ULOGA ŽIVOTA.
- 11. stu 2016.
- 3 min čitanja
tata? ma zovi ti mene radije pavle. ovo tata, ako dođe, dođe. ako se dogodi, s vremenom, da tu titulu i zaslužim.

a nikada meni ta titula nije bila zajebancija. nikada je s lakoćom nisam izgovarao. bilo je u njoj boli, bilo je grča, straha, odbojnosti, odbačenosti, nemoći.
bilo je osobne priče, pokušaja da razumijem, pokušaja da se naljutim, pa onda i da oprostim.
i gledao sam iz svih kutova, tražio načina da vidim, da shvatim, da ublažim one neke prebolne rečenice koje sam nažalost čuo od njega, tješio se s onim važnim i doživotno u moje središte utetoviranim zagrljajima. no nikada nisam našao načina da ovim drugim ublažim prvo.
no i prije nego sam dobio priliku da naučim prihvatiti oboje, i sam sam se našao u situaciji. tek su mi prve dlake odraslosti počele probijati površine još dječačkog lica, a u rukama mi se našla ona. 3,8 kilograma teška, 52 centimetra dugačka.
porod je bio dug, a simbolika mojeg rezanja pupčane veze između nje i majke istovremeno i čast i obaveza za budućnost (hoću li ja to moći, da osim ovim simboličkim činom, svojom ulogom i kasnije, kada dođe vrijeme za odvajanje od matice majke, pripomognem i omogućim taj važan korak osamostaljenja?).
tata.
s 23 godine i 6 mjeseci životnog iskustva definitivno nisam bio spreman biti tata jer nisam pojma imao što to znači.
u mojim su mladenačkim panteonima još uvijek dominirali blijedi kauboji, hrabri vojnici i sportaši koji u zadnjim sekundama prelamaju u našu korist. bilo je tu i novih lica, koji su ubrzano počeli preuzimati dvotrećinsku većinu potiskujući vladavinu onih prvih, u vidu provokativnih filozofa, buntovnih rokera, ljudi s ceste, mudrih i nadahnjujućih profesora, dubokih književnika, redatelja i umjetnika svih vrsta. iznad svega, bilo je tu puno iznimnih žena od kojih sam učio o nježnosti, prihvaćanju i otvaranju.

no nije bilo tata i očeva. bila je to jako zajebana pozicija u mojoj obitelji. ženska strana naslijeđa ponudila je oca koji je napustio svoju ženu i kćerku, bio nasilan prema ženi i u dobi kada je njegovoj kćerki bilo 6, poginuo u prometnoj nesreći. muški stranu odredile su traume zbog gotovo svakodnevnog, brutalnog premlaćivanja moga oca od svoga oca.
čudi li stoga da u mnogim situacijama moj tata nije znao (a vrlo vjerojatno niti mogao) biti tata kakvog sam trebao.
nije da ga nije bilo. puno smo mi strastvenih utakmica odigrali u dnevnom boravku u kojima smo uz pomoć male loptice od spužve međusobno komunicirali ljubav (kada su riječi već zanijemile pod kakofonim vriskom batina koje je on nekako preživio).
a bio je taj nasilni otac moga oca jedini djed kojega sam imao. djed koji je jako volio moju sestru, a mene prihvaćao. nikada nije bio nasilan prema nama, nikada pretjerano oštar i grub. iako, nemam sumnje da sam za njega ispod te neke nazovi opće prihvaćenosti, uvijek bio mamin sin i plačipička ("doći ćeš ti u moju školu", bila je njegova omiljena rečenica upućena meni).
nije on mogao znati da je upravo on bio jedan od glavnih razloga zašto sam se bojao svoje muške, fizičke snage. on i njemu slični koji su ratovima izražavali svoje frustracije nastale godinama potiskivanim emocijama.

trebalo je učiti u hodu, u nedostatku uzora na koje bi se oslonio. knjige, škola za roditelje u Osijeku, mirovni studiji i edukacija za gestalt psihoterapeuta u Zagrebu.
rane su se, ma koliko se očajnički bojao, kroz odnos s Inkom i kroz psihoterapijske procese, počele otvarati. Gea Inka me svojom autentičnošću i ljubavlju pozvala da joj se pokažem, da budem tu, kraj nje, takav kakav jesam, ranjiv i preplašen, istovremeno i slab i snažan. i upravo tamo, u tim svojim živim, najiskrenijim i najskrivenijim ranama, strahovima i ranjivosti, otkrio sam tatu u sebi.

tata, koji se rodio na današnji dan, 11.11., prije 11 godina, u 6 sati i 5 minuta, kada sam nakon 18-satnog poroda, fizički prerezao svečanu vrpcu i time otvorio jedno novo, iscjeljujuće poglavlje očinstva u svojem životu.
a Gea Inka? danas me ujutro, prije nego će otići u školu za stolom poslije doručka, pitala za savjet u vezi problema s odnosima koje imaju njezine prijateljice. bilo je pomalo smiješno osvijestiti kako je u sekundi iskočio taj neki prvoloptački neartikulirani nazovipsihoterapeut, koji se osjeća prozvanim i spremnim da dijeli savjete i da propovijeda. sorry, hvala na trudu,no zaista te ne trebamo ovdje. baš kao što te ne trebam ni u psihoterapijskim susretima s ljudima. ti si više za one rijetke opuštene trenutke nakon nekoliko piva kada si mogu bez puno važnosti i ozbiljnosti dozvoliti mindfucking igranje riječima i teorijama.

nije ovo bio niti poziv ni za onog u terapijskom smislu prisutnijeg i smislenijeg mene. ma nije ovo uopće bio poziv na rješavanje problema. bila je ovo potvrda.
potvrda da si zaslužio tu ljubavnu titulu.
tata.
da, tata!

Komentari