svjestan da mu dolazi opasna konkurencija i zna da je jedini logičan potez da ga zatuče dok je još mali. Koristi tako naš Herod u priči mudrace, prodaje im priču da bi volio saznati Isusovu lokaciju jer se i sam želi pokloniti Odabranome. Iako su mudri, ovi NHM-ovi (neidentificirani hodajući mudraci) očito nasjedaju na Herodove vrhunske glumačke sposobnosti i kreću u potragu za Djetetom uz pomoć satelita ondašnjeg vremena, čudesne zvijezde, koja ih navigava prema budućem epicentru velike većine kasnijeg svijeta. I zato Herod brže, bolje okuplja samo najbolje od najboljih iz reda njegove neslužbeno-službene kraljevske tajne službe sa samo jednim zadatkom : da prateći ona tri anonimusa s istoka lociraju Jedinoga. Možemo samo zamisliti kakva se tu drama odvijala, jer, nažalost, režiser naše priče nema sluha za akcijske momente. Jurnjave najsuvremenijim devama s istoka s jedne i najnaprednijim i najmodernijim magarcima s druge, otisci kopita, sumnjičavli pogledi koji lede, psihološke igre pravljenja ludim i sve to usred noći (ako u ovoj fantastičnoj priči dozvolimo da zakoni fizike ipak imaju neku važnost pa nam je kulisa noći potrebna kako bi istočnjaci mogli vidjeti zvijezdu na nebu koju prate). No na Herodotovu žalost (bez sumnje su padale glave), trojac je vještom strategijom i pravovremeno odigranim potezima pobijedio u ovoj napetoj špijunskoj drami. Koliko je to bila važna pobjeda tih pogana koji su odigrali ključnu ulogu za našu ekipu, kazuje podatak da je Isus preživio prvi pokušaj Herodova atentata. A koliko su ti vrhunski majstori orijentacije i gubljenja tragova bili vješti kazuje nam Matej u daljnjoj priči jer su, za razliku od Herodotovih udbaša oni bili opterećeni poklonima koje su nosili za malog Kralja. Oslobodivši se pratnje, dolaze na pravo mjesto i obasipaju Ga poklonima. I ne samo da mu se, da bi ispunili prijašnja proročanstva, kao predstavnici poganog svijeta poklone, nego mim se još tijekom noći provedene u čvrstom snu, nakon toliko uzbuđenja na putu, osobno obrati naš Bog.

<<Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu,

odoše drugim putem u svoju zemlju.>>

Ili im se ipak nije u snu obratio naš, pravi Bog, nego je to bio onaj njihov, krivi? Žive li možda ova dva boga kuća do kuće u tom nekom nama nepoznatom božanskom Panteonu pa su se njih dvojica, da zadrže dobrosusjedske odnose, dogovorili pa je ovaj iz naše perspektive krivi bog posudio svoja tri najmudrija prvaka našem pravom Bogu? Ili je ipak, priča u skladu s monoteističkom apsolutnom istinom pa je naš samo jedan Bog (a to može biti isključivo ovaj naš 3-u-1 Bog), takav obazriv i pošten kakav je, dozvoljavajući ovoj trojici da na tom svom istoku vjeruju u heretičke pizdarije kakve god već žele, posudio njihove umove od njih samih, te ih izmanipulirao da se dođu pokloniti njegovom sinu, a onda, kada ih više ne bude trebao, neka nastave sa svojim nečasnim i pogrešnim radnjama i vjerovanjima. Ma o kojemu se scenariju radilo, očito je da se autorova tinta potrošila za ovu trojicu. Otiđoše oni tako drugim putem svojim domovima i na taj način tim sporednim putem izađoše iz samog epicentra naše priče. Nama, prije nego nastavimo s ovom uzbudljivom pričom, ne preostaje drugo do li da poželimo našoj mudroj trojci mirnu pustinju i da im od srca zahvalimo na svoj vještini i odlučnosti da daju 120% od sebe za tuđu ekipu. Bravo dečki. i hvala vam da zahvaljujući vama imamo neradni dan 6. siječnja u našoj Katoličkoj republici Hrvatskoj. Zaslužili ste da spomen na vas provedemo neradno.

No da ne zaboravimo tko je jedini subjekt obe priče, vraćamo se u Betlehem našoj, sada i zlatom, tamjanom i smirnom bogatijoj svetoj obitelji. I dok se prašina hrabre trojice nije još ni slegnula, Herod je zbog neuspjeha svojih tajnih službi, potpuno raspižđen prešao na plan B. Nakon onakvog promašaja, nije mu više ostalo prostora za romantiku i male i velike manipulacije. Vrijeme za koljače. Tako Herod šalje svoj odred krvožednih sa vrlo jasnom uputom: zasjeći u korijenu i očistiti Betlehem i svu okolicu od dječaka dvije godine starih i mlađih!

Kako Josip i Marija pojma nemaju što se sprema, ponovno anđeo Gospodnji mora probiti čvrstu opnu Josipove REM faze sna kako bi ga mobilizirao. O sekundama je riječ, neprijatelj nikada ne spava i već ozbiljno kuca na vrata okolice. Koliko je napeto, kazuje nam tekst:

<<On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu

te krene u Egipat.>>

Iako autor ne spominje, nadam se da u toj žurbi nije zaboravio ponijeti ono nedavno poklonjeno zlato. Skupa je, predmnijevam renta za stan u Egiptu, a ni hrana nije besplatna, a trebat će nešto i za birokraciju kako bi naš pošteni stolar pokrenuo svoj stolarski obrt. Ako se netko pitao zašto su pobjegli baš u Egipat, Matej još jednom podsjeća na svoj primarni zadatak:

<<da se ispuni što Gospodin reče po proroku:

"Iz Egipta dozvah Sina svoga">>

Da, znam, iritantno je stalno se nalaziti pred istom dilemom. Jer, povijesnih dokaza za ovu priču nemamo i tu zaista ostaje samo vjera da ova priča ipak nije bila samo na IMDB-u onog vremena najbolje ocijenjeni SF blockbuster, a mi, načeti ranjivošću zuba vremena, ne možemo shvatiti da je ekipa samo imala bujnu maštu i prepisivala neke i prije u povijesti na drugim mjestima spomenutih Kristoloških fantazija i čuda. I zato vi, sumnjičavci i vjernici u zdravi razum, zaboravite na intuitivni grč u želucu koji vam povremeno kukama svojih ironičnih, uskličnih upitnika razdire probavu i shvatite da ste nemoći. Jer uvijek završi na istom slovu: možeš vjerovati ili ne. I amen.com!

Za kraj prvog dijela priče, Matej još jednom navlači priču u smjeru prijašnjeg proročanstva pa anđeo ponovno šalje nove kordinate, da bi se, pogađate, ispunilo proročanstvo. Pravac Nazaret!

Radnja se nastavlja u sljedećoj uzbudljvoj epizodi priče koja je promijenila lice zapadnog svijeta.