U potrazi za izgubljenim ščegetavčekom. Ljubljana maraton.

Jednom davno, postojaše časopis za pop kulturu Nomad. I dobi tako meni danas nepoznati autor zadatak da recenzira neki od tada taman izašlih albuma Metallice. I pisao je tako vješti autor o pticama i cvijeću, livadama i stablima (serem bez veze, ne sjećam se više o čemu je pisao, no to nije toliko niti važno za ovu priču, no recimo da je pisao o pticama, cvijeću, livadama i stablima, kako bismo dobili potrebiti kontrast), da bi na kraju tog ljepuškastog teksta punog pčela, leptira i ostalih prirodnih pizdarija, u zadnjoj rečenici zaljučio recenziju: "Jebeš metafore. Metallica je zakon."

Pomislio sam da bih i sam mogao napisati identično: jebeš metafore. Ljubljana maraton je zakon.

Sve bi tu manje, više stalo u tu rečenicu, no ja ipak volim zapise od barem 5 do 10 stranica

teksta (tako da sam, za one nestrpljivije, ključnu rečenicu, kojom ću i zaključiti ovaj tekst, već napisao). Ja volim patetične raspise s imenima svih onih ljudi oko mene kojima će ovaj dan ostati izvezen u nekom iskrenom, sasvim personaliziranom Vilerovom goblenu koji će, uokviren u onaj pozlaćeni kičasti okvir, objesiti na mentalno-emocionalni zid slave svojih života. I nakupit će se po tim ružnim okvirima prašine zaborava možda već i za tjedan dana, kada splasnu euforije, no jedno je sigurno, ma koliko maratona istrčali, niti jedan neće pomjeriti centralnu poziciju ovog prvog maratonskog goblena.

Paralela s vezenjem goblena, kad sam se već dotakao tog najpoznatijeg umjetničkog izričaja nekadašnje iznadprosječno prosječne jugoslovenke, žene, majke i drugarice, mogla bi poslužiti kao i paralela i okomica s pripremom maratona. Za oboje treba pun kurac vremena i još više punjenih kuraca strpljivih te-jedno-te-isto uboda (čitaj koraka) da bi se slici (istrčavanju maratona) uopće počeli nazirati obrisi. I najbolje je što, iako imaš prije nego počneš sliku (ideju) što želiš postići, najčešće tek na kraju dobivaš i odgovor na pitanje kako to zapravo izgleda. Ta slika, odnosno rezultat na kraju maratona, uglavnom nemaju veze s očekivanjem kada tek počneš.

Tu nam se putevi na nivou metafora ponešto razilaze između Vilerovih goblena i trčanja maratona pa vas stoga poštovana čitateljice (a vi muški, ako uopće znate čitati, patite i vidite sada kako je to kada je sve u suprotnom od vašeg rodu) pozivam da u potpunosti izbacite iz glave goblene i vratite se u potpunosti slici maratona (a da pri tome ne mislim na krvlju natopljene muške bradavice, onesviješteno blijeda lica koja na utrnulim, grčkim udovima uz pomoć pripadnika jakih pješačkih snaga hitne pomoći ulaze u cilj ili dvije krvave mrlje među nogama istetoviranih ojedima).

Meni je slika koju pamtim slika ljudi koji, iako dehidrirani, iz petnih žila izvlače posljednju kapljicu tekućine i puštaju je kroz oči da narosi zeleni tepih u tih posljednjih kraljičinih 200 metara maratona. I dok se Veronici Jurišić poneka suza otme tek tamo negdje na 220-om kilometru unutar 24-satne utrke (neka ostane zabilježeno da je ista ta Veronika tjedan dana nakon što je završila utrku na europskom prvenstvu 24 h, istrčala maraton za 3 sata i 11 minuta i zauzela 12. mjesto među ženama, no fenomen Veronike zaslužuje puno više pažnje od tek spomena na jednom ovakvom mjestu), nama ostalima, regularnijim i dosadnijim primjercima vrste (iz porodice trkača), maratonskih 42 je sasvim dovoljno za ganuće (nekim muškarcima je valjda potrebno tih 42 km maratonske trke da bi pustili suzu i kao takav, ovim putem maraton uvrštavam u službeno psihoterapijsko sredstvo i lijek za osjećanje ičega u vezi ičega drugog osim ljubavi prema domovini, mami, autima i dinamu/hajduku/crvenoj zvezdi/ čukaričkom...).

Ciljano sam došao na cilj da gledam ulazak u cilj onih koji su svoj prvi maraton ciljali baš tamo negdje oko 4 sata od starta. Od pola 4 pa negdje do petog sata utrke trebali su se izredati i meni poznati ljudi iz kluba. Među njima nekoliko njih trčalo je svoj prvi maraton.

I dok smo prije utrke saznali za Gordana da ga je smrtni slučaj spriječio u novom napadu na PB na maratonu (žao mi je i iz ljudske i iz trkačke perspektive), ostatak ekipe našao se na startu maratona. Katja, Darko, Ivan i Sanja po prvi puta, Peđa i Matija po drugi puta te Edvin sedmi puta na startu maratona od ekipe iz Brooksa/Salomona koju poznajem. Osim njih po prvi puta se od meni poznatih izvan sektaške pripadnosti klubu u bespuća maratona zaputio i Branimir Šloser.

Moj je odlazak u Ljubljanu ove godine bio olakšan premijernom organizacijom puta na utrku by Run Zagreb. Kako Tamaru, jednu od četvero osnivača i provoditelja ideje Run Zagreb, poznajem s treninga, od prve mi se svidjela ideja da podržim njihovo vatreno krštenje. Kada ti k tome netko drugi osigura i prijavu za utrku i put i smještaj, a u Ljubljani sam se zadnje dvije godine odlično proveo, bila je to ponuda koja se ne odbija. Iskreno, najviše me privukla pomisao da čoporativno idemo na utrku u ime one samo čoporu karakteristične zajebancije i atmosfere. A naš je Run Zagreb brojao 19 članova. Taman dovoljno za naše trkačke navike i očekivanja izrazito luksuzni minibus. Lijepo je bilo među nama vidjeti čak petero osoba između 50 i 70 godina. Lijepa mi je pomisao da ćemo, kada ja dođem u njihove godine, za nekih 15-ak godina, zajedno trčati u klubu. Ja s 50, a oni između 65 i 85.

Osim nas 19, velik broj ljudi iskoristio je priliku za popust na grupnu prijavu na utrku pa su preko Run Zagreba nabavili broj.

Obilazak trkačkog sajma, preuzimanje brojeva, adidas majice i ruksaka, uz pomoć Lilinog vodstva nailaženje i kupljenje svega besplatnog što je imalo smisla pokupiti, zadovoljavajuća pasta party (dopustili su Lili, Vjeranu i meni da otvorimo gladnu lavinu 20 minuta prije najavljenih 13 sati (ah, ti Slovenci, ne daju ti priliku da se pošteno naljutiš na njih (barem što se trčanja tiče jer me one žičane ograde ozbiljno ljute), a možebitno da se radilo o slovensko slavonskoj solidarnosti u slučaju nas troje). Odlazak do hostela, ostavljanje stvari i pravac ka ništa nova ispod ljubljanskog sunca. I dok su jedni bili zainteresirani za penjanje na stari grad, Dragan Maloševac i ja u pratnji njegova sina Luke puno smo više od pješačenja na brijeg, bili zainteresirani za otkrivanje slovenske craft pivske ponude. Ubrzo nas je potraga dovela do prodavaonice craft piva, gdje smo, teži za nekoliko zaprtih boca, nastavili očekivan slijed ka leskovačkim ćevapima, a potom i u burger bar gdje smo započeli kušanje slovenske pivske ponude. Sviđanje je došlo s prvim gutljajima. Dragan je imao dvostruku agendu. Naime, ima frenda koji je veliki fan craftova i do sada se može pohvaliti s preko 1200 kušanih pivi iz cijeloga svijeta. Ne čudi stoga da je sve tri boce koje mu je Dragan kupio, kušao i još je nabrojao nekoliko drugih od istog proizvođača koje nismo niti našli u prodavaonici. No, na sreću, nešto kasnije, naići ćemo na aduta kojega niti ovaj nije mogao pobiti i nije do sada probao. Craft pivo proizvedeno u Austriji (iako se, najvjerojatnije radi o Slovencima koji to pivo proizvode u Austriji) poetskog imena Majmun.

Slučajno smo prolazili kraj puba gdje je na tabli uz Human Fish i Bevog Baju pisalo i Craft beer Majmun. Znao sam iste sekunde da ću se ovdje vratiti, što sam i učinio nešto kasnije navečer. Doći u Ljubljanu a da nisi probao Majmuna... svaka čast i utrci i preporuci da se ne pije alkohol dan prije, no Majmun je ipak Majmun. Svidio mi se Majmun svojom lageričnošću na prvu pa su u kasnu večer pred utrku u mojem slučaju pala dva Majmuna, dok je Tomica kao pravi car (titulom i prezimenom (a da je car najbolje kazuje crtica iz njegova života da svoj rođendan, s obzirom da mu je grah pao tako da ga treba slaviti u kolovozu, kada je većina prijatelja razbacana po sindikalnim odmaralištima uz Jadransko more, odlučio fake rođendan slaviti na prvi april), nasjeo na onu staru slovensku: kada se kucnu dva Majmuna, izazivaju trećeg.

Meni je već tu bivalo poprilično jasno da, da još jednom upotrijebim jingl krilaticu Hrvatskog radija 2 (op.a. "a sada... sport i glazba"), ovaj izlet sve više vuče u smjeru glazbe, a sve dalje od sporta (a kud ćeš bolje muzike za moje grlo od Majmun pive).

I nekako nije niti bilo važno. Pridružio nam se kasnije i ostatak organizacijskog odbora Run Zagreba na predutrčnom majmuniranju. Realno, nitko od nas očito nije imao neke ambicije po pitanju rezultata. Svakao je tu važno spomenuti da je prvi među jednakima gore spomenutog organizacijskog Run Zagreb odbora, Ivan Videk, prije tjedan dana otrčao svojih prvih 100 milja u Dalmaciji, i natoč toga će Veroničinim putevima tjedan poslije za njegove pojmove lagano istrčati polumaraton za 01:57 minuta. Respect.

Ipak, da ne ispadnemo potpuno neozbiljni, i mi smo konja za utrku imali. Vjeran je odlučio napasati magičnu granicu od 1:30 za polumaraton. Tako je uvijek Vjeran, natoč večeranju u McDonaldsu noć prije, ujutro izašao na stazu i hrabro stao u prvi boks s idejom da napadne svoj PB. Realno, Ljubljana nije utrka za PB-ove, s obzirom na veliki broj ljudi i najveći broj onih koji ciljano ulaze u brže boksove nego li im je mjesto, što je svakako bila barem djelomično otegotna okolnost. Istovremeno, u odnosu na Zagreb, ljubljanska staza sadrži nekoliko uspona, što, iako nisu nešto pretjerani, otežava ritam.

Sunce je osvanulo nad Ljubljanom (i na dan utrke vrijedilo je ono ništa nova ispod ljubljanskog sunca jer se taj dan, uključujući i utrku na 10 km, opet natiskalo nešto više od 18 000 trkača), boksovi su bili puni, a muzički kolektiv Strojmachine spreman za svoje adrenalinsko nabrijavanje na stageu iznad starta. Očekivana je to i omiljena kulisa zbog koje se oduševljeno vraćam Ljubljani. Tih prvih 100-tinjak metara poplavljenih bukom Strojmachine bez konkurencije su najdraži dio staze i uvijek me nekako rastuži kada izađem iz tog vala i zaputim se u preostalih 21 km. No ove godine Slovenci su, u usporedbi s prošle dvije na kojima sam bio, još jasnije pokazali svoj karakter. Uz očekivana tri limena orkestra, te mladi punk bend na istim mjestima, uz neizostavni ZG-BG runners (442 Crew), pojavilo se i puno ljudi sa svojim zvučnicima, a posebno je zanimljiva bila manja ekipica sa zvučnikom koju smo pet puta sreli uz stazu. Ono što mi se ovaj puta činilo još jače naglašeno bila je podrška upućena svima. I dok sam lani imao osjećaj da ipak prevladava navijanje usmjereno ka poznatim osobama, ove je godine moj subjektivni dojam ubrao puno više bezrezervne podrške.

Osobno me oduševilo kada sam među špalirom zastava svih sudionika vidio i zastavu

duginih boja. Jebeni Slovenci. Gdje smo mi od toga.

Odlučio sam trčati bez sata. Da trčim po osjećaju. Iako smo Tomica i ja originalno imali ideju da pratimo Dragana Maloševca (koji je imao paralelnu misiju da, s jedne strane sruši svoj ljubljanski PB (čitaj personalni PW: 2:08 (posljedica snijega i ozljede davne 2012. godine) te s druge, da se konačno makne od rezultata 1:44, koji ga proganja na posljednjim utrkama (važno je napomenuti da je njemu ovo trideset i treći polumaraton u ovoj godini), vrlo brzo nas je on ostavio (i nešto kasnije, završio za 01:44). Bili su tu i Elza i Ivana iz Brooksa kraj nas u boksu te Kristina iz AK Sljemena (koja će, kako je i najavila, natoč nedavnim ozbiljnim zdravstvenim poteškoćama, istrčati maraton za odličnih 3 sata i 22 minute) i svi smo gledali prema rezultatu od oko 1:45. I dok je Ivana to i ostvarila prateći Kristinu, Elza na svoj, a Tomica i ja na naš način nismo nastavli misiju. Iskreno, već negdje nakon nekoliko kilometara, bolio me kurac za rezultat. Posljednji mi je ovo polumaraton u sezoni, u Zagrebu sam trčao ispod 01:45, što mi je i bio neki realan cilj, i baš mi je odgovaralo da uživam u trčanju. Bez napetosti, pameti i bilo kakve krize.

Tomica je, iako sam ga nagovarao da ubrza, nastavio trčati. I, iako se čovjek kunio dan prije da njemu ništa ne smeta na utrci, ma što pojeo ili popio, od početka je imao problema i sa 1 i sa 2 što se nužde tiče. No izdržao je čovjek sve do 18. kilometra, kada brojke više nisu imale strpljenja pa je bio prisiljen skrenuti u kafić i pustiti teret tri majmuna od večeri prije. Ja koji se svaki puta osvrćem na poteškoće sa želucem ( i cijeli Zg polumaraton sam podrigivao i patio), ona dva majmuna i još poneko craft pivo te leskovačke ćevape uopće nisam osjetio (piti pametno znači piti kvalitetno). Iako je čovjek pored mene većinu utrke patio zbog "piškit ću/kakit ću dilema", nije odustao od toga da provocira Slovence i barem malo im vrati za goruća pitanja oko Piranskog zaljeva. Tako je opsesivno-kompulzivne Slovence gotovo cijelu utrku zajebavao tako što je trčao s potpuno odvezanom vezicom na tenisici. Barem nekoliko njih, pretrčajavajući nas pokušavalo mu je objasniti da su mu vezice odvezane, a on ih je dodatno zajebavao odgovarajući da je to njegov stil. Istini za volju i u meni je probudio Slovenca, pa sam ga i ja u nekoliko trenutaka molio da stane i zaveže jebene vezice, sve dok i sam nisam naučio važnu "živi i pusti živjeti" životnu lekciju. I taman kada sam se navikao na ideju prihvaćanja različitih, on otrči u kafić. Zadnjih 2 kilometra ubrzao sam bez puno muke jer ipak sam većinu utrke išao prilično sporo. Ulazak u cilj za pola minute ispod 1:50 s onim osjećajem nepotrošenosti i nije bilo tako loše. Tomica dolazi dvije minute iza mene. I Elza ulazi u cilj. Baby size mini medalja oko vrata (ajde da u nečemu i ti jebeni Slovenci ništa ne nauče i da tri godine iznova daju te neke neinspirativne minijaturne drkice od medalja (op.a. mole se svi oni koji su završili zg polu/maraton da se ne kurče javno sa svojim medaljama da ne bi došlo do transfera Simkea u Sloveniju)) i usmjeravanje pažnje prema maratoncima koji su taman tu negdje ušli u drugi dio svoje utrke. Gdje su sada prvomaratonci? Kako im je bilo prijeći iz gužve polumaratona u tihu misu maratona?

Odlazim se otuširati do hostela, idemo uz maratonsku stazu, pozdravljamo Coleta, samozatajnog Ironman triatlonca, (Doloresinog dečka, koja se, iako ozljeđena posljednjih mjesec dana, pojavila na polumaratonu i istrčala PB za 01:40 (to su ti ti lički korijni (još samo da ih i ja konačno probudim)) koji istrčava maraton za 2:57. U hostelu saznajem da je Vjeran završio ispod 1:30, sretan sam zbog njega, iako ga poznajem jedva jedan dan, no ionako je to stvar energije i onog prvog dojma kojim ti se netko svidi ili ne. A njegova je vibra protočna.

Ispred hostela prolazi maratonska ruta i to 40. kilometar pa koristimo priliku da iskreno podržimo trenere u Salomonu, Veroniku, koja je, kao i uvijek izgledala opušteno, te Domagoja Marinovića (koji je uspio srušiti svoj maratonski PB natoč poteškoćama s lijevim kukom i završio maraton za 3:11:22).

Povratak na cilj da popratimo ulazak ostalih u cilj. Prvi od poznatih ulazi Peđa koji samouvjereno i odlučno ruši svoj PB za 6 minuta i postavlja u svom 2. maratonu novi na 03:49 h. Bravo. Bez sumnje bih na njega prvoga stavio novce da će ostvariti očekivano. Sat se polako približava brojci od 4 sata od početka, kada se pojavljuje Katja. 3 sata, 58 minuta i 57 sekundi za svoj prvi maraton! I to uz dva zaustavljanja da bi u WC-u naplatila porez na želudac. Još jednom svaka čast. Tako to rade žene. Samouvjereno, odlučno, rutinski. Nadao sam se da ću ispod 4 sata vidjeti i Edvina, no njega nije bilo. Sljedeći je, za mene iznenađujuće došao Darko za malo ispod 4 sata i 15 minuta. I dok je na Grawe noćnoj utrci na 31 km on imao najviše problema i malo poslije utrke bio spreman odustati od budućeg maratona, koliko mu je mučno i teško bilo, sada je rasturio i fenomenalno istrčao svoj prvi maraton za 4:15. Bravo, bravo, bravo! Gotovo odmah poslije njega u cilj ulazi i Matija Kruc, koji je najavio da će ići oko 4:15 i to i ostvario. Lijepo je gledati toliko poznatih lica kako ulaze u cilj maratona. Edvin je, bilo je očito, zapeo. Pričao je ujutro da ima problema s ozljedom. Cilj mu je bio ići ispod 3:56 i to je do 30. kilometra suvereno držao, no dalje nije išlo. Kako je vrijeme protjecalo, a ostali su još Ivan i Branimir, koje sam htio vidjeti u cilju, no vremena je ponestajalo, a Tomica i Vjeran su radili pritisak. Premalo će nam vremena ostati za Majmuna, a Vjeran ga još nije niti probao. Nagovorio sam ih da odemo do Majmuna dužim putem, tj. uz stazu maratona. Na sreću, bilo je to dovoljno da sretnemo i Ivana, i Sanju Perić i Branimira. Bilo mi je osobno jako stalo da ih sretnem i uspio sam. Osjećaj ponosa i sreće zbog njih. Maraton je zajebana stvar, osvećuje se na razne načine i nikada ne možeš znati gdje će te dočekati na zicer. Poznajem tu muku, sjećam se svoje priče od prije dvije godine i ulaska u cilj maratona zajedno sa Stojkom vremenski par minuta iza njih.

Ostalo je još vremena za novo majmuniranje, sarajevske ćevape i još poneko pivo za put. Zajebancija u busu, opušena atmosfera uz medicu, zahvalnost Run Zagreb crewu na odličnoj organizaciji i dadiljanju.

Što sam ono htio reći? Jebeš metafore, Ljubljana maraton je zakon.